BANJOLE, GALERIJA CRNOBORI, PETAK, 21. VELJAČE U 19 SATI
Otvorenje izložbe slika Mladena Milotića "50 godina umjetničkog rada" održat će se u petak, 21. veljače u 19 sati u Zavičajnoj galeriji Crnobori u Banjolama.
Izložba ostaje otvorena do 29. veljače a može se pogledati od ponedjeljka do petka od 18:30 do 20 sati.

Mladen Milotić rođen je 1950. godine u Puli. Slikarstvom, grafikom i skulpturom se bavi od 1970. godine. Do danas je održao 98 samostalnih i 325 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1977. godine član je HDLU Rijeka, a od 1987. godine član HDLU Istre. Dobitnik je većeg broja nagrada (53) za slikarstvo, grafiku i skulpturu. Učesnik je i većeg broja (36) likovnih kolonija i simpozija. Voditelj galerije Milotić na adresi Kapitolinski trg br.1. od 2001. do 2008. godine. Vlasnik i voditelj galerije Milotić na adresi 43. Istarske divizije 10. u Puli od 2008. do danas.

Povjesničarka umjetnosti i etnologije Kristina Tamara Franić Kučiš:
Suočeni prazninom ograničene površine bjeline papira u koju trebati sažeti pedeset godina nečijeg umjetničkog stvaralaštva nije nimalo lagan zadatak. Neminovno ste suočeni sa veličinom i slojevitošću nečijeg rada, bogatstvom stvaralaštva nečijeg života i ogromnom odgovornošću i strahopoštovanjem prema tom umjetniku i njegovom radu.

Mladen Milotić posvetio je svoj život umjetnosti i kao umjetnik i kao galerista. Slikarstvom, grafikom i kiparstvom bavi se od 1970.godine. 1992.godine imao je prvu samostalnu izložbu u omladinskom domu „Uljanik“ u Puli, a tijekom svog stvaralaštva stvorio je široki tematski i tehnički raspon radova. Svojim dugim, umjetničkim radom svijet male sreće učinio je većim, dodao mu je toplinu, optimizam, eros, ljepotu i analitičnost. Za nas, razmrsio je fino tkanje nestvarnoga i jave te ga ponovo zamrsio u klupko niti neba, zemlje i mora. U širokoj paleti svih nijansi plave, posebnim tonom antracit sive „zraka“, „neba“ i mora, toplini terakote zemlje i krovova primorskih kuća, u čulnim nijansama aprikota ženske puti i simbolima života, utkao je besmrtnu ulogu pritajene ljubavi prema svijetu gdje sunce izlazi s odmah nestajućim čarima. Snagom alkemičara, odgonetnuo je važnost iluzije svijetla kako bi u svoje slikarstvo unio dodatnu uvjerljivost, ekspresiju i zagospodario volumenom. Ponudio je našim odsutnim očima da progledamo zarobljenu ljepotu već viđenog. Udvostručio je svoje srce svakim energičnim potezom kista, promišljeno, konstruktivistički kako bi postigao kompozicijski sklad i povezao sve slikarske komponente u zaokruženo umjetničko djelo. Ponuđenim tekstovima i porukama na slikama dao je slikama novu, hermeneutičku, estetsku vrijednost. Možda ga je najegzaktnije opisao umjetnik Martin Bizjak u jednom od predgovora izložbe: „Egzaktan i dosljedan, kontroliranih emocija, razvijene opažajne i perceptivne kulture, inteligibilan, pokretljiv i samosvjestan u svojoj stvaralačkoj krivulji. To je Milotićeva konstanta; slično u različitome.“

Milotić je od najranijih dana eksperimentirao s mnogim slikarskim pravcima i morfološkim inovacija-ma od magičnog realizma (slika „Za stolom“ 1973. „Akt“ 2006.,), kubizma („Na navozu“, 1974.), impresionizma, pop arta u tehnici digitalnog de kolaža („Autoportret“ 1981.,“Lutka“ 1981.-2001.), apstraktnog ekspresionizma („Kompozicija 03“, 2012. „Krajolik 03“, 2019.), apstraktnog nadrealizma („Piramida, 2011.) i magičnog nadrealizma („Danas budi -blag“, 2009., „Kuće“, 2013.). Bez obzira na protok vremena i morfološke inovacije, njegov slikarski opus je prepoznatljiv i stilski čitak. Ostao je vjeran ritmičko harmoniziranim čistim odnosima boje, strukture i svijetla, kompozicijama gdje je crtež nositelj likovne tvorbe kompozicije, grafizmu, simboličnom nadrealizmu sa semantičkim, ikonografskim interpunkcijama u slici, strukturalno – narativnoj gradnji slike, specifičnoj paleti boja.

