LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Opet sam stajao nad majčinim grobom i opet osjećao tugu i nelagodu.Tugu što i nakon tri preživljena rata zauvijek nije zaspala u svojoj zemlji, nelagodu što već drugo desetljeće narušava etničku čistoću nizozemskih vjećnih kuća. S lijeve i desne strane njenog groba sve Jan do Tima ili Tineke do Aneke. Prezimena teško i pročitati, a kamoli izgovoriti. Kako da u tu totalnu strendžersku lingvističku kakofoniju uleti i jedno balkansko prezime, što na kraju ima ono čudno slovo iznad kojeg visi kosa crtica?
Znam pitaju se to i povremeni posjetitelji susjednih spomenika. Čudi ih da u godinama što se nižu nadgrobni kamen žene tuđinskog imena postaje sve sjajniji, postojaniji, a ovi okolo se krune, urušavaju? Dok pogledom šaram po pločama koje pobjeđuje vrijeme i stalne kiše, ispunjava me ponos i radost. Iznad majčine posljednje postelje crni zaslon isijava toplotu i snagu reljefa našeg regiona. Najdraže ime uklesano je u neprolazni hercegovački kamen, u jablanički granit kojim je obložena i ona palača Ujedinjenih naroda u New Yorku.
I kada odlazim s mjesta koje budi vulkanske emocija kao da osjećam žar sunca i tla tamo daleko. Kao da ostavljam djelić zavičaja do slijedećeg susreta.
Bude mi lakše u duši, posebno kada prolazim pored tri groba engleskih pilota oborenih nad Niskom zemljom u Drugom svjetskom ratu. Jer, zahvaljujući njima majka mi nije jedina inozemna stanovnica, ako se tako može reći, predivnog groblja. Tu uvijek zastanem i kao nekadašnji Titov gardista u svečanom stavu mirno prinesem ruku na vojnički pozdrav odajući poštu junacima davnog sukoba i pobjede.
Potom obvezno skrenem na stazu koja vodi do lap topa. Kameni kompjutor sa tko znam kojim sistemom i procesorom, ali sigurno sa najvećom memorijom ljubavi i prijateljstva. Na ekranu, po kojem se igraju ptice i sjene obližnjih žbunjeva, posljednji pozdrav ovdašnjih izviđača, skauta rano preminulom drugu, nekada zanesenjaku nad digitalnim tipkovnicama.
Jedinstveni spomenik grada mrtvih donese mi osmijeh, znak života kojeg nije nadjačala ni njegova prolaznost. Mladi su tako najbolje naprkosili neumitnom kraju što nas prije ili poslije čeka, vjerujući da njihov prijatelj i dalje jezdi bezgraničnim prostranstvima interneta…
Onda zaronim u žamor sadašnjice, vrevu ulica po kojima žure oni s velikim plastičnim vrećama posljednjih krugova zimske rasprodaje i sniženja. Ispred mene skupina galamdžija. Ne znaš tko je glasniji. Rafalima jezika s južnih prostora razbijaju tihe frekfencije uviđajnih polušapata domaćina.
Primjećujem ljutite poglede prolaznika. Nije teško zaključiti što misle kada s vremena na vrijeme nalete na te izljeve bučne različitosti, akcenata što paraju uši. Reagiraju kao Zagrepčani ili Puležani na hercegovačko pjevanje, ili Splićani na vlaško zavijanje. Ili u mom Sarajevu na sandžačke govorne silaznice i uzlaznice.
Razmišljam kako malo treba da čovjek o čovjeku donese sud. Ocijeni ga, a da ga još ni upoznao nije...
I dok pokušavam da zaobidjem razbijače nizozemske monotonosti primjećujem čovjeka srednje visine, kovrdžave kose koji kao da se pokušava ubaciti u glasnu skupinu. Zbunjeno odustaje i potom bace pogled u mom pravcu. Ovog puta njegove dvojbe nema. Prilazi mi odlučno i ljubezno moli za minut, dva pozornosti.
