PIŠE: PAVLE PAVLOVIĆ
Na balkanskoj turneji bio sam nešto duže nego g. Biden, američki potpredsjednički ljubitelj žena. On je doletio i proletio, a ja, poslije Pariza, doživio i dva atentata u Bosni, jednoj jedinoj. Prvi je bio u onoj sportskoj kladionici, u okolini Sarajeva, kada su ubijena dva vojnika. I pored sve težine te tragedije nisam skužio da se itko upitao otkud vojnici u kladionici i to u uniformi. U Titovo doba odmah bi ih šćepala vojna policija. E, kamo sreće da je tako bilo i prije tjedan, dva. Potom je u malom mjestu Zavidovići, poznatom po onim montažnim kućicama Krivaja, netko bacio bombicu na policijsku stanicu...

Moram priznati da sam jedva čekao da uteknem s regionalnih prostora. Ni u Lijepoj našoj se nisam osjećao sigurnije. Možda bih bio nešto mirniji da sam putovao preko Istre i Pule, gdje bi uzdrhtalo srce liječio prijateljskim biskama i žižulama. Ovako išao sam u pravcu kuda hrle tisuće izbjeglica što preko Hrvatske osvajaju najrazvijenije zemlje Europske unije.

Do prije desetak dana, za mnoge, su bili samo jadnici, najveći mučenici početka trećeg milenijuma. Oči su nam suzile prateći kalvariju tih nesretnika ratova u savladavanju  granica i bodljikavih žica. Poslije užasa u Parizu, osjećaji su stubkom promjenjeni. U tim nepreglednim redovima više ne vidimo ljude koji bježe od sigurne smrti, nego potencijalne teroriste, ubojice nedužnih po europskim metropolama.

Do jučer nesalomljiva konstrukcija najveće političke i ekonomske zajednice Starog kontinenta ljulja se kao kula od karata pod pritiskom golorukih ljudi bez igdje ičega. I da nije bilo onog prolivanja krvi  uz Senu, EU bi sigurno, naivna i nepripremljena, polagano padala. Ovako pucnji terorista kao da su bili posljednje upozorenje da se Europa mora probuditi.

Ali, kako i što mora učiniti?!

Da ništa više nije isto kao prije najbolje osjetim na ponovnom druženju s ekipom u jednom amsterdamskom vikend kafiću. Ranije smo mi, pripadnici tridesetak različitih nacionalnosti i svih boja koža, petkom bili opuštajuće izmješani , uživajući  u krigalama heinekena i salvama smijeha. Netom, nakon povratka s moje balkanske turneje imao sam dojam da su se stvorili kružoci. Posebno je primjetno izdvajanje rodjenih Nizozemaca. Nismo imali kao nekada zajedničkih tema u kojima je bilo zabranjeno pominjanje politike i ekonomije.  Ranije smo  veselo razglabali samo o ženama i nogometu. Sada nisam čuo daje itko spomenuo Ajax ili PSV, a kamoli kakve kostime nosi kraljica Maxima. Koja bi, po meni, trebalo da bude modni uzor našoj dražesnoj Kolindici. Možda bi je tada manje, onako đilkoški ,napadale neke četničke vojvode. Što na silu, usred Zagreba, žele da se ljube tri puta.

I dok pomalo razočarano žednim usnama prinosim zavodljivu pjenu, netko me prekida u ritualnom dizanju teške krigle od jedne pinte, kako bi to rekli u prekomorskom Londonu.

- Hej, Paul! Sjećaš li se što sam ti govorio prije koji mjesec?! – glasno mi se obraća onaj o kojem sam svojedobno pisao na ovom prostoru. Svojedobno mi je zamjerio što se u arapskoj nošnji slikam po Face booku. Trebalo mi je nekoliko rundi mrzle tekućine za ubijeđivanje da je sve to bila uspjela foto-montaža mog prijatelaj Kemala Huseinćehajića iz Štutgarta.

- Ma, pomalo sam zaboravio – izvlačim se ubrzano vrteći po ovo malo memorije što mi je preostalo.

- Ja, ja, govorio sam da Europa uopće ne shvaća što sama sebi radi. Njena otvorenost i humanost se osvetila. Eto, umjesto izbjeglica  stigli su teroristi. Izravno i to i preko vaše Kroacie do Pariza!

- Da, sjećam se – nastavljam tiho.

- A, možda je na desetine džihadista uspjelo da se prebaci preko vaše države i do naše male Kraljevine?!

- Zaboravljaš da su prije vas morali proći kroz Austriju, Njemačku. Zašto ih tamo nisu zaustavili? – uzvraćam.

-  A, kako su mogli kada ste vi s Balkana kaotično , bez detaljnih kontrola propuštali nezapamćenu rijeku izbjeglica.  Zatrpali ste Austriju i Njemačku lavinom bijede i nesigurnosti. Tko zna koliko još fanatičnih islamista sada skuplja snagu za nove napade?

Kontam, mora da je ovaj opet popio koju više. Jednako ovako uzrujan bio je i onda kada me je nazivao muslimanskim fundamentalistom zbog Face booka.

- Ohoho, odosmo malo predaleko, dragi prijatelju. Bolje je da mijenjamo temu- spuštam loptu.

- Kakve teme, mijenjamo kavanu! Odsada pazim s kim se družim. Oprosti, ali stranac je uvijek stranac!

Gledam i ne mogu da vjerujem, znamo se već godinama. Dok on odlazi, prilazim njegovom društvu, sekciji čudno izdvojenih autohtonih stanovnika Niske zemlje.

- Što mu je, što sam mu uradio?  Čini se kao da i on postaje Wildersovac.

- Ne samo on – prekidaju me – nego i sve više nas. Dosta je i muslimana i terorizma.

- Hej, što vam je?! Nisu svi muslimani teroristi!

- Ali su zato svi teroristi muslimani ! – odgovaraju gotovo unisono u poznatom stilu Geerta Wildersa, najpoznatijeg islamofoba Europe.

... Lijepo druženje petkom naprasno je  prekinuto. Mala storija iz jednog amsterdamskog kafića čini sve veći mozaik društveno-političke klime što se širi Europskom unijom, posebno u njenim najrazvijenijimm članicama.

Uznemiren i tužan ranije, na iznenađenje gospođe mi, stižem doma. Palim TV. Idu vijesti i slike nekog novootvorenog izbjegličkog centra u Nizozemskoj. Na stotine umornih ljudi, što su danima od Turske i Grčke probijali prepreke zabarkadirane Europe sada neki, kao onaj što me napao u kafiću, plaše krvavim svinjskim glavama. Izazivački ih bacaju pred ulaze izbjegličkih geta.

...Draga Europo, što li te još čeka i koliko će za sve to Hrvatska biti kriva?!