Boja u slici kod njega ima posebnu, simboličnu funkciju, jer se preko nje mogu očitati njegova duševna stanja i raspoloženja. Katkada mu je paleta tamna, zagasita, kompostna, katkada se rastvara do pastelno-fluidne svjetline. U nekim fazama njegove slike su gotovo monokromne, a onda se već u sljedećem ciklusu ekspresivno raspojasaju u punini slikarske palete. Milotić često koristi posebnu nijansu antracit plave koja vjerojatno simbolizira umjetnikovu psihu, težnju duhovnim aspiracijama i slobodi. Uz tu boju često koristi zemljane boje, posebno jednu nijansu terakote koja simbolizira umjetnikov racio, stabilnost i okosnica je za njegovo stvaralaštvo. Često poseže i za aprikot roza bojom koja katkada prelazi u suptilno narančastu nijansu, a decentno simbolizira probuđeni eros. Puna ljepota posezanja za tom njegovom tipičnom paletom boja, koja je bitan element njegovog stila, najočitija je u poetizaciji fluidne egzistencije ljudskog lika u transparentnom prostoru ženskog „Akta“ iz 2006.godine. Analizirajući Milotićev „Autoportret“ iz 1981.godine, gdje je on postigao već značajnu slikarsku zrelost, mogu se uočiti svi značajni elementi njegove moderne, umjetničke inventivnosti, hirovitosti, nestalnosti i želje za pomicanjem granica. U tom digitalnom, pop artističkom de kolažu umjetnik je posegnuo za kombiniranjem digitalne fotografije, (koju je dodatno grafički obradio) te dječjeg i vlastitog crteža uz dodane intervencije unošenja tekstualnih poruka. Slika je simbolički podijeljena na dvije strane. Na lijevoj, hladno- plavoj stani smješten je lik umjetnika sakrivenog iza tamnih naočala i kape. Lik drži lutku u rukama koja sigurno nosi duboko, simboličko značenje za samog umjetnika. To je vjerojatno prostor umjetnikova okruženja i načina kako on percipira svijet oko sebe. Na desnoj, kromatski toplijoj, crvenoj strani, koja vjerojatno prikazuje umjetnikovu nutrinu, prikazani su svi motivi koji su mu najbitniji u životu. „Autoportret“ je ogledalo samog umjetnika, njegov introspektivni uvid i analiza samoga sebe. Ta slika govori sve o njegovoj analitičnosti i ideji dualnosti svijeta, na ono što je u nama i oko nas, a upravo ta analitičnost je također jedan od jakih stilskih elemenata koji determiraju njegov slikarski opus.

Ciklus slika „Harlekinske kape“ predstavljaju punu slikarsku zrelost Milotićevog slikarstva. Obilježene su jasnim razumijevanjem nesavršenosti života i u skladu s time, one predstavljaju potrebu bježanja u neki bolji, paralelan, metafizički svijet u kojem harlekinska kapa simbolizira novog, drugačijeg čovjeka „ Homo ludens-a“ ili ti čovjeka novog doba koji se ponovo vraća u „raj“, igru i bezbrižnost. Popratni simboli odnosno grafiti koji ispresijecaju kompoziciju slike, lakoća nanošenja boja, lapidarnost i svjetlina kolorita, lepršavost komponiranja motiva, ikonografija, više-vrsnost perspektiva od geometrijske, obrnute do linearne upućuju na misiju tog vedrog i optimističnog ciklusa slika koje poručuju kako svaki čovjek ima pravo izbora na sreću, igru i slobodu.

Logičan stilski slijed „Harlekinskih kapa“ jest ciklus slika „Introspekcija“ gdje umjetnik ulazi u sferu potpune, analitične, geometrijske, apstrakcije, od hladnog plavog i sivog kolorita do gotove bjeline. Minimalizam viđenog zaustavljen je jakim grafičkim interpunkcijama otisaka matrice ili optofonetičkih znakova, odnosno urezotina u slici nastalih tehnikom „grattage“.

Nakon tog ciklusa Milotić opet poseže za minimalnom figuracijom i u stilskom reciprocitetu s „Harlekinima“, nastaje novi, također veseli, bajkoviti ciklus „Rasplesalih kuća“. Milotić se drži provjerene morfologije „Harlekina“, istina, utišanog semantičkog inventara, intelektualno se poigrava obrnutom perspektivom što daje posebnu dinamičnost slici i asocira na dječje crteže, budi radost i bezbrižnost. Rasplesanim kućama mitologizira svoju iskonsku pripadnost istarskim, pitoresknim gradićima i daje im posebnu, lirsku deskripciju.

Njegovi recentni radovi ponovo se vraćaju ekspresionističkoj apstrakciji kojom Milotić može neobuzdano pokazati esenciju svojeg umjetničkog rada. Paleta mu se ponovo raspojasava u punokrvnosti i snazi crvenih i žutih boja. Potezi kistom u energičniji, snažniji, brži. Završni ugođaj slike, orgazmički potez majstora postigao je završnim, impulzivnim nanošenjem boje tehnikom „dripping-a“ odnosno prskanja boje. Tim zadnjim ciklusom demonstrira svoje slikarsko iskustvo, snagu i umijeće te konačno oslobađa strast u odnosu na racio. Više ne promišlja, sada „samo“ slika, slobodno, neobuzdano i snažno. Kreativan, nemiran i inovativan, Milotić kao umjetnik ne miruje.
Njegova stvaralačka linija je poput vala koji se lagano valja po bespuću kreativnih mogućnosti, od svoje smirene, figuralne apscise do razuzdane, apstraktne ordinate u intervalu koji je harmoniziran sa nutrinom umjetnika i svijetom koji ga okružuje. Zlatna obljetnica rada je uspješno dostignuta što je Milotiću samo dodatni, stvaralački izazov i impuls za nove, kreativne „početke“ u kojima je on nepresušan.

(Rex)