CANNONADE
Piše: Hrvoje Levak Cannone
Najbolji provodi su uvijek oni neplanirani. Doduše, prije par tjedana mi je prijatelj Dejan Zuber već najavio mogućnost polaska za Parmu ali na prvu ruku činilo mi se nemoguće, zbog brojnih obaveza i ostalih privatnih problema kroz koje prolazim. Međutim, eto, došao je taj tjedan, mislim utorak da je bio, i cimnuo me, idemo li? Razmislio sam jednom i odgovorio: naravno! Na kraju krajeva, ovo je oproštajna utakmica od Serie A kluba kojeg pratim više od dvije trećine života. U sekundi mi je prošao blic svih uspomena koje nosim uz Parmu cijeli život i bez dodatnog razmišljanja pristao na odlazak.

   Da će to bit poseban dan znao sam od starta, čim sam zaspao na prve pozive budilice pošto je ustajanje bilo zakazano veoma rano (5:30 ujutro) a zaspao sam tek oko 3 sata. Probudio me tek Biro u 6:40 sati, kad smo već trebali krenuti i to nakon serije poziva koje nisam doživio. Ipak, onaj tren kad sam se probudio, iskočio sam kao puma iz kreveta, obukao dres na sebe i bio u autu u roku od 2 minute od ustanka iz kreveta. Na kraju krajeva, mi dečki ne provodimo vrijeme pred ogledalom a nisam ponio čak ni bocu soka koju sam noć prije u frižider stavio na hlađenje. Nisam popio ni kavu bez koje inače nemogu ni oči otvorit. Koga briga, krenuli smo.

   Put je prošao odlično iako se nema šta o njemu previše pričati. Ekspedicija u vozilu je bila na visini, zaustavili smo se par puta na odmaralištima ali ne predugo, jer cilj je bio što prije doć u Parmu. Pozitivan
osjećaj u stomaku počeo sam osjećati čim smo ušli u Emiliju-Romagnu, regiju poznatu po karakterističnim crvenim ciglenim kućama. Dejan se zapitao kako je moguće da dotok do Parme nije bolje napravljen, pošto se prva tabla smjera prema gradu pojavi tek kad se izađe sa auto-ceste i uputi prema Modeni. Ipak je Parma industrijska sila, grad Barille, Parmigiana-reggiana i Parmacotta, mnogi šleperi ovuda prolaze. S druge strane, valjda je to i ono šta čini grad ljepšim, ta svojevrsna zabačenost i skrivenost od centra pažnje.

   Kad smo ušli u grad i s lakoćom našli parking u blizini stadiona, bilo je 13 sati, dakle imali smo punih 2 sata do početka utakmice. Javio nam se Samir, kolega isto admin stranice Parma Boys Balkan, pa smo dogovorili sastanak u 13:30 ispred glavnog ulaza stadiona. Zanimljivo je protekao taj susret, s čovjekom sam vodio toliko razgovora, živimo na različitim dijelovima Balkana i na kraju se nađemo baš ispred Tardinija. Opalili smo par fotki skupa i onda otišli svako na svoju stranu, pošto su on i njegova novopečena supruga išli na tribinu sjever, a mi smo svoje karte za zapad još čekali, da ih donese Mirante, golman Parme. Prelazimo cestu i vidim super prizor; kompletna obitelj, tata, mama i dvije kćerke, svi obučeni u dresove Parme, naravno da smo se fotkali skupa. Ponosni tata mi kaže da im je naredio da svi moraju na stadion a simpatična mu je supruga pola u zbilji, pola u šali rekla: ''Žao mi je šta navijaš za Parmu''.Tada se čekao autobus s igračima, ali smo odlučili rađe popit pivo u obližnjem lokalu. Sunčan dan nam je svakako išao na ruku, u gradu u kojem sam bio već nekoliko puta, sve je gotovo isto kao 2001. kad sam prvi puta bio. Parma kao da je zaustavljena u vremenu. Iz daljine čujemo pjesmu navijača, odmah ispijamo šta je ostalo u čašama i idemo bliže, jer melodija je poznata. 'Che sara, che sara, che sara, che sara dal questo Parma chi lo sa?' orilo se iz grla grupice od 20-tak navijača. Pjesma koja mi je iduća dva dana ostala u glavi. Jer stvarno, šta će bit sa našom Parmom ko to zna?

