DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Zahvaljujući Makarskoj kronici, listu kojeg je pokrenuo naš dobar i nažalost prerano preminuli kolega Anđeljko Erceg, saznajemo da je u biokovskom selu Rašćani svečano inauguriran spomenik civilnim žrtvama četničkog pokolja 1942. godine, podizanje koje se čekalo godinama. Samu gradnju pratile su brojne nedaće, a da sve ne prođe u najboljem redu ni na samom otvaranju pobrinuo se svećenik don Ivan Turić koji je na misi služenoj tim povodom veličao ustaštvo što je podijelilo okupljene.
‘’Godine 1941. Hrvatsku su stvorili Hrvati s našim poglavnikom i ustašama. Četnici su nas htjeli poubijati, da nas nema. Tito i partizani su im u tome pomagali. Zato četnici i jesu poubijali naše ljude na današnji dan prije 68 godina’’, rekao je u svojoj propovijedi don Ivan.
Turić je govorio o Hitlerovim planovima "brisanja Hrvatske s lica zemlje" i u tom kontekstu Antu Pavelića nazvao dobročiniteljem hrvatskog naroda, a Tita i "njegove partizane" prozvao najvećim progoniteljima Hrvata.
No, časnim dijelom naše povijesti naziva Titovu odluku na AVNOJ-evskom sastanku da se, ‘’usprkos četničkom protivljenju, Hrvatskoj dodijeli status Republike’’.
Na otvorenju spomenika je don Ivan komentirao i današnju političku situaciju u Hrvatskoj te stao u obranu "lopovluku".
‘’Neki govore o privatizaciji i lopovluku. A ja kažem Bože, hvala ti za ove naše hrvatske lopove. Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve, naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje. Kad smo došli do današnje države, generali su poslani u Haag i udaralo se po Franji Tuđmanu’’, grmio je u zanosu don Ivan.
Na njegovoj misnoj propovijedi je bilo mjesta i za kritiziranje predsjednika RH Ivu Josipovića. ‘’Josipović kaže da je partizanska kapa lijepa, a ja mu poručujem da je ljepša ustaška. Meni danas pletu tu kapu. Manje je zločina počinjeno pod ustaškom nego pod partizanskom kapom’’, rekao je taj rašćanski svećenik.
Pred kraj svog govora pak zaključuje kako je bilo zločina i na ustaškoj i na partizanskoj, kao i na četničkoj strani pa se pomolio da im Bog svima oprosti. Nakon mise, mještani su krenuli put spomenika gdje je uslijedio blagoslov.
Taj dio procedure preuzeo je don Vjekoslav Pavlinović. I nakon njegova govora, okupljeni mještani su se još jednom podijelili. Neki su čak glasno negodovali. Naime, svećenik je odlučio pročitati imena svih žrtava navedenih na spomeniku, istovremeno prozivajući svaku pojedinu obitelji da potvrdi svoju nazočnost.
Fantastično je kako to da ustaštvo preživljava u tim vukojebinama a još zanimljivije je to kako se taloži u glavama katoličkih svećenika. Taman da odgovorim nekom liku koji me je neku večer, dok sam bio u Opatiji na 11. židovskoj kulturnoj sceni Bejahad stao gnjaviti preko facebooka da mogu li mu ja barem jednoga ustašu imenovati jer da ustaša nema pošto su, od Vise Vukojevića na niže, na desno i na ljevo i gore, prema nekom tzv. ustaškom šupku, svi od reda Udbaši.
Eto, čovjek se sam javlja, taj svećenik Ivan Turić, i zavija kao ustaški pas.
Vratilo me to tvrdoj stvarnosti nako prelijepih dana provedenih među braći i sestrama Židovima na Bejahadu, manifestacija prelijepa i puna smisla i sadržaja pametnoga i svrsishodnoga što je završila lutkarskom predstavom Zlatka Boureka, akademskog kipara, redatelja, scenografa, kostimografa te tvorca brojnih crtanih i igranih filmova, koji je proslavio osamdeseti rođendan režijom predstave ‘Jedini beuspjeh Adolfa H.’ u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a koja je, kako sam napisao, ponovljena za goste Bejahada.
Predstava je nastala prema predlošku Georgea Taborija, slavnog dramatičara židovskog porijekla koji se u ovoj crnohumornoj groteski bavi zamršenim pitanjima vezanima za nacističku Njemačku, ali su relevantna i za druga teška razdoblja povijesti.
Iz obimnog Taborijevog teksta, punog ironije i crnog humora, u kojem se povijesne osobe pojavljuju u zamišljenim situacijama, Bourek je odabrao Hitlerov odlazak na prijamni ispit na Umjetničkoj akademiji u Beču. Tu su upleteni i drugi motivi, posebno razgovori o smrti i ljubavi, Thanatosu i Erosu.
Likovno i scenski veoma zanimljiva predstava karakteristična je za Bourekov stil. Glumci sjede na kolicima, tzv. ‘’guzovozima’’ i pred sobom nose lutke kojima daju žive ruke i noge. Takve lutke zbog svoje groteskne pojave pripadaju ‘’kazalištu nakaza’’. Ova groteska logičan je nastavak duge i plodonosne povijesti lutkarskog stvaralaštva Zlatka Boureka, koji je cjelokupnim opusom zadužio i obilježio hrvatsko lutkarstvo.
Elem, pišem o lutkama jer one ne odgovaraju za svoje postupke, kao očito ni ti kretenski katolički popovi koji još imaju volje i želje veličati Antu Pavelića. Ili se možda varam. Naime, možda ima Boga koji će te nekrofile, pošto su imali prilike ćuti istinu o ustašama, ošamariti. Ne bih, zaista, mogao podnijeti ideju Boga kojeg, nakon svega što su Židovi (Srbi, Romi i drugi) proživjeli, i od Hrvata, boli dupe za službenike koji veličaju razaranje, rasnu mržnju i smrt u koncentracijskim logorima.
Komentari na članak