Mediji su otvoreni za vjerske teme

DEMOCROACIA
Piše: Drago Pilsel
Suprotno onome što crkveni dužnosnici često tvrde, mediji su otvoreni vjerskim temama i kad se kritičkim pisanjem dotiču stajališta njihovih korisnika. Istaknuo je to ugledni talijanski vatikanist Marco Politi na simpoziju o temi ''Kršćanstvo naspram sekularizma – 'borba religije''', koji je održan 22. rujna u Nadbiskupskom dvoru u Beču. Zato je preduvjet u borbi protiv sekularizma transparentna komunikacija sa crkvene strane.
Politi je ukazao na spremnost ljudi različitih svjetonazora da prihvate vjerodostojna i pozitivna svjedočenja o smislu života. Zbog toga su medijska izvješća o Majci Tereziji ili o stavu pape Ivana Pavla II. prema vlastitoj bolesti i patnji imala veliki utjecaj na ljude diljem svijeta.
Podsjetio je da je sadašnji oblik otvorenoga religijskog izjašnjavanja samo plod Drugoga vatikanskog koncila. Nakon dotadašnjega zatvorenog crkvenog djelovanja kardinali i biskupi, kao i njihovi teološki savjetnici, počeli su u svome radu otvorenije komunicirati s javnošću, obavještavajući je i o aktualnim problemima i brigama s kojima se njihova Crkva susreće.
Budući da su mediji osjetljivi na svjedočenje i autentičnost, Politi tu vidi priliku za isticanje Crkve i crkvene tematike. Kao veliku zaslugu Ivana Pavla II. ističe i njegovu spremnost na suočavanje s grijesima i priznavanje pogrešaka u crkvenoj povijesti. Politi se također osvrnuo na tezu ''etičkog relativizma'' koju Crkva često navodi. Istina je, tvrdi on, da postoji etički pluralizam - nastao kao posljedica pojačane individualizacije društva, priklonjenog ''primatu osobne savjesti''.
Elem, i ja sam, kao novinar specijaliziran i za religijsku tematiku (ne samo zbog toga što sam se školovao i kao kršćanski teolog), uvjerenja da ne postoji načelno neprijateljstvu prema crkvama i vjerskim zajednicama u našim medijima. I sam sam zaslužan (imam pravo ti istaknuti) za otvaranje prostora za vjersku tematiku u nekim medijima (u nekadašnjoj zagrebačkoj Omladinskoj televiziji – OTV, sadašnja TV Jabuka ili u riječkom Novom listu) kao i za uvođenje u našu profesiju seriju talentiranih novinara koji prate religiju (glavni rednik Hrvatskog katoličkog radija i komentator tportala Anto Mikić ili urednica i voditeljica na HTV-u Petra Pajdaković-Šebek, na primjer) pa iz prve ruke mogu svjedočiti da se u nas religija prati ozbiljno, naravno, kao i to da ta ozbiljnost podrazumijeva kritičnost jer je zadatak novinara ne da se svidi vjerskim i inim autoritetima (ili publici) nego da u prvom redu kritički propitkuje stvarnost.
Ma koliko netko smatrao da smo prodane duše, smatram da ima nas jako puno u našoj profesiji koji se uvijek borimo za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, da svoj novinarski rad ne stavljamo u interes niti jedne stranke, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonost prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Eto, to bi bila platforma koju zastupam i koju znam da zastupaju mnoge moje kolegice i kolege. I u duhu toga uvjerenja, toga etičkog pluralizma, te želje da budem od koristi čitateljima pa i kada se sa njima ne slažem, jer sam to obećao, objavljujem dva reagiranja uvaženog pravnika iz Poreča, gospodina Jordana Matkovića, koji se javlja na moje i na pisanje kolege iz Jutarnjeg lista, dopisnika iz Rima, Inoslava Beškera u vezi slučaja Dajle:
Evo, u nastavku, reagiranja Jordana Matkovića.

Poštovani gospodine Pilsel,

U kolumni Democroacia od 02. rujna 2011. pod naslovom ''Za i protiv biskupa Milovana'', ste naveli: ''Pošto se ja ne slažem sa osnovnim tezama gospodina Jordana Matkovića, barem ne s onom da Benediktinci nemaju pravo na imovinu u Dajli....'' pa želim pojasniti moje navode iskazane u tekstu koji i tada objavljen. Niti jednom riječju nisam spomenuo da Benediktinci nemaju pravo na imovinu u Dajli, već sam samo naveo materijalne činjenice, dokaze iz javnih isprava (ugovora, rješenja odruka i drugih) da je Benediktinski samostan iz Praglie primio naknadu za oduzetu imovinu u Dajli 1947. i 1948.
Naknada (indenizo) isplaćenaje 80-godina prošlog stoljeća u iznosu od 1,7 miljardi italijsnkih Lira što sami Benediktinci priznaju, a isplaćena im je po njihovom zahtjevu za naknadu podnjeto Italijanskoj Vadi, kojoj su prodali svoje nekretnine oduzete im od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti (civilnih, sudskih ili vojnih). Pravo na isplatu naknade ostvarili su temeljem članka 4. Osimskog ugovora i Rimskog protokola od 18.veljače 1983. godine kao pravne osobe sa biv.STT što je izrijekom propisano međudržavnim ugovorima.