   U tom trenutku mi zaštekao fotić na mobitelu. Nevjerovatno. Radi 2-3 godine koliko imam mob bez problema, i onda zakaže baš u Parmi. Međutim dečki kažu da se ne brinem, slikat će oni sve i poslat mi. Utjeha je djelovala pozitivno iako me i dalje pilalo šta ne mogu sam slikat pa sam jedno 20 puta gasio i palio mobitel, namještao postavke ali ništa. Jbg. Stigao je bus s igračima pa smo brzo otišli po kuvertu s kartama, Mirante nije zaboravio na nas. Hvala i Marijanu Čoriću koji je zamolio svog bivšeg vratarskog kolegu da nam učini tu uslugu. Prije samog ulaska kroz kapiju vidim poznatog novinara; Saveria Montingellija, dopisnika za RAI iz Parme. Pitam ga za fotku a on se čudi;“Šta me poznaješ? šta si me prepoznao?“ A ja si mislim, kako neću, gledao sam te na tv-u kako intervjuiraš Zolu, Chiesu, Ancelottija i Cannavara…

   Ulazimo na stadion 20 minuta prije početka utakmice. Gledam oko sebe i prisjećam se prvog dolaska na tu istu tribinu (zapad) prije 14 godina, te 2001 godine. Onda sam gledao Parma-Inter (isto završilo 2:2) a na
terenu su bile kudikamo već zvijerke, Fabio Cannavaro, Sensini, Almeyda, Di Vaio, Frey s jedne strane te Ronaldo, Vieri, Materazzi, Toldo s druge strane terena. Sve je izgledalo nekako blještavije, osjećao se taj 'Parmalat' vjetar oko stadiona, fan shop je bio galantan, na ulazu su bile klupske novine besplatne za preuzeti a na tribinama su mlade hostese u dresovima Parme djelile jogurte Joy za degustaciju. Neka druga vremena. Sada, 14 godina poslije, ipak ne može se reći da Tardini izgleda loše. Štoviše, očekivao sam gore stanje nakon svih događaja ove godine. Okoliš je i dalje čist, unutrašnjost stadiona je malo zahrđala ali sigurno ne više nego drugi stadioni u Italiji. Za mene osobno, Tardini je hram nogometa. Kad ulazim unutra i vidim predivno zelen travnjak, kroz glavu mi prolaze Zola, Asprilla, Dino Baggio, Thuram, Crespo i Cannavaro kako nose plavo-žuti dres i pišu povjest.

   Trenutak kad je s razglasa puštena himna 'Aida', Verdijeva opera koja se od pamtivjeka pušta prije svake utakmice Parme, proradile su emocije. Naježio sam se. To je trijumfalni marš, osjećaj adrenalina, prisjetio sam se svih postava Parme koje su uz tu himnu izlazile kroz tunel na travnjak i pozirale za zajedničku fotografiju pred početak utakmice. Naravno, nisam se propustio slikati s Nevenom pored table Parmalata koja i dalje stoji na Tardiniju. Utakmica je krenula a minute su letile ko sekunde. Sam nogomet ionako nije bio u prvom planu, niti je Parmi igrao rezultat, niti Veroni. Najmotiviraniji je bio Luca Toni, prekaljeni golgeter koji nam je pokvario malo doživljaj svojom doppietom, ali tip jednostavno nemože a da ne trpa. Konstantno je bio opasnost iako je činjenica kako Verone u prvom dijelu nije bilo na terenu.

   Na poluvremenu, susreo sam Pedra Mendesa i užicao za fotku. Naravno da sam mu se zahvalio za dres koji mi je poslao preko Čorića, i to u kojem je igrao 22.12.2013. protiv Sampdorije, na moj rođendan i Parmin 100-ti. Marijan mi ga je donio dva dana kasnije, na badnjak i baš je simbolično bilo da sam ga uspio uhvatiti za zajedničku uspomenu. Dvije minute kasnije, prepoznajem još jednog igrača, Alberta Cerrija, dragulja Parme koji je ovu godinu bio na posudbi u Lancianu i sa njime također ovjekovjećujem trenutak. Općenito, vidio sam kako su se mnogi žicali za fotografiranje sa njima a oni su potvrdili odavno poznatu famu bliskosti navijača i igrača u Parmi. Nije im problem bio ni u jednom trenutku popričat i družit se s navijačima.

   U drugom dijelu su gosti bili konkretniji, pogotovo pred kraj kad je izašao Nocerino i fizička snaga igrača Parme pala. Šteta je šta u 90. minuti po meni igrač utakmice Lucarelli, nije uspio nakon odličnog lažnjaka bolje uputit udarac za pobjedu. Mislim da bi se stadion srušio od sreće! Završilo je 2:2, igrači su strpljivo obišli sve tribine da pozdrave sve navijače dok se iz razglasa orio glas spikera; Forza Parma! Emocije su radile 200 na sat. Bilo je teško izać sa stadiona i na sve načine sam gledao ostat što duže u krugu Tardinija poslije utakmice. Uputili smo se u fan shop jer je bila najavljena totalna rasprodaja klupskih suvenira. U koloni smo strpljivo čekali nekih 20 minuta, jer su unutra puštali 10 ljudi pod 10.

