Moj prijatelj Predrag Matvejević i naši Židovi

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Pošto sam na skraćenom ali pravom godišnjem odmoru (prvi od kada se bavim novinarstvom) prenosim ovdje,, umjesto kolumne, intervju s Predragom Matvejevićem kojeg sam objavio u lipanjskom broju nezavisnog srpskog magazina ''Identitet'', br. 155/2011. (izdaje ga Srpski demokratski forum).  Prof. Predrag Matvejević je već pet godina stalni dragi gost i predavač na Bejahadu (što na hebrejskome znači ''zajedno''), međunarodnoj židovskoj kulturnoj sceni koja je krenula 1999. a već nekoliko godina ima stalnu adresu u Opatiji, koncem kolovoza. 
Rodio se u Mostaru 1932. od oca Ukrajinca, Vsevoloda Matveeviča, izbjeglice iz sovjetske Rusije, suca u Mostaru nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj 1945. i majke Angeline r. Pavić, Hrvatice iz BiH. Nakon školovanja u rodnom Mostaru, gdje je bio i partizanski kurir, započinje studij francuskoga jezika i književnosti u Sarajevu koji završava u Zagrebu. Godine 1967. doktorira na sveučilištu Sorbonni u Parizu disertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu. Do 1991. godine predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 
Zbog niza prijetnji napušta Zagreb te od 1991. do 1994. predaje slavenske književnosti na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na Rimskom sveučilištu La Sapienza. Matvejević je primio počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova, Trst), a dodijeljen mu je 2002. godine i počasni doktorat na Univerzitetu ''Džemal Bijedić'' u njegovu rodnu Mostaru.
Predrag Matvejević, poznat i po višegodišnjoj borbi za slobodu političkih zatvorenika, jedan je od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu. Njegov "Mediteranski brevijar" preveden je na dvadesetak jezika (samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka). Njegova posljednja knjiga, ''Kruh naš'', postiže senzacionalni uspjeh u Italiji i u velikome je hvaljena. Na Bejahadu ga viđamo već pet godina za redom pa je rado pristao na razgovor o svom iskustvu s Židovima i o motivima da bude prisutan u ovoj kulturnoj manifestaciji.
PM: Bejahad je za mene vrlo važan događaj. Susreo sam prijatelje koje godinama nisam vidio. Naročito obitelji koje su otišle iz Jugoslavije u Izrael. Zatim, kako sam rođen u Mostaru, gdje je prije Drugoga svjetskoga rata bilo dosta Židova, bilo mi je simpatično, ugodno, iznenađujuće, čuti jezik kojim je nekad govorila moja majka, a i moja baka. Ti stari ljudi koji su došli na Bejahad iz Izraela i koji su preživjeli najteže što se može zamisliti u životu, vratili su me u moje djetinjstvo. Ne samo zbog toga, Bejahad je za mene poseban doživljaj. Naročito zbog ideje da se kulturna ponuda što je moguće više proširi. Susreo sam i važne pisce kao što je David Albahari i druge koji su bili prijatelji mojega najboljeg prijatelja - Danila Kiša. O njemu sam mogao govoriti, u malim krugovima ili na tribinama, i evocirati uspomene koje nisu bile dovoljno poznate.
DP: Pamtim jedan lijepi razgovor u Opatiji, bio je za tim stolom isto i Miljenko Jergović, kada ste govorili o Karlu Štajneru, još jednom Židovu važnog za našu povijest i publicistiku. Autor ''7.000 dana u Sibiru'' je jedan od malobrojnih jugoslavenskih komunista koji su se 1956. godine vratili u svoju zemlju iz zatočeništva u SSSR-u. Štajner je proveo dvadeset godina u najstrašnijim logorima u prostranstvima Sibira i svovoj knjizi iznosi svjedočanstva strašnih zločina što ih je počinio Staljin u ime komunizma...
PM: Da. Želio bih istaknuti i to da sam pokušao prijateljima koji su se okupili oko Bejahada evocirati dragoga Karla. Jedno je vrijeme on bio u istom logoru u kojem je bio i moj djed. Ja sam djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mi je Karlo posvjedočio je bilo veoma, veoma važno. Pomogao sam mu kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio sam član žirija Vjesnikove nagrade i predložio sam da se ta knjiga nagradi, što je prihvaćeno. Štajner je rođen u Beču, 15 siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. je u Moskvi vodio izdavačku djelatnost Kominterne. Uhićen je 1936. jer je davao putovnice Židovima progonjenima kao trotskisti. Potpuno nevin, prolazi 20 godina po staljinističkim logorima. 
Iz knjige ''Homo poeticus'' Danila Kiša (Globus, Zg.; Prosveta, Bg. 1983. str. 157. - 59.), prepisujem dijelove: "Jednom drugom prilikom, također u Zagrebu, Karlo me upoznaje sa svojom ženom, Ruskinjom Sonjom... Svako poređenje, svaka asocijacija, sa mitskom Penelopom, uvredljivo je. Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem, pod blagim helenskim nebom, odbijajući mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj, suvremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja ponižena, popljuvana, namučena žena narodnog neprijatelja (...) u trenutku kada je on uhapšen, Sonja je bila u poslednjem mesecu trudnoće. Devojčica koja će se roditi umrla je od bede, hladnoće, bolesti (...) Posmatram Gospođu Štajner, i sklanjam pogled. Taj se pogled ne može izdržati ! (...) otkrivam nešto što nikad u svom veku nisam video: mrtve oči ! Ne kao oči slepca, ne slepe oči (...) mrtve oči na živom licu. I sada, tek sada, prepoznajem u Karlu Štajneru, indirektno, ono što sam tražio : onih dvadeset godina, preko 7000 dana, provedenih u dalekim sibirskim predelima iznad polarnog kruga! Poniženja, batinanja, strah, glad, studen, smrt...''. Jednom na slobodi, Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja ga je čekala vjerno toliko godina.
