GASTERBAJTER 332
Piše: Gordan Stojić
Prestanite se bojati. Budite ono što sam danas ja. Kada sam prije sedam i pol godina ostao bez posla, kada su me na pet godina eliminirali iz medija u kojem sam stekao briljantnu karijeru, bio sam bijedni nitko. Zvao sam one kojima sam pomagao da vrate kockarske dugove i posuđivao pare jer su tvrdili da ne mogu hraniti djecu, da mi pomognu. Iako šefovi, bili su bijedne pičke, obećavali, a potom se odbijali javljati na mobitel. A onda bih naknadno čuo da su zapošljavali neke umrežene gmazove koji mi nisu ni do koljena ili pak partijske miljenike bez dana radnog staža u tv novinarstvu. Kada je i supruga ostala bez posla, kada nisam imao što za jesti i plaćati račune, nešto se prelomilo. Prevladao sam strah shvativši da nemam što izgubiti i da ovu zemlju treba odlučno, pa ako hoćete i silom, promijeniti.  Shvatio sam da agonija Hrvatske nikada neće prestati ako im dopustimo da svojim nepotističko-koruptivno-kriminogenim vezama unište svakog onog tko nije umrežen, partijski jaran, rodijak i uhljeb. Ovo je zemlja dramatične nejednakosti u kojoj sposobni, a neumreženi, mogu završiti na ulici, doslovce gladni, obespravljeni i poniženi. I u kojoj nesposobni, kvarni neljudi mogu savršeno plivati samo zato što su dio smradnih, štetočinski, pljačkaških, nemoralnih i bezvrijednih umreženih ekipa.

Prije pet godina u Regional Expressu počeo sam pisati o svehrvatskom jadu. Jedva da je tko čitao moja upozorenja. Bijedne kukakvice, depresivci, tajni špijuni, uhljebi, zaluđeni političkim ideolgijama, naserivali su se pod moje tekstove rugajući se mojim tvrdnjama da nam treba otpor, da nam treba ulica i da oni nisu nikakva vlast nego servis naroda kojeg se moraju bojati.  Bio sam neka vrsta dvorske lude, bezveznjak kojem se pričinja. A onda se počelo događati ono o čemu sam pisao. Na ulici nisam bio samo ja nego i bezbroj drugih, ispravnih ljudi. S lakoćom su ih smradovi bacali na cestu, okupirali su burze i poput mene nekoliko godina ranije, panično zvali govnare koji će im tobože pomoći jer su oni njima ranije pomogli. I tada su se uvjerili da bez smradnih koruptivnih veza među političarima i kradljivcima narodnog dobra ne mogu opstati. E tada je postalo jasno da moramo sami  uzeti sudbinu u svoje ruke. Mijanjati svijet svojim djelovanjem. E tada su me iznenada počeli čitati. Prepoznali su u meni sebe.

Kada sam prošlu subotu u Ilici dočekao kolonu prosvjednika, gotovo da sam plakao. Rodila se generacija onih koji su shvatili da nema koristi od pokrivanja ušima i sranja u gaće. Nas 10 000 koji smo hodali zagrebačkim ulicama, možda i više, duboko smo svjesni da nemamo što izgubiti. Ili ćemo promijeniti Hrvatsku ili nas neće biti. Gazit će nas, ovršavati, deložirati i pri tome nam govoriti da smo krivi za vlastitu sudbinu. A oni će, namislili su si, i dalje grabiti iz narodnog kazana i imati sve. 

Naravno da su smradni uvlakači i tajni špijuni lagali o broju prosvjednika, naravno da nas u panici i strahu za debele guzičetine nastoje uniziti. Čas smo crna desnica ili crna ljevica, subverzivci i opaki tipovi. Nedovoljno osvještene pokušavaju uplašiti Udrugom Franak, devijantima proglašavaju Živi zid, šalju prijeteća pisma sindikalistu Mijatu Staniću.  Naravno, zlotvor i govno uvijek se boji poštenog nekorumpiranog čovjeka jer takvoga ne možeš kupiti za vrećicu kikirikija.

Ne gospodo, mi smo samo grupa ni lijevih ni desnih, poniženih, nezaposlenih, ovršenih, blokiranih ili deložiranih jadnika koji vole ovu zemlju. Volimo ju toliko da ćemo vam oteti vaše privilegije, uvesti kriterije radišnosti, talenta i sposobnosti umjesto vaših govnarskih preigravanja i laganja po medijima. Mi smo, ponavljam još jednom, izgubili svaki strah. 

Utoliko, prestanite se bojati. Ugledajte se u mene. Nema više tih para ili šarenih bombona kojima me se može kupiti. Žrtvovat ću sebe da bi sutra neki novi klinci imali poštenu, lijepu i prespektivnu zemlju. Smradovi, govna, kukavice, pljačkaši, nesposobnjakovići naprosto moraju otići.

Zapamtite još nešto. To je težak i krvav put koji uzima danak. Budite spremni na spačke i prljavštine. Ali znajte, oni to rade jer se boje. Žalim ih u njihovoj bijedi i neljudskosti. Jer navikli su na plivanje u septičkim jamama i na smrad govana oko sebe. Sada njuše nas, 10 000 onih koji su izgubili strah. Dolazimo da njih maknemo. Bit će nas još više.