   Kad smo jednom ušli, nisam htio više izaći. Svi oblici službene opreme su bili na ogromnim popustima, po cijenama od 5, 10, 15 ili 20 eura; od dresova, hlačica, štucna, kapa, rukavica, majica, šuškavaca, ljetnih
majica bez rukava do zimskih jakna. Nisam baš bio u mogućnosti kupit sve šta sam htio pa sam napravio jedno 20 krugova od početka do kraja da dobro izaberem šta želim ponesti doma. Usluga volontera koji su radili unutra je isto bila na visini; u skladu s onim šta i prestavlja grad Parma; kulturu i dostojanstvo.

   Na odlasku, kod kuta stadiona, primjećujem Gabriela Maja, poznatog novinara portala 'Stadiotardini.com' kako intervjuira jednog od stečajnih upravitelja i prilazim strpljivo čekajući da završi intervju pa da opalimo fotku. Iznenadio se, logično, kako smo došli iz druge države na oproštaj od Parme i za nagradu nam opalio fotosession koji je objavio na svojem portalu. Taman kad smo odlazili, vidim kako razgovara sa Mellijem, legendom Parme i sadašnjim team managerom i to je bio znak da se vratimo pozdraviti ga. Bio mi je to prvi susret uživo s njime ali osjećaj kao da ga znam sto godina. Idol od malih nogu, suigrač Zole i Asprille u prvoj velikoj Parmi, već mi je godinama frend na fejsu i komuniciramo na 'ti'. Prizeman, kulturan i uljudan čovjek koji nas je srdačno pozdravio ali tuga se primjetila na njegovom licu. Strpljivo je pozirao s nama ali glavni dojam mi je ostavila zabrinutost njegova lica. 'Ima li nade za spas' –pitam ga. On kaže: 'Nadamo se, vidjet ćemo'. Optimizam nije frcao kao šta sam možda priželjkivao. Ipak, sreća u srcu nije izostala…

   Udaljili smo se 100 metara od stadiona i primjećujem novu poznatu facu; Andy Lila u bijeloj košulji sa vidljivom flekom od kave na njoj, šta nas je malo i nasmijalo. I on je naravno stao pozirat, a kad je čuo da smo iz Hrvatske je odmah krenuo pričati o svojim bivšim trenerima. Ilija Lončarević? Miša Krstičević? I naravno o mnogim Albancima u HNL-u, kao šta je npr Sokol Cikaleshi iz Splita ili Balaj iz Rijeke.

   Kako smo otišli dalje, ono šta mi je posebno zanimljivo bilo je kako nas je barem deset različitih ljudi pitalo; 'kako je igrala Parma?'. Fora je ta pristupačnost ljudi. U Puli ljudi jedva pozdravljaju jedni druge na ulici. Ovdje su nepoznati starci na biciklama nas pitali koji je rezultat bio, iako sam se stalno pitao kako to oni neznaju. Ali nisu svi fanatici poput nas koji smo došli ovdje iz druge države. Prošetali smo se gradom, po predivnom centru Parme čija me struktura oduvijek fascinirala. 'Zlatni grad', fasade su sve te žuto-zlatne boje i gradska jezgra je puna povjesnih znamenitosti koje kada ugledam se uvijek sjetim riječi Liliana Thurama koji je tvrdio; “Hodat po centru Parme je kao hodat muzejom pod otvorenim nebom“.

   Na kraju, sidro smo bacili na piazzi Garibaldi, glavnom trgu u gradu gdje smo sjeli i naručili pizze koje su imale zanimljiva imena; 'Verdiana', 'Ducala', 'Rigoletto', 'Aida' ,sve po uzoru na gradske brendove i radove Giussepea Verdija, parmigianskog sina i čovjeka koji je kulturološko blago ovog grada. Pizza je bila vrhunska! Cijene možda za naš pojam previsoke, ali ono šta je zanimljivo da su cijene pića i pizze gotovo izjednačene, šta je prilično čudno za doživjeti ali ne i u Parmi, koja je na glasu kao grad 'gdje se dobro jede.'

   Nakon dobre klope, vraćamo se kroz taj isti centar prema autu, putem dolazimo do glavnog kružnog toka pored Tardinija gdje je na spomeniku istaknut transparent; 'Ghirardi&Leonardi, Parma ne zaboravlja'. Čekamo prelazak preko ogromne široke ceste sa tri trake, gdje auti jure svojim smjerom i nakon pola minute čekanja da neko stane, iz bijelog karavana nam gospodin u srednjim godinama pokazuje palac gore i maše. Bio je to Alessandro Melli, u autu sa svojom obitelji i skoro da se naljutio na ostale vozače iz drugih traka šta nisu stali, dobacivši im nešto dok je nama srdačno mahao. Bilo je to skoro pa nevjerovatno. Pazi, prelazimo cestu u gradu gdje nikog neznamo i od svih auta kojih je bilo napretek, baš naletimo na Mellija. Simbolično i svakako nezaboravno.