Naknada je isplaćena za oduzeto poljoprivredno zemljište koje je na području Dajle, Novigrada i Brtonigle od 461 ha. Vjerojatno je ukupni iznos naknade-indeniza isplaćen i za poljoprivredno zemljište kojeg su Benediktinci bili vlasnici (oko 150 ha) na teririji Općine Piran (Slovenija), dakle, za ukupno oko 610 ha zemljišta.

Radi uporedbe naknade koja se danas isplaćuje ranijim vlasnicima po Zakonu o denacionalizaciji (kad se nemože vrati nekretnina) i iznosi od 1 - 1.500 kuna po ha ovisno o klasi i kulturi koja se uzgajala na oduzetom zemljištu. Visina naknade koja se sada isplaćuje određena je Pravilnikom o izračunu naknade za oduzetu imovinu koju primjenjuju državna tijela Republike Hrvatske kod određivanja naknade u mjesto restitucije, jer je restucija-povrat nemoguć iz zakonom propisanih razloga.

Isto tako radi uporedbe isplaćene naknade Benediktincima od 1.7 miljardi lira podsjećam na Pravilnik o početnoj cijeni za poljoprivredno zemljište (N.N. broj 40/08 i 52/11). koja iznosi uprosijeku 10 - 18.000. kuna po ha za cijeli teritorij R. Hrvatske kad Republika Hrvatska prodaje državno poljoprivredno zemljište (nakon provedenog natječaja za prodaju u svega 25% oglašene prodaje se postigne veće cijena od početne).

Iz ovih dokaza ponuđenih radi objave, je vidljivo da Benediktinci nisu ostali prikraćeni u svojim pravima koji su ostvarili prodajom svojih nekretnina u Dajli, koju naknadnu im nitko niti želi niti može osporavati, ali u ovom slučaju ona je konzumirana u skladu sa važećim međudržavnim ugovorima i propisima R Italije ili R. Hrvatske.

Hvala na uvrštenju i srdačan pozdrav.
U Poreču, 8. rujna 2011., Jordan Matković.

*****
Poštovani gospodin Bešker,
Očekivao sam Vaš odgovor na moje mišljenje upućeno Vama u predmetu Župe Dajla, ali kako do danas nisam dobio, slobodan sam Vam odgovoriti na Vaše primjedbe, poslate mi 02.rujna 2011. (Kolega Bešker mi je obećao poslati odgovor gospodinu Matkoviću kada uhvati vrijeme i tada će ovdje biti objavljeno, op. Drage Pilsela).

Nije mi poznato da sam u ma kojem pismenom ili usmenom istupu u predmetu Dajla spomenuo ma koju politiku, pa nije mi jasno na koji politički planu pomičem problem. Riječ izdaja Hrvatske je upotrebljena i stavljen naslov jednog komentara, članka ili informacije date u jednom dnevnom listu početkom kolovoza o.g. kad su svi tiskani i elektronski mediji bili zauzeti ''povijesnim informacija'' o sukobu Vatikana kao države i Republike Hrvatske odnosno o neposluhu prema Sv. ocu ili o sukobu Benediktinskog samostana iz Praglie i Župe Sv. Ivana Krstitelja iz Dajle.

Vjerujem da ste članak pročitali i da nije potrebno da ga navodim. Riječ ''izdaja'' je navedena u nabrajanju kako ulica komentira sukob i kako ulica ne zna zapravo o kojem se sukobu radi (tko je izazvao sukob, tko je krivac i slično). Inače da je ta riječ skretanje problema na politički plan je za mene nepoznat plan.

Drago mi je i svaku pohvalu dajem Vama u Vašoj borbi za ljudska prva, ali moram primijetiti da po mojem mišljenju u sporu u vezi sa nekretninama u Dajli, ne postoji povreda ljudskih prava, već se radi isključivo o imovinsko i upravnom pravu pravnih osoba, prvenstveno Benediktinskog samostana iz Praglie za ostvarivanje naknade za oduzetu imovinu u toku vladavine komunističke Jugoslavije.