- Oprostitet, ja sam Rob Bakker, novinar Noordhollands Dagblada (Sjevernonizozemskog dnevnika).
E, baš si mene našao, kontam iznenadjeno.
- Pravim priču o običnim ljudima, prolaznicima sa gradskih ulica, trgova. Kolumna mi izlazi jednom tjedno. Možemo li popričati?
Kako odbiti kolegu reportera u akciji u kakvim sam i ja davnih godina bio. Sjećam se da nije bilo lako ovako iznenada pronaći sugovornika i uz to još zanimljivog za popuniti novinski prostor. Hajde da mu pomognem, ali da li ću mu biti interesantan?
Nije bilo teško skužiti da sam mu ja prva “žrtva” iz naših krajeva. Kao da se ukočio kada je otkrio da je zaustavio neznaca što priča njegov jezik s izgovorom od kojeg se kod nas dole, na bivšem zajedničkom terenu, mnogi još uvijek diže kosa na glavi.
- A, da puno je izbjeglica iz Jugoslavije. Sada ih najviše dolazi iz Srbije sa Kosova. Jeste li i vi jedan od njih? Već dobro govorite naš jezik…
Uvjeravam ga da sam prognanik iz drugog filma. Da su me donijeli raniji jugoslovenski ratovi i susjedske agresije.
-Pa, da, kako se ono kaže – Srebrenika? Čuo da sam da je u tom mjestu bilo teško našim nizozemskim vojnicima. Kako ste vi uspjeli od tamo da pobjegnete?
Strpljivo mu kazujem da sam stigao iz Sarajeva.
- Pa to je bio opkoljeni grad! Kako ste izašli?
Uzvraćam da se jedino moglo preko zrakoplovne piste.
- Sreća za vas. I izravno zrakoplovom u Nederland?
Kada je čuo kako sam pod rafalima u mrkloj noći, kada ne znaš s koje strane puca, uskočio u duboki rov na butmirskoj strani sarajevske zračne luke, koju su držali vojnici Armije BiH. I umjesto u slobodu završio upadom u tri metra visoki kolut bodljikave žice , nije mogao zaustaviti smijeh začinjen divljenjem.
- Uh, nastavite, molim vas. Bitće to prava priča za mene. Imao sam danas sreću sa odabirom prolaznika, odnosno sugovornika.
Kada je još čuo što mi je bilo zanimanje odmah je skočio i zamolio za zajedničku fotku. Zauzeo je pozu kao da se slika uz generala Antu Gotovinu ili Zdravka Čolića.
I tako se priča vezla, tekla. Mlado pero naletjelo je na staro piskaralo. Znao sam točno kako paliti njegovu maštu i što servirati da mu eventualni reporterski zapis bude sočniji, temperamentniji. Neće ovog puta, kolega Rob Bakker pisati o jednoličnoj svakodnevnici njegovih sugrađana koji godinu dana unaprijed znaju koliko će im stajati kruh, meso, mlijeko. Stanarina, struja, gas.Što je na ovim našim prostorima znanstvena fantastika. Ovo izdanje njegove kolumne bit će puno krvi, suza i znoja jednog izgubljenog Balkanca da ponovo iz potpunog pepela sagradi novo gnijezdo...
I dok se dugo na rastanku rukujemo, razmjenjujući telefone i mailove počinje me uznemiravati crv sumnje. Što ako se mladi kolega izgubi u priči o jednoj osobnoj povijesti koja je bila djelić historije što ponovo postaje napeta sadašnjost kao devedesetih na prostorima mojih uspomena.
Ni veće face, što su dolazile i obogatile se u raznim mirovnim misijama po bivšoj Jugi nisu nas razumile, a kako li će tek novinar koji je u sat vremena pokušao da odvrti film vječnih balkanskih sukoba.
Valja meni, dočekati slijedeći tjedan i članak jedan.
