EKSKLUZIVNI INTERVJU S PENJAČEM NA VISOKE GRAĐEVINE, TAJANSTVENIM NIGHT RAIDEROM7 
Prije točno mjesec dana Britanac Adam Lockwood (19) upao je na posjed termoelektrane u Plominu, najviše građevine u Hrvatskoj, gdje se primio za rub i na 340 metara visine radio zgibove. Za mančesterskog tinejdžera koji ovakve pothvate objavljuje na društvenim mrežama, to je bila još jedna crtica s popisa opasnih i suludih pothvata. Međutim, s njim se na taj pothvat odvažio i jedan mladi Hrvat pod nadimkom Night Raider7. Stupili smo u kontakt s Night Raiderom i napravili jedan mali razgovor. 

Krenimo prvo s tvojim imenom. Kako je nastalo ime Night Raider7 i koliko imaš godina? 

- Ime je nastalo kombinacijom mojeg najdražeg football kluba Oakland Raiders i samog značenja riječi raider što u prijevodu znači napadač. Većinom sve svoje misije obavljam tokom noći i više volim i preferiram noć nego dan  tako da je zbog toga riječ night u imenu, inače imam 24 godine.

Sigurno je za pretpostaviti da skrivaš svoj identitet jer su neki tvoji podvizi tehnički protuzakoniti i da li si imao problema sa zakonom zbog ovog tvog "hobija"? 

- Jedan od razloga je to što su pothvati ilegalni, a drugi razlog su osude, uvrede i raznorazne poruke koje bi jako vjerojatno počeo dobivati na privatne profile, a i vjerujem da bi se pojedinci krenuli javljat i pisat svašta mojim roditeljima i ostaloj obitelji od kojih većina ionako znaju i podržavaju me u onome što radim. Ali nema smisla da ostatak obitelji sazna na taj način, ne bi bilo pravedno. Ipak je to na meni kada i kome ću reći. Uhićivan nisam bio nikad, za sad, haha. Jednom me zaštitar vidio kad sam izlazio sa građevinske konstrukcije u Splitu jer nisam obraćao pozornost gdje sam ušao i bilo mi je samo bitno izaći iz prostora gradnje s obzirom da je bilo 7 ujutro i svi su taman kretali na posao i mogao me bilo tko vidjet. Međutim jedini koji me vidio je bio zaštitar koji je sjedio u svojoj kućici metar ispred ograde koju sam ja preskakao da izađem. Pitao me nekoliko puta od kud sam se stvorio na što sam ga ja ignorirao bez da se uopće i okrenem prema njemu i komotno sam odšetao dok je on vikao na mene i pokušavao shvatiti što se dešava. Nije trčao za mnom jer je vjerojatno išao provjeriti kamere da li sam išta ukrao ili uništio. Većinom bježimo od zaštitara i policije jer nas uvijek pokušaju optužit za krađu i uništavanje privatnog posjeda, što do sad nismo nikad napravili niti ćemo to napravit jer nam nije u cilju krađa ili destrukcija posjeda. Upravo suprotno, želimo da grade više visokih zgrada i ostalih građevina. Možda da jednog dana imamo nešto kao oni u Dubaiu.

Sjećaš li se svog prvog penjanja na neku građevinu ili objekt? 

- Baš prvo penjanje za koje se sjećam je bilo prije nego sam krenuo u vrtić, no nije bilo planirano penjanje ili išta slično jer nisam ni znao što radim. Bio sam s roditeljima kod bake koja je tada živjela u neboderu i naravno pobjegao sam im iz vida i otišao ravno na krov od zgrade jer sam kao i sva djeca bio jako znatiželjan, a s obzirom da smo bili na zadnjem katu nije bio ni daleko. Prvi put da me netko uhvatio na krovu ha,ha. Prvo značajno penjanje je bilo na dizalicu Divić u Puli jer je meni osobno ta dizalica iz nekih razloga posebna iako nije visoka, nakon toga najviša dizalica u Puli, labinska platforma u Uljaniku, najviša zgrada i najviša dizalica u Hrvatskoj, te napokon dva puta plominski dimnjak. Svako penjanje mi jednako znači, ali kad bih morao izdvojit neke, to bi bili ovih nekoliko prethodno navedeni.

Ovo se može činiti očitim pitanjem, ali zašto to radiš, da li je to jednostavno zbog navale adrenalina?

