Janko Vuković pl. Podkapelski, Linienschiffskapitän i kontraadmiral

IZ KNJIGE AUSTROUGARSKE VILE I KUĆE U PULI
Autor:Branko Perović
Prema Guida Generale iz 1905., K. u. K. časnik Janko Vuković, stanovao je u lijepoj prizemnici u glavnoj pulskoj Ulici, bivše Circonvalazione 33, Giosue Carducci 33, JNA, sada Istarska 6. Riječ je o jednoj od ljepših zgrada u centru grada koja sadašnjom plavom bojom, kao i susjedne, plijene pažnju građana i turista. Prostranim ulazom za kuću Malusà čini je još ljepšom i atraktivnijom. U činu kapetana linijskog broda i zapovjednika najnovijeg bojnog broda S. M. S. Viribus Unitisa, Janko pl. Vuković Podkapelski bio je jedna od najtragičnijih osoba u burnim previranjima koncem 1918. u Puli kao glavnoj ratnoj luci austrougarske ratne mornarice. Janko Vuković, po Vojnoj enciklopediji, rodio se 27. rujna 1871. u Jezeranama, nedaleko od Ogulina, od oca Stjepana i majke Berte, a prema obiteljskom običaju prvi Stjepanov sin Janko dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Obitelj Vukovića Podka¬pelskih plemićki status je stekla u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata kada su se u postrojbama Nikole Zrinskog borili za katoličku ligu. Kralj Ferdinand III. dodijelio je obitelji Vukovića Podkapelskih 1646. plemstvo i plemićki grb u liku pijetla, koji je simbolizirao njihovu vojničku budnost, razboritost i mudrost. Janko pl. Vuković Podkapelski, po Strukiću, odrastao je u Jezeranama u okružju brojne obitelji, tu je završio osnovnu školu, a realku je pohađao u Osijeku. U to vrijeme Jankov djed Ivan Janko vodio je poštu u Jezeranama i Žutoj Lokvi, a 1886., car Franz Joseph I. potvrđuje njihovo plemstvo. Te je godine i Janko, kao petnaestogodišnjak upisao visoko cijenjenu Pomorsku akademiju u Rijeci, a za vrijeme školovanja na školskom jedrenjaku Fasana oplovio je gotovo sva svjetska mora.
Diplomirao je na Akademiji 1889. /90., stekavši solidno stručno pomorsko i ratno znanje i postao ugledan časnik K. u. K. Marine. Kao lin¬ienschiffsfaehnirch na S. M. S korveti Donau oplovio je zapadnu Afriku, zapadnu Indiju i Sjevernu Ameriku, a zatim izabrao torpednu i topničku specijalizaciju. S 28 godina bio je postavljen za zapovjednika torpiljarke, nove vrste ratnih brodova naoružanih torpedima, a 1912/13. postao je zapovjednik starijeg razarača Uskok. Zbog uočljivog dimnjaka brodovi ovog tipa nazivani su od posade Poljska kuhinja, tj. Fahrkuechen. Po Rang-liste 1914., u činu fregattenkapitäna, od njih 33 bio je 19. po redu, a ispred njega su bili Erich Heyssler, budući admiral, i Beno Milenković, izumitelj podvodnih prepreka. Kada je počeo I. svjetski rat, po Bayeru, postavljen je za ravnatelja direkcije za torpiljarke u pulskom Pomorskom arsenalu sa činom K. u. K. fregaten-kapitäna. Ulaskom Italije u rat protiv Austro-Ugarske 1915., kao zapovjednik agilne flotile razarača sudjelovao je u bombardiranju njene obale oko Manfredonije. Dva dana nakon objave rata 26. svibnja, pred otokom Palagruža prisilio je talijanski razarač Turbine na podizanje bijele zastave i predaju posade. Zbog zapaženih uspjeha brodova i postrojbi kojima je zapovijedao u ratu već je u 44. godini razmjerno brzo promaknut u kapetana linijskog broda, tj. u K. u. K. Linienshiffskapitän i postavljen za zapovjednika starijeg bojnog broda Babenberg od 8. 000 tona. S brzom i modernom krstaricom Admiral Spaun sagrađenom 1914. sudjelovao je u vrlo rizičnom, spektakularnom i kratkotrajnom zauzimanju talijanskog mjesta Grado. Zbog svojih zapovjedničkih sposobnosti, poduzetnosti, snalažljivosti, hrabrosti, sigurnosti i općeg i taktičkog i tehničkog znanja Janko pl. Vuković postavljen je 11. III 1918. za zapovjednika Viribus Unitisa. To je bio najnoviji bojni brod tipa Drednot, na kome je bio podignut admiralski stijeg tadašnjeg zapovjednika austrougarske flote Nicolausa Horthya de Nagybanyja sa bazom u Puli. Za zasluge na dužnostima koje je obavljao kao promišljen i hrabar zapovjednik, odan bogu, caru, dinastiji i državi, odlikovan je 1917. Ordenom željezne krune, tada iznimno značajnim odličjem. Kada je koncem 1918. došlo do raspada Austro-Ugarske, po Prikrilu, car Karlo I. naredio je da se flota, tvrđava i baza u Puli predaju predstavnicima Države SHS iz Zagreba. Narodno vijeće iz Zagreba povjerilo je zapovjedniku Viribusa Unitisa Janku pl. Vukoviću, kao jednom od najsposobnijih časnika iz hrvatskog dijela države, zapovjedništvo nad cijelom flotom. Međutim, u prepadu talijanskih diverzanata na pulsku luku potopljen je Viribus Unitis, a s njim je na zapovjednom mostu, ostao hrabri zapovjednik Vuković, koji je u međuvremenu dobio čin kontraadmirala, poštujući pravilo da zapovjednik tone sa svojim brodom. U prvom desetljeću 20. st., Vuković se ženi s Helenom, s kojom ima sina Metela. Nakon tragične pogibije supruga mu je postavila spomen ploču na kapelici Mornaričkog groblja u Puli, a jugoslavenska vlast dodijelila ulicu na Verudi koja je neshvatljivo preimenovana.

Facebook komentari