SUBOTA U 20 SATI U GALERIJI BATANA U ROVINJU
Otvorenje izložbe fotografija održati će se u subotu, 5. rujna u 20 sati u Photo art gallery "Batana" Rovinj, na adresi Trg brodogradilišta 2.  
Predstavit će se Saša Ćetković i njegova seriju fotografija "Jedan dan" / "Una giornata".

U prijavi izložbe autor ističe: "Htio sam ovdje kroz fotografiju prikazati ljepotu jednog dana, koji počinje u rano svitanje i završava mjesečinom".

U kojem trenutku započinje priča o novome danu? Usred noći, ili s pojavom jutra, u ranu zoru? Dal´ nakon što u ponoć utihne posljednji otkucaj sata tad još snenu danu pozdrav pošalje Mjesec, ili u svitanje, kad nebom se razlije svjetlost, razbuđenu danu široko se nasmiješi Sunce? Kad je Saša Ćetković rekao kako je svojom serijom art fotografija pod tematskim nazivom "Jedan dan" htio prikazati ljepotu dana koji započinje svitanjem, a završava mjesečinom, bilo je jasno da se ova njegova priča o danu može promatrati iz dvostrukog rakursa: prvo iz onoga iz kojeg se iščitava prirodan dnevni život jednoga dana, ali isto tako i iz onoga iz kojeg se iščitava njegova kozmička dnevno-noćna cikličnost. Dan se može odnositi na vrijeme od 24 sata (koje je potrebno da se Zemlja okrene oko svoje osi) i njegov početak je odmah nakon ponoći. Ali se može odnositi i samo na ono vrijeme u danu sa  sunčevom svjetlošću (riječ "dan" je staroslavenskog porijekla i indoeuropskog korijena, s osnovnim značenjem: sjaj, zračenje), koje započinje u praskozorje, a završava u sumrak. U prvom slučaju dan se dijeli na obdanicu i noć, a u drugom na vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Priču o jednome danu Ćetković bilježi kroz seriju od 23 fotografije, odabrane nakon višegodišnjeg foto-bilježenja "otisaka" vremena u krajoliku.  Naizgled jednostavnu temu autor doznačuje kroz motiv mediteranskog uzmorja, s morskom pučinom, arhipelazima, planinskim masivima, dalekim horizontima, širokim nebeskim prostranstvima, zaigranim oblacima,  Suncem i Mjesecom - i tek naznakom čovjekove prisutnosti. Sve je tu prozračno-eterično, ali i zgusnuto-tektonično; rastvarajuće-neopipljivo, ali i čvrsto, monumentalno i opipljivo.  Dajući dojam nečega magičnog, tajnovitog - čak mističnog, a istodobno i lirskog i intimističkog. Vizualno nas fascinirajući, međutim i mentalno-emotivno aktivirajući, na taj način hermeneutički prodirući u višeslojnost temata. Navodeći nas da pojam dana (a taj leksem u svakodnevnom govoru koristimo bezbroj puta) sagledamo iz svih kuteva. Da otvorivši duh i sva čula zaronimo i u memoriju; ali i uključimo ratio, pa spoznamo svu puninu priče o jednome danu. Priče koja intrigira svojom višeznačnošću, asocijativnošću, metaforičnošću i simbolikom, međutim prije svega svojom vizualnom poetikom.

Krajolik je ovdje u podlozi svega i okosnica svega. Od njega Ćetković polazi, jer pomoću njega ponajbolje likovno istražuje - vizualne odnose, boju, svjetlo, prostor, očišta ... Svoj izričaj temelji na suvremenom promišljanju fotografije, gdje je strategija pristupa zasnovana na njezinoj uskoj povezanosti sa slikarstvom, pa vizualno bogatstvo koje iz nje izvire pronalazi prije svega u odnosima svjetla, boje i prostora, ali i u promišljeno strukturiranim kompozicijama, kao i u izazovnim rakursima (jednom fokusirajući pogled na detalj, a drugi put na panoramu, počesto gledajući odozgo). Najviše se ipak koncentrirajući na igre iskričavog svjetla (na vodi  i na nebu), na svjetlosne refleksije, te na odnose svjetlina i tamnina - oštre rubove i meke sjene, rezove i pretapanja. Ćetkovićev dan tako od svoga rađanja do smiraja uranja u boje i svjetlo, čiji nam intenzitet, saturacija, zvonkost i prozračnost - ali i množina i karakter sjena, kazuju pri svakom pogledu na kojem je on mjestu svoje svakodnevne vremenske crte. Ali istodobno i u kojoj je fazi svoga kozmičkog bivanja i trajanja. U prvom slučaju naslućujemo mijene prolaznosti u karakterističnim dnevnim ozračjima : oštre svježine i kristalno-zvonke tišine u jutrima; svjetlosnu titravost podneva; energijom i usijanom omarom zasićena popodneva; plavkastu magličastost sutona; tajanstvenost indigo-plavih noći. Ili u ozračjima godišnjih doba: svježinu proljeća, vibrantnost ljeta, toplim bojama okupane jeseni, izmaglice blijedih zima... U drugom slučaju prolaznost svakodnevice postaje bezvremenost vječnosti; proticanje se pretvara u trajanje i mi Ćetkovićevu priču o jednome danu više ne gledamo kao putovanje, nego kao zaustavljenost. Ne samo kao jedan običan dan, nego simbolički, kao postanak, život i životni ciklus, koji u svojim korijenima evociraju arhajsko, arhetipsko i mitsko, vječno i univerzumsko, pričajući o jedinstvenom skladu praiskonskih prirodnih elemenata - zraka, zemlje, vode i vatre.
(Rex)