- Radim to jer se osjećam ispunjeno i ne razmišljam o ničemu drugome, o nikakvim problemima, samo sam fokusiran na trenutak u kojem jesam i na cilj koji imam u glavi. Od djetinjstva sam volio radit takve i slične stvari i sada je to samo prešlo u veću ljubav i na nekakav veći nivo i zainteresiralo me za fotografiju. I što je meni osobno najvažnije ovaj hobi me dijeli od drugih ljudi što je meni osobno jako bitno jer ne želim biti kao svaka druga osoba na cesti. Adrenalin igra dio uloge ali isto tako adrenalin se može postići na jako puno drugih načina i u puno drugih sportova i hobija koji su puno sigurniji tako da ne mogu reći da je zbog adrenalina nego više do cijelog procesa izvedbe misije. Svaki put se nosite sa nečim drugim i uvijek se susrećete s nečime s čime niste i morate se znati prilagoditi, nešto kao u društvu s ljudima samo se ovdje prilagođavate drugim stvarima i situacijama. Više me privukao dio gdje moraš sve isplanirat i izvršit sam ili ako si sa nekime, sami izvršavate svoje zadatke i ciljeve, nešto slično kao u igrici. Još jedan od razloga je znatiželja kako bi grad izgledao iz tog drugačijeg kuta i kako bi ga ja mogao prikazati kroz fotografiju a da izgleda još zanimljivije i da se barem donekle kroz tu fotografiju prikaže kroz što smo sve morali ili morao proći zbog te fotografije, te kako bi izazvao emociju u osobi koja gleda fotografiju. 

Osim uhićenja, postoji još gora prijetnja - odnosno tvoje zdravlje i sigurnost. Koje mjere opreza poduzimaš, da li si trenirao za ovo, da li se ikad uplašiš?

- Rizik uvijek postoji, ali ako dovoljno radite na svojoj psihi i uz to na svojoj kondiciji tj. fizičkoj snazi i izdržljivosti, već ćete sami znat što možete a što ne i gdje vam je granica. A i to je sve postepen proces, na tome se radi godinama i krene se s nekoliko metara, ne ide se odmah na 300 metara visine. Ja osobno više radim na psihi nego na fizičkoj snazi. Što naravno ne znači da uopće ne radim na fizičkoj snazi, ali je dokaz da je ipak malo teže biti miran u glavu kod takvih misija i pothvata nego se držat čvrsto za nešto i imat izdržljivost. Morate u glavi biti u potpunom miru dok izvršavate nešto takvo i obraćati pozornost na apsolutno sve, od svakog zvuka do svakog pokreta. Prije penjanja uvijek provjeravam prvenstveno prognozu vremena, nakon toga uglavnom nekoliko puta prošetam ili se provezem pored strukture ili zgrade na koju se želim popeti da vidim gdje su kamere, gdje je zaštitar, gdje se može ući a da sam što manje primjetan. Provjeravam dali ima senzora pokreta ili senzora topline i gdje se sve to nalazi da znam zaobići. A što se samih struktura tiče, dok se penjem na njih, prije nego stavim cijelu težinu uvijek provjerim da li će ljestve ili po čemu god da se penjem uopće izdržati moj pritisak i težinu. Treniram skoro pa i svakodnevno, nekad više nekad malo manje, ovisi o danu i kako se osjećam. Ja to ne bi nazvao strahom, barem ne u svom slučaju. Ja se više prema svemu tome odnosim sa poštovanjem jer shvaćam da su ti pothvati jako zahtjevni i da se svašta može desit u sekundi. Većinom me strah za druge ako je netko sa mnom jer znam svoje granice, ali ne znam njihove i tu se javlja razlog zašto ne bi to mogao raditi sa bilo kim ili sa nekim koga sam tek upoznao. Treba imati jako veliku dozu povjerenja u osobu s kojom radite tako nešto, a i u sposobnosti te osobe. I još jedan od strahova je da li ću biti uhvaćen ili ne, ali idem protiv toga koliko mogu. Čisto guranje granice i nošenje sa strahovima.

Jesi li se ikad ozlijedio tokom penjanja?

- Naravno da da, više puta bi udario u metalne ljestve koljenima ili laktovima dok se penjem, nekad kad je tijesno i nezgodno udarim i glavom ili ramenom, znam bit izudaran od glave do pete, al sve je to dio toga i neka mjesta su teža za pristupit a neka lakša i to je što čini sve to zanimljivim i ujedino razlog zašto neće netko tko me vidi da to radim samo tako doći i probati isto. Najgora ozljeda je bila kada su mi jednom željezna vrata, koja su u biti više kao nekakav šaht koji morate podići da bi mogli doći do vrha od ovih dizalica pala na prste i skoro sam ostao bez tri prsta. Al nikakve posebne ili teške ozljede. I još jedna jako bitna stvar za navesti kod svega ovoga je da mi koji to radimo nismo suicidalni i nije nam cilj poginut jer najveći postotak ljudi nas odmah krene napadat s time uz druge stvari kao što su krađa i vandalizam. 

Misliš da je sve veći pokret urbanih istraživača i penjača?

