STRUGALICA
Piše: Damir Strugar
Prošlog sam se tjedna dotaknuo obećane buduće izgradnje bazena u Puli i od svih silnih zaljubljenika u plivanje i vaterpolo ispod mog teksta javili su se samo VK Pula i Oliver Orlić. Niti političari, niti oni koji odlučuju o tome. Entuzijasti plivanja i vaterpola pokušali su me uvjeriti u svoje poimanje izgradnje bazena, nikako ne shvaćajući da sam ja tek komentator zbivanja u Puli, a ne čuvar gradskog proračuna. Odnosno ja sam tek javni djelatnik, bez ikakvog direktnog financijskog utjecaja na gradsku vlast, a kamoli na raspolaganje njihovim godišnjim budžetom.
Pokušao sam upornim zaljubljenicima plivanja i vaterpola objasniti da će im više i detaljnije o bazenu i njegovoj lokaciji i izgradnji moći reći gradonačelnik ili nadležni pročelnik za urbanizam i prostorno planiranje, ali uzalud! Moji polemičari, nevješti u javnoj raspravi i nadležnosti kolumniste u izgradnji gradskog bazena, navališe o problematici bazena baš kao što je legendarni Maksim udarao po diviziji! Baš kao da sam im ja kriv za svu tu bazensku muku.
Nije pomoglo čak ni to što sam im rekao da ne znam plivati i da se u njihovu korist odričem svog termina plivanja u bazenu koji će se jednog dana ipak u budućnosti izgraditi u Puli. No, tako mi i treba kad sam prekršio svoje osobno “Sveto pravilo internetskog novinarstva”. A koje kaže da se ne upuštaš u polemike sa čitateljima, jer oni neke stvari jednostavno ne razumiju! Naime, svakome se od nas čini da je njegov problem najveći. Pa je sasvim jasno da oni koji vole vaterpolo i plivanje smatraju da je najveći problem ovog grada – nedostatak bazena. Ne bih želio biti zloguki prorok, niti zaista nemam ništa protiv hitne izgradnje bazena, ali čisto sumnjam da bi više od 20% Puljana istaknulo nedostatak bazena kao krucijalni problem Pule. No to je, ponavljam, samo svoje moje skromno novinarsko mišljenje i osluhivanje glasa javnosti.
A dok su se neki poput mene i mojih ljutih protivnika u polemici kupali u znoju riječi oko izgradnje bazena, drugi su se, poput istarskih vatrogasaca, uputili u posjet euro parlamentarcu Ivanu Jakovčiću u Bruxellesu. Tamo su naši slavni istarski vatrogasci na licu mjesta mogli vidjeti kako to izgleda služba koja se mjesečno plaća čak 8000 eura. A nigdje niti požara, niti poplave! Čak niti odbjeglog mačića koji se popeo na drvo, pa ga treba hitno skinuti na zemlju.
“Svašta sam vidio u životu, ali takvu raskoš u mramoru, staklu i čeliku odavno nisam!” kaže mi jedan od vatrogasnih izaslanika u Bruxellesu. “Meni se čini da ti europski parlamentarci u životu nisu nikad bili u nekoj tvornici, radionici, pogonu ili skladištu. O požarištu, rudniku ili gradilištu, da i ne pričam. I mislim da oni zaista nemaju kontakta sa stvarnim svijetom i problemom malih ljudi koje svakodnevni život tišti. Teška je to europska birokracija i politika. Daleko je to od malog čovjeka i radnika!” tužno mi priča prijatelj, koji je čitav svoj radni vijek proveo u radionici i radničkoj bazi, u trlišu i sa radničkim rukavicama na rukama.
Nisam mu ništa odgovorio. Znam ja vrlo dobro da je birokracija odavno pobijedila radničku klasu. Pa od nje stvorila zaposlenike ili djelatnike. Zato šuti Strugi i plivaj dalje. Daleko je Bruxelles, a još dalje pulski gradski bazen...