DP: Ta je knjiga, ''7000 dana u Sibiru'', napisana prije ''Arhipelag Gulag'', postala prvi veliki svjedok staljinizma a bila je predodređena da postane veliki hit i, vjerojatno, svjetski best seller. Postala je veliko nadahnuće Danilu Kišu...
PM: Kiša je čitanje knjige to duboko dirnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite ''Grobnice za Borisa Davidoviča'',  remek-djela svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976., pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom, jednu je priču u ''Grobnici''  posvetio Štajneru, nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz “7000 dana”. Dodatnu je zahvalnost Štajneru  pokazao pišući predgovor za francusko izdanje “7000 dana“, naprosto je to štivo smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije.
DP: I tako je u vječni svijet književnih vrijednosti  zauvijek uveo i Štajnerovo logorsko iskustvo te mu, na neki  način,  nadoknadio slavu što je  pripala Solženjicinu zbog činjenice da je njegov ”Arhipelag“ ipak prije stigao do čitatelja širom svijeta. 
PM: Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu 20. stoljeća, Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature. Ipak bih ovdje nešto važno želio kazati o Kišu. Znate, nastala je tada najstrašnija kulturna i antisemitska afera. I o tome smo govorili na Bejahadu. Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno, optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je to podnio hrabro i onda je napisao ''Čas anatomije''. Zatim je došao u Zagreb, užasno osamljen. Pomogao sam mu ustupivši mu jedan manji stan mojega oca. Otišli smo Krleži koji je cijeli život bio sklon Židovima. Kiš uspostavlja vezu i sa Slavkom Goldsteinom koji objavljuje ''Grobnicu'', a onda se javljaju i drugi izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan. Javila se bolest, pa je umro. Evo, to su stvari, među inima, koje sam ja želio prenijeti Bejahadu i mislim da sam uspio zainteresirati dosta prijatelja.
DP: Međutim, čini se kako ste ''član posade'' i da ste jako dobro raspoložen i opušten kada vas vidim tamo, ''među stradalnicima''...
PM: Jeste. Postao sam nekako i stalni gost, član projekta. Vjerojatno i zbog stradalništva moje obitelji. Otac je ipak bio u nacističkom logoru. Spasio ga je luteranski pastor o čemu pišem u knjizi ''Kruh naš''. Ja sam u mnogočemu poistovječen sa Židovima. Približile su me i priče mojega oca, koji je rođen u Odessi i koji je odrastao okružen brojnim talentiranim Židovima, glazbenicima nadasve. Osijećam Bejahad kao neku svoju matičnu organizaciju ne samo što je izrsno organizirana. Prija mi i što se otvara svim ljudima i što širi granice, što postaje europska pozornica kulture. 
Dakle, za ljude ne samo jugoslavenskog porijekla, već općenito. Bez zadrške moram i mogu reći da je to, za mene, možda najbolja međunarodna kulturna manifestacija koja se održava u našoj zemlji. Od Korčulanske škole do Bejahada nema tako jake scene sa sudionicima najvišega ranga, odista svjetskoga ugleda. Dakle, od tada do Bejahada nema skupa ovakoga intelektualnoga napona i ugleda. Ohrabrilo me je i što se je vodstvo Bejahada pokazalo izričito otvorenim i što nema trunke nacionalizma. Uzmite samo izložbe: Murtić. Džamonija, Veličković, Berber... Pa to je fenomenalno. To je želja da se pokaže snaga umjetnosti i dijaloga.
DP: Ove će te godine govoriti o modelima kulture i o identitetu. Možete li nam, za kraj ovoga susreta, nešto od toga najaviti?
PM: Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi,  u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. 
Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod, jedne, nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ''Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska''.
****
PS: Mogao sam vam i nešto drugo ponuditi. No, u znaku poštovanja, odlučio sam vam dati na uvid ovaj razgovor s prijateljem, jer sada to ipak tako mogu reći, Predragom Matvejevićem. Predrag mi je više nego uzor. Kažem: prijatelj mi je. Što imamo zajedničko? Joj, toliko toga: počevši od toga da se i on j ja pomalo osijećamo Židovima (što nam je Bejahad, kako kaže Predrag, nekakva matična organizacija). Dakle, zajedničko nam je poimanje savjesti! Naime, Kada u svojoj savjesti čovjek izgubi poštovanje prema ljudskomu životu (kao svetomu, a i Predrag i ja, on kao agnostik, ja kao kršćanin, imamo odnos prema svetomu), on, čovjek, nezaobilazno gubi i svoj identitet. Mislim, naime, da su nam ljudi kao Predrag itekako važni: ljudi koji otvaraju srce i intelekt kako bi zatvarali rane naših duboko potresenih suvremenika i suputnika.
d.pilsel@zamir.net  (REX)




Facebook komentari