Ja sam samo iz činjeničnog stanja napisao pregled postupka. Ponavljam: Agrarnim odlukama oduzeto je oko 370 ha zemljišta, dokaz u sudu u Bujama, Konfiskacijom oduzeto je oko 6 ha zemljišta koje je ranije ostavljeno: zgrada samostana u Dajli, dvije obiteljske kuće i dvije gospodarske kuće, dakle, sva imovina samostana u Dajli također u spisu kod suda u Bujama. (javna isprava-zemljišna knjiga).
 
Mjesto Dajla bila je na teritoriju STT. Osimskim ugovorom od 12.11.72. određeno je da imovina oduzeta PRAVNIM I FIZIČKIM osobama na STT. aktima civilne, vojne ili sudske vlasti Jugoslavije, tim osobama ima se isplatiti naknada po odredbama ugovora između R. Italije i Jugoslavije. Te dvije države zaključile su protokol, zvani i Rimski protokol 18.veljače 1983. po kojem imovina pravnih i fizičkih osoba sa biv. STT ima isti status u pogledu naknade kao i optantska imovina (optanata po Mirovnom ugovoru sa Italijom)

Benediktinski samostan iz Praglie koristio se pravom na naknadu i prodao svoju imovinu u Dajli R. Italiji, koja im je isplatila 1,7 milijardi lira prije 25 godina. Prijem te naknade i priznanje da su Benediktinci prodali svoju imovinu je u spisima Općinskog suda u Bujama i u Državnom uredu za imovinsko pravne poslove u Bujama. Tko je ovdje oštećen? Da li je Benediktinski samostan iz Praglije ostvario svoje pravo? Koje mu je materijalno pravo povrijeđeno? Koje mu je ljudsko pravo povrijeđeno?

Slobodan sam napomenuti, da kao nepoznavalac konvencija o ljudskim pravima, kao i praksu međunarodnog suda za ljudska prava, letimično sam pregledao sentence suda u zadnjih par godina, ali nisam našao da bi o pravnim osobama raspravljalo i sudilo zbog povrede ljudskih prava. Sama konvencija me doduše upućuje da se odnosi samo na fizičke osoba, ali ponavljam to spominjem kao potpuni laik samo zato što spominjete ljudska prava.
Da se radi o imovinskom i upravnom pravu u predmetu proizlazi iz tužbi koje se vode kod Općinskog suda u Bujama od 2006. i nije još pravomoćno okončana i tužbe za upravni spor koja se vodi kod Upravnog suda u Zagrebu kojima je tužitelj Benediktinski samostan iz Praglie (za oba spora). Ni upravni spor nije okončan (radi se o upravnom sporu koji se vodi skoro dvije godine prije rješenja MPRH od 09.8.2011.) protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za naknadu za oduzetu imovinu jer je isplaćena po međunarodnim sporazumima za imovinu bivših vlasnika sa STT. Dakle, Benediktinskom samostanu iz Praglie.
Gospodin Bešker, slobodan sam Vam spomenuti da sam sretan da je serija Župa Dajla (ne Dallas) skinuta sa stranica tiskovnih i elektronskih medija. Zadnja veća epizoda pod naslovom Vatikan tuži državu, daje se do znanja čitateljima da Vatikan kao država nije stranka u ovom postupku, već zastupa kao punomoćnik (kardinal Bertone, državni tajnik Vatikana) Župu Dajla u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva pravosuđa RH od 09.8.2011. koja je jedina stranka u ovom postupku uz DORH. Ostali tužitelji: Abbazia d.o.o Pula, Golf Istra Magica Buje i još jedna osoba su samo pravno zainteresirane osobe za taj spor i kao takve mogu tužiti po odredbama ZUS. Kako vidite Porečko pulske biskupije nema u sporu jer nije stranka.

Tko je u cijelom predmetu izazivač meča, po mom mišljenju tužitelj za građansko pravni spor, koji zna da mu je naknada za oduzete nekretnine isplaćena, traži "Ponovno naknadu ili restituciju kao i tužitelj za upravni spor po zahtjevu za naknadu''. Čini mi se da kod ovakvog slučaja trebalo bi pozvati u pomoć i moralni kodeks?

Država Hrvatska je morala reagirati jer je tužena strana. Reagiranje države je po mom mišljenju zakasnilo, jer se povrat nekretnina nije mogao izvršiti ni župi Dajla obzirom da je naknada za oduzetu imovinu isplaćena ranijem vlasniku. Treba i tu tražiti opravdanje za postupak državnih tijela RH, možda nisu znali za isplatu što ne opravdava jer se moglo saznati prije donošenja rješenja o povratku Župi Dajla, da je imovina državna jer je isplaćena bivšem vlasniku po njegovom zahtjevu. A bivši vlasnik je bio Benediktinski samostan iz Dajle, sada u Pragli.