   Stižemo lagano do auta, sjedamo a već je oko 20:20 sati, treba krenuti za Pulu jer i u najboljim varijantama nećemo doć kući prije 2 sata iza ponoći. A neki od nas rade u ponedjeljak. Gledam kroz staklo na odlasku i teško mi je šta odlazim. Imam taj neki ružan osjećaj da je ovo zadnji put da sam u ovom gradu na utakmici prve lige, nakon četvrtine stoljeća koji su obilježili ne samo talijanski nogomet, nego i svjetski. Parma je brend, za nju znaju i u Kini i Brazilu i Južnoj Africi. Privatit da ovog kluba možda više nikad neće biti je jako teško. Ali trudim se, a u tome mi naveliko pomaže odlično društvo koje sam imao, Biro, Neven i Dejan, postava koju sam mogo samo poželjeti. Biro je moj prijatelj od malih nogu koji zapravo nije navijač Parme ali voli otići na utakmice i mnoge je europske stadione prošao, Neven je brat od mojeg kolege iz razreda u osnovnoj školi, kojeg sam nešto manje poznao ali sada svakako imamo zajedničku točku više, dok je Dejan iznimno zanimljiva osoba bogatog životnog iskustva koji mi je u život upao sa pričom koja me je fascinirala.

   Naime,pokopao je brata u dresu Parme. Onom bijelom, blještavom, Umbro dresu iz sezone 93/94. Neopisivo mi je zadovoljstvo šta sam s takvim ljudima bio na oproštaju od Serie A i Parme. Za kraj, šta još reći o gradu, klubu i utakmici? Svi znate da je u četvrtak (prekosutra) zadnja aukcija. Iako postoje nade da sudac dosudi još jednu, tzv. privatnu aukciju, koja bi bila moguća samo ako se pojavi potencijalni kupac i kaže: ''Ja želim kupit Parmu, pošto je?''. U suprotnom, klub će morat krenut od amaterske 4.lige, promijenit ime, igrati na nekom drugom stadionu, jer teško je da bi klub iz amaterske lige mogao financirati jedan skupi objekt kao šta je Tardini. Nada da će neko kupiti klub i omogućit igranje u Serie B je sve manja, stečajni upravitelji su uspjeli smanjiti dug za čak 75%, pa se od onih početnih 218 milijuna duga došlo do 70-tak koji je zapravo sportski dug (obvezatan za igrat Serie B), a od tih 70 se došlo do 25-30 i to na način da su se svi igrači sadašnjeg kadra Parme, odrekli dugova koje im klub duguje.

   Nažalost, problem sada rade oni koji više nisu ovdje (Cassano, Marchionni, Amauri, Molinaro…) koji ne žele oprostiti dug, a dodatni problem su onih 80 igrača koji su pod ugovorom s Parmom a nikad nisu zaigrali minute za klub. Tko god kupi klub, morat će sve te ugovore uzet na grbaču i to ovu priču pretvara (gotovo) u nemoguću misiju. Kakogod, čast mi je i ponos biti navijač Parme. Od 1993. kad sam prvi put zavolio taj klub, od Zole i Asprille, do Chiese i Crespa, od Cannavara, Buffona i Thurama, sve do godina sloma Parmalata, ispadanja iz lige 2008. i povratka godinu poslije, novog uspona i konačnog pada diva iz provincije. Nije mi žao šta sam izabrao taj klub. Postoje klubovi s dušom i karizmom i oni koji to nisu. Parma svakako spada u ove prve. Dostojanstvo i ponašanje navijača svakako to dokazuju.

   Koja ekipa na svijetu nakon šta završi uvjerljivo zadnja ligu dobije takve ovacije i aplauz navijača? Ovdje su navijači baš ono šta bi trebali biti, vjerni i uz klub kad je najteže. Tko zna, možda da su malo bezobrazniji i opasniji, ne bi se dogodilo sve šta se dogodilo sa svim tim muljažama i nestalim milijunima, očito su Ghirardi i Leonardi profitirali od 'premirne' Parmigianske javnosti. Jer da se isto ovo desilo u gradovima poput Verone, Firenze ili Bergama, ne bi isključen bio ni javni linč onih koji su upropastili klub.

   Ovako, ovo je ipak Parma. Ovdje se sve prihvaća gospodski. U skladu s tradicijom grada. Iako će ta galantnost i elegancija teško biti nastavljena na način kao šta je do sada bila interpretirana. Jer odlazak u
amaterizam je ipak, budimo realni, kraj jedne lijepe priče. Ali ono šta je najvažnije; bili smo prisutni na tom kraju. A biti ćemo tu i ako dođe do tog neželjenog 'novog početka'. Parma jednostavno ne smije nestati sa nogometne karte svijeta. Rex