LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Za svaki minut vatrometa sat guranja. Nošen milijunskom svjetinom nekako sam se dokopao deset centimetara prostora uz obalu Temze. Uz lice mi je dahtao bijesni policijski konj,a na leđima jahala dva kosooka momka. Rafalnim brbljanjem kroz nosnice činili su da se sve više osjećam kao usred Tokia.  Očekivao sam da ce me svakog časa ponuditi sušijem ili rižinom rakijom. Najgore je bilo kada su počeli  vaditi razne kamere s manjim ili većim objektivima. Prebrojali su mi tako svako rebro. Prokleta digitalna tehnika! Nisam ni znao kako može biti neugodna. Nakon desetak bezuspješnih pokušaja  nekako sam uspio podići ruku, pogledati na časovnik. Uh, tek je bilo deset. Valja mi još dva sata stajati na jednoj nozi kao roda. Djelićem oka vidio sam ogromno Londonsko oko, mamutski točak što  mijenja florescentne kolore.  Kažu ono je centar  spektakla sto slijedi i zbog kojeg ulažem posljednje atome snage da ne budem zgažen.
  U životu sam mnogo puta bio lud, ali ovako nikada nisam.  Znatiželja će mi jednog dana doći glave. Izgubljen  sam kao igla u milijun i 200.000  tisuća onih koji  kao u transu bacaju laktove lijevo,desno. Sada mi je neki Rus,Ukrajinac sjeo na glavu, koristi je kao stativ za svoju video-kameru. Još mi nešto uzbuđeno dobacuje – kao ne mrdaj se! A gdje da se mrdnem. Ne dao bog da mi još prituži pa da pomislim na izbacivanje viska tekućine, sto polagano prijeti nekim mojim organima nakon obilaska nekoliko pabova. Ne  smijem na to ni da pomislim, ali ne ide. Čovjek u škripcu uvijek konta  ono što ne bi smio.
Na velikom ekranu stoji da je minus pet stupnjeva Celzijusa, a meni vruće kao da je plus 30. Uzavrela masa ponovo se opasno zanjihala. Baca me na ogradu mosta ispod kojeg je ambis. Strah me je i pogledati u vodu sto iz bezdana prijeteći svjetluca. Iznad glava nekoliko policijskih helikoptera. Iz raznih zvučnika  bujica apokaliptičnih upozorenja. Scene najgorih SF filmova o propasti civilizacija. Ruski ili ukrajinski genijalac sa amaterskom video-kamerom vadi bocu. Ide od ruku do ruku. Društvo mu je sve grlatije,pijanije. Pavloviću, najebo si ko žuti. Sada ce te stisnuti. Samo da još zaigraju kazačok pa ce te slijepiti kao palačinku. Odozgo iz zraka snop svjetlosti po našim načičkanim glavama. Pijani Rusi kao da su se malo primirili. Tako i treba s njim. Policija, pa Sibir. Nema labavo.
Curi posljednjih 30 minuta  2009. Mislim blago vama u domovini, vi ste već  u  sretnoj novoj godini. Već ste se izljubili,  ponovo prihvatili čaša, a ja ovdje u glupoj engleskoj noći, s  ludim časovnim zonama, moram da čekam nešto što je već došlo… Tko je rekao WC?!   Sram me bilo, ponovo mislim na ono sto ne smijem. Ako ovo preživim, neću izlaziti iz toaleta deset dana!
Ovi iza mene već mi igraju kazačok po leđima. Iz daljine dopire pjesma Talijana, a ona dva Kineza ne skidaju mi se s ušiju. Siguran sam da ću cijelu 2010. godinu sanjati na kineskom,japanskom. Ono Londonsko oko kao da se počelo brze okretati, treperiti. U zraku se osjeća da ce se nešto dogoditi. Na milijune foto-objektiva  već je postrojeno na gotovs. Da li ću uspjeti  snimiti, da li ce sva ova makljaža biti uzaludna. Još pet minuta, četiri,tri,dva i zapucalo je iz svih oružja i oruđa. Nebo se otvorilo. Hvala bogu stigla je i ta prokleta 2010.
Škljocam li škljocam.  Iznad Temze mijenjaju se boje.   Gomila u transu. Nitko se ne ljubi, nitko nikome ne čestita. Opijeni igrama raketa, ljudi zaboravljaju na  žuljeve, udarce s lijeva,desna. I onda kao da su se probudili – milijun i 200 tisuća duša  u opasnim valovima gura sve pred sobom. Kako se sada izvuci? Ima li već negdje tog  WC? Nikada ja do njega neću  stici...
Mamurno   prvo siječanjsko jutro. Štipam sam sebe. Pitam se je li sve ono bio samo ružan san ili sam ipak bio idiot koji se upustio u nešto na sto su ga drugi naveli. Kažu London je te noći potrošio gotovo milijun funti u vatromet. Znatno manje nego godinu dana ranije. Recesija je smanjila duzinu trajanja ispaljivanja raketa sa deset na osam minuta....  Hladnu londonsku noć neću zaboraviti dok sam živ.Jednom su me navukli i nikada vise.Nigdje ljepših novih godina nego u našim krajevima. Možeš piti i jesti do mile volje. Nitko te ne gura, nitko ti ne dahće na uho. A  toaleti -  eh kako je to lijepo kod nas.