Moje je mišljenje da je i tzv. arbitraža (Kardinalska komisija) previdjela da raspolaže sa imovinom koja nije riješena u sudskom postupku a sporovi se vode po tužbama onoga tko je tražio arbitražu. I ako se može staviti i primjedba da je neuobičajeno da se crkvena imovina (ovdje nije još pravno rasčišćena) raspolaže u korist trećih pravnih osoba jer se imovina daje Trgovačkom društvu- pravnoj osobi. Ističem i pravnu normu iz Gospodarskih sporazuma sa Svetom Stolicom iz 1998. da su strane ugovornice ugovorile obavezu poštivanja Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

S obzirom da je predmet rješavan isključivo s aspekta državne vlasti - Vatikana kao države, a ne Sv. Stolice kao centrala katoličanstva, dakle, Sv. Otac se ovdje pojavljuje kao šef svjetovne države. Nisam vidio da bi netko se protivio i ne poslušao Sv. Oca, kao apostola i Božjeg predstavnika na zemlji. To nisam primijetio iz nijednog istupa ili izjave od ma kojeg klerika, a pročitao sam sve izjave o tom predmetu istarskog klera.

Porečko pulski biskup koji se spominjao kao krivac i neposlušnik, jer nije potpisao Sporazum od 11. siječnja 2011. o odšteti Benediktinskom samostanu iz Praglie ili nije priznao tužbu da je biskupija solidarni dužnik i da umjesto Župe Dajla treba isplatiti 30 miliona eura na ime naknade štete Benediktinskom samostanu u Praglii. Ne radi se o povredi norme crkvenih kanona koji govore o poslušnosti, odanosti i vjerskom ponašanju klerika, bar tako ja mislim. U ostalom, iz sada donekle rasčišćenog stanja i prestanka serijala Dajla, se može zaključiti da Biskupija koja je bila glavna na udaru nije ni stranka u postupku. Nije tražila povrat, nije dobila povrat niti je prodavala u svoje ime i u svoj račun nekretnine u Dajli. Ranije nije pravljena razlika između Župe Dajla i Porečko pulske biskupije a svaka je pravna osoba i samostalno raspolaže svojom imovinom.

Gospodin Bešker, bez obzira na neka divergentna tumačenja data u ovom predmetu, smatram Vas i dalje stručnog, sposobnog i vrijednog novinara i komentatora te ću i dalje sa zadovoljstvom čitati Vaše članke
S poštovanjem, u Poreču 19.09.2011., Jordan Matković.

*****

Čini mi se da je ovo što smo ovdje napravili: otvoriti prostor stručnjaku koji je godinama pravno savjetovao i savjetuje istarske biskupe i župnike, bez ikakve sumnje, dokaz da smo mediji koji je otvoren prema crkvenoj (ili vjerskoj) tematici i koji respektira stavove koje zastupaju interese mjesne Katoličke crkve pa čak i kada su u očitom sukobu s interesima ili stavovima Svete Stolice ili Hrvatske biskupske konferecnije jer je to ta etička pluralnost koju zagovaramo i koja je prisutna na RegionalExpress.hr-u
Što se mene tiče, uvijek ću biti za konstruktivni i za polemični dijalog. I ovoga puta neću odgovarati gospodinu Matkoviću (kojem se iskreno zahvaljujem što objavljuje na našem portalu i u ovoj rubrici) jer ne smije i ne mora moja riječ biti uvijek baš ''zadnja''. Neka se čuje i riječ onih s kojima se ne slažem. Argumente za to moje neslaganje, smatram, ponudio sam već u prethodnim kolumnama.
Ja sam za solidarnost a ono implicira dostojanstvo svake ljudske osobe, neovisno o svjetonazoru pojedinog autora i čitatelja, a znači isto tako otpor protiv svakog stava koji svoj legitimitet i svoje ispunjenje ne traži u argumentima nego u poziciji moći.

Živimo u kulturi laži a njoj treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i s njom se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njenih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem. Pitanje istine ne može se ignorirati, a novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Zato novinarstvo ne shvaćam kao mehaničko akumuliranje podataka, nego kao kritičko propitivanje koje je u korelaciji s političkim, socijalnim i drugim formativnim odnosima u stanovitoj sredini.

Pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u  rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći. Samo zbog toga i pišem ove kolumne!

d.pilsel@zamir.net
(REX)

Facebook komentari