DRAGO EXPRESS
Piše: Drago Pilsel
Posuđujem izvještaj kolegice Nevenke Mikac iz ‘’Večernjeg lista’’ i još ponešto sa portala ‘’Jutarnjeg lista’’, kao i fotografiju Jurice Galoića iz agencije Pixsell.
Rijeke neutješnih ljudi slijevale su se danas popodne prema zagebačkom Krematoriju na Mirogoju, na posljednji ispraćaj Jošku Martinoviću, prerano preminulom HTV-u “genijalcu”.
Više od 1500 prijatelja, kolega i suradnika s HRT-a, ali i znanih i neznanih junaka njegovih osebujnih emisija, željelo je izraziti sućut Joškovoj obitelji, supruzi Jagodi i sinu Ivanu, pa je ceremonija kasnila više od pola sata.
Počela je klapskom izvedbom pjesme “O Bože, zar si pozvao mene”, nakon čega se u ime svih s Prisavlja (a danas na Mirogoju gotovo da nije bilo novinara ni poznatog TV lica koje nije došlo odati počast jedinstvenom Jošku) oprostio kolega Oliver Dražić.
Potom je Tereza Kesovija vrlo emotivno izvela skladbu “Santa Maria”, a tužna, ali dostojanstvena ceremonija je završila klapskom izvedbom Joškove omiljene pjesme “Ruzinavi brod”.
A prije posljednjeg ispraćaja od Joška su se na komemoraciji u HRT-ovu Studiju 9 oprostili njegovi brojni televizijski kolege i suradnici, koji su se najtoplijim riječima i u suzama prisjećali njihova “anđela na privremenom radu u ljudskome tijelu”.
Tako ga je, naime, nakon toplih riječi v.d. ravnatelja Josipa Popovca i starijeg kolege Mladena Stubljara, u svom dirljivu oproštaju nazvala Daria Marjanović, Joškova najbliža suradnica.
‘’Najzabavnije trenutke provela sam s Joškom. Napisao je scenarij, a mene ostavio da napišem odjavu’’, rekla je Daria, jedva susprežući suze.
Novinar Mladen Stubljar prisjetio se kako mu je pri svakom susretu s Joškom u glavi zvonila pjesma Good vibrations.
‘’Tvoja pozitivna energija, tvoja blagost i dobrota dotaknula je mnoštvo ljudi i pokazala se kao znak i putokaz ljubavi koja uvijek pobjeđuje, a istodobno te činila velikim čovjekom. Nikada sa sobom nisi nosio prtljagu taštine i bio si silno hrabar’’, rekao je.
Ovome dodajem osobnu poruku: Umotani u tugu, hrabrost i podsmijeh, kao ona kap kiše koja se kao suza slila na njegovu licu svaki put kad je s mikrofonom susretao malene ovoga svijeta. Branit ćemo i tada svu tragičnost istine zbog koje je Joško Martinović sve dublje i dublje pokušavao komunicirati sa svojim kolegama i gledateljima, iako, slažem se, najprije treba prihvatiti onu koja nam govori da ga više nema u našem okruženju, ali ga ima u našim molitvama, sjećanjima i, evo, u memoriji HTV-a. Kao orijentir, komunikator bez premca i lucidan poznavatelj duha i mašte naših ljudi, one prave i jedine Hrvatske. Zemlje koju moramo nastaviti izgrađivati jer i dalje treba govoriti o čovječnosti i solidarnosti, o potlačenosti i oslobođenju, da bismo svi skupa bili kadri prosvjedovati protiv nepravde, nasilja i siromaštva koja vapiju do neba.
Joško se vratio među anđele. Sada znamo kako je Bogu milo da ga se opiše reportažom.
-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak