IZUM PREDSTAVIO NA SVJETSKOJ IZLOŽBI U PARIZU 1889. GODINE
Malo je poznato da je izumitelj revolucionarne naprave za mjerenje brzine kretanja automobila, brodova i zrakoplova – električnog brzinomjera bio Istranin Josip Belušić, fizičar i matematičar rođen 12. ožujka 1847. u malom selu Županići u blizini Labina, na rubu nekadašnje Austro-ugarske monarhije.

Izumio je velocimetar, preteču današnjeg tahografa, taksimetra i brzinomjera, a predstavio ga je 1889. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je njegov izum postigao zapažen uspjeh.
Iako je glavna atrakcija izložbe bio Eiffelov toranj, i Belušićev velocimetar pobudio je veliko zanimanje. Godine 1890. njegov se izum pojavio i u Američkom uredu za patente pod brojem 442849. Original njegovog patenta čuva se u Državnom arhivu u Beču, a kopija patenta nalazi se  u Muzeju policije u Zagrebu.

U svibnju, 1889. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu, na kojoj je postavljen i glasoviti Eiffelov toranj, Belušić je predstavio svoj izum nadjenuvši mu prvotno ime “Velocimeter”, a kasnije ga je preimenovao u ‘Controllore Automatico per Vetture’. U godini održavanja Svjetske izložbe, pariški municipij raspisao je javni natječaj na koji je prijavljeno više od 120 uređaja, a upravo se ‘velocimetar’ pokazao najpreciznijim i najkvalitetnijim pa je u lipnju 1890. godine donesena odluka o njegovom prihvaćanju. Belušićev uređaj mjerio je brzinu, odnosno stajanje kola, vremensko trajanje vožnje i stajanje vozila, broj putnika te vrijeme silaska i ulaska putnika.

Vjerojatno ga je konstruirao 1888., jer tršćanska Naša sloga 7. veljače 1889. piše o novom izumu profesora Belušića, koji je zaštitio pri tijelima Austrougarske Monarhije, pretkazujući mu blistavu budućnost: “Malen je to aparat koji, kao vjeran sluga, kontrolira svaki korak što ga učini kočijaš s povjerenim mu konjima i kočijom, u odsutnosti gospodara. Ovaj ti stroj elektrikom točno bilježi da li kočija stoji ili se kreće i kojom brzinom se kreće; kad se je počela gibati i kad se je zaustavila. Osim toga bilježi da li se je kočija prazna kretala ili je bila u njoj koja osoba; kaže nadalje također koliko je osoba bilo, u koje je vrijeme pojedina osoba u kočiju stupila ili iz kočija izašla; dakle, koliko se je minuta pojedina osoba u kočiji vozila”. Novine ističu nadu da će se uređaj munjevitom brzinom proširiti cijelome svijetu, a s njime i ime njegova autora.
Posljednjeg dana veljače 1889. Naša sloga opet izvještava o Belušićevom izumu, sada o prvom pokusu s velocimetrom na relaciji Trst – Sv. Bartol – Trst. Novinari su bili ushićeni točnošću uređaja koji je na papiru okrugla formata zabilježio sve radnje koje je kočija učinila.

Labinski izumitelj školovao se u Pazinu, vjerojatno kod svećenika koji su prvi uočili njegov talent za prirodne znanosti. Studij je nastavio u Beču, a kasnije je bio profesor u Kopru na carskoj i kraljevskoj školi, gdje je radio kao učitelj matematike, fizike i tehničkog.

Nažalost, Josipu Belušiću nestaje svaki trag nakon 1900. godine te nije bilo moguće utvrditi  ni gdje i kada je umro, kao ni daljnju sudbinu njegova patenta. Neke od pretpostavki su da je zbog siromaštva prodao prava na patent.

Rodbina Josipa Belušića još uvijek živi u okolici Labina, a njegov je prapranećak, također iz Županića prenio obiteljsku priču novinaru jednog hrvatskog dnevnika 2000. godine kada se slavila 110. obljetnica prihvaćanja Belušićevog izuma. (Pripremila: Doris Floričić/Izvor i Foto: en.genius-croatia.com)