- Itekako, pogotovo u zadnje tri godine broj ljudi koji ulaze u ovaj hobi drastično raste. No to se ne odnosi na Hrvatsku, barem ne za urbane penjače. Urbanih istraživača ima i neki od mojih najboljih prijatelja su urbani istraživači. No ljudi ne razumiju da se niti na ta mjesta ne smije uvijek ići i protuzakonito je. Primjer je Muzil u Puli gdje idu i roditelji s djecom, a ne bi smjeli jer je vojna baza. No opet to je u redu za njih jer se radi o njima, a kada se mi penjemo di ne smijemo onda odjednom nije u redu od nas da to radimo.

Ima li netko da se još u Hrvatskoj bavi ovim adrenalinskim sportom?

- Ne, koliko ja znam. Tu i tamo bi vidio neke nove Instagram profile i ljude da su se navodno počeli baviti time nakon što vide moj ili nečiji tuđi profil ili youtube video ali to za sad nikad nije potrajalo, do sad su svi ti ljudi odustali jer su jako brzo shvatili da to nije za njih, neki čak i nakon prvog pothvata, dođu na 2 metra visine i odustanu jer bude previše psihičkog pritiska od svega što se dešava oko njih.

Da li postoji netko da se s tobom popeo na neku građevinu? 

- U prijelazu na veće građevine uglavnom se samnom penjao jedan od prijatelja i u nekoliko drugih slučajeva su nekoliko mojih drugih prijatelja probali ići ali većinom nisu osjećali da je to za njih i nisu nastavili s time. Ima par njih koji dođu samnom ali to je jako rijetko jer za njih to nije primarna stvar kojom se žele baviti u životu. Većinu tih ljudi znam iz djetinjstva ili barem nekoliko godina, jedina osoba koju sam uživo upoznao kroz taj hobi a da nije iz Hrvatske je Adam Lockwood iz Manchestera. Imam nekoliko suradnji sa ljudima iz drugih država dogovoreno za skoriju budućnost, a i ponovno ću se ići vidjet sa Adamom, samo u nekoj drugoj državi ovaj put.

Tvoj pothvat je popraćen sa raznim komentarima neki su bili pozitivni neki negativni, koji je tvoj komentar na sve to? 

- Moram prvo reći da je i velika razlika između uvrede i negativnog komentara. Nije isto kad netko vrijeđa i kad netko daje svoje negativno mišljenje i stav o tome. Razumijem potrebu negativnog komentara da osoba želi izrazit svoje mišljenje, ali vrijeđanje nije iznošenje mišljenja nego ogledalo kakva je ta osoba.
Uvijek ću prihvatit bilo kakvu vrstu komentara. Ja to gledam na način da me pozitivni komentari motiviraju da idem dalje i da još guram granice onoga za što sam sposoban, a negativni komentari me samo ojačaju kao osobu i nauče me nositi se sa raznim ljudima i situacijama. Čak su mi neki put negativni komentari korisni da se  zapitam da li iz pravih razloga radim to što radim. I shvatim da to radim zbog sebe i jer je to nešto što volim raditi, isto kao što netko voli brze aute ili motore, rukomet ili nogomet i da nije bitno što itko misli dokle god ste vi sretni i ispunjeni kao osoba radeći ono što prvenstveno vi volite. Razmišljam o tome isto na način da ja u svojoj glavi imam neki cilj, a to je nešto što jako puno ljudi danas nema u životu pa zbog svojeg nezadovoljstva se na negativan način miješaju u tuđi život bez da upoznaju osobu i razloge toga što radi. Najbolji način za nosit se sa negativnim komentarima je taj da ih se proba ignorirat ako se ne znate nosit s njima, ali najbolje je da učite kako ojačat kao osoba iz njih. Nikome u životu ne treba nitko i ništa što će ga sputavat od onoga što želi raditi ili biti. 

Za kraj, koja je tvoja poruka za čitatelje? 

- Nemojte nikada dozvoliti da vam netko govori da su vaši ciljevi glupi, nemojte obraćati pozornost na negativu oko sebe u kojem god smislu bila prisutna. Imajte svoje ciljeve, nemojte raditi nešto jer ste nekoga vidjeli da to radi i jer vam to izgleda fora i htjeli biste probati i vi. Ljudi moraju shvatiti da nije sve za svakoga i to je u redu, ne moraš biti najbolji u svemu ali ono u čemu možeš biti je da budeš dobra i razumna osoba koja može nekoga prihvatiti bez obzira na razlike i ciljeve koliko god se vi protivili tome i vama ti ciljevi zvučali glupo i smiješno. Izađite malo iz svoje zone komforta, živite život, nemojte se držati uvijek iste svakodnevne rutine, probajte nešto novo, ali ulažite u to i vidjet ćete koliko ćete se bolje osjećati sami sobom pa ćete tako možda mene i moje postupke i ciljeve moći bolje razumjeti.

(rex/Elvis malagić/foto Night Raider7)