Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja dvije samostalne izložbe

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja dvije samostalne izložbe. Otvorenje će se održati u subotu, 20. veljače u 17 sati.
Izlažu Fabio Gasparini: Vizualizacije energija i Tilen Žbona: Transkripti stanja.
Otvorenje će se održati uz propisane epidemiološke mjere.

Komentari o izložbama:

Fabio Gasparini: Vizualizacije energija   
Fabio Gasparini predstavlja slikarske radove ostvarene u rasponu od posljednje dvije godine, pa do svježih radova. Važan aspekt umjetnikove premise je doživljaj. Rezultat je uvijek vizualizacija stanja, a ne vidljivo. Potez, ploha, geometrijski oblik pojavljuju se u ulozi motiva. Ove slike ne nude uobičajeni sadržaj. Radi se o apstrakcijama, građenju slika intervencijama proizašlim iz snažne i iskrene potrebe za oblikovanjem. 
   
Umjetnikov pristup preskače vidljivo, ne poštuje ideju oponašanja oblika okoline, prirode. Gestualnost činjenja je očita. Ona je naglašena izborom snažnih boja te preplitanjem i gomilanjem oblika. Svi su radovi krajnje ekspresivni, ali primjećujemo razlike. Energetsko iskazivanje pretočeno u predmet slike kreće se u rasponu od sasvim plošnog, ali koloristički razigranog prostora do asocijacija trodimenzionalnog prostora. Moguću treću grupu radova karakteriziraju izvedeni oblici koji u promatračevoj pažnji, iako prikriveni i/ili raspršeni, iskazuju prepoznavanje oblika. 
   
Promišljajući ovlaš nefigurativni način uobličavanja kroz povijest, možemo navesti vjerojatno prvi način vizualizacija, tzv. geometrijski stil. On se nastavlja i razvija kroz mnoge kulture, posebno orijentalnu. Zapadni civilizacijski krug napušta ovaj način da bi se priklonio oponašanju realnog. Veći dio zapadne povijesti oblika zauzimaju najčešće ilustrativni, sadržaji za potrebe veličanja osoba, vlasti/politike ili religijskih dogmi. Kultura Zapada izmjenjivala je razdoblja klasike, koja pod slikarstvom podrazumijeva i predstavlja vidljivu površinu stvari, sa razdobljem ekspresije doživljaja, kad se oslobađa prenošenja čitljivog sadržaja. Apstrakcija se u umjetnosti javlja kao izvod više umjetničkih izraza, kao npr. ekspresionizam, kubizam, fovizam... Apstraktni iskaz mnogim autorima postaje evokacija novog postojanja: oblike primaknuti njihovoj apsolutnoj vrijednosti. 
   
Pred nama je niz oslikanih površina naglašenog ritma i razigranog kolora. Na podlogu od slikarskog platna autor slika snažnim bojama. Tek ponekad nudi oslonac za pogled. Oblici često bježe izvan formata, pa cjelokupni rad djeluje kao isječak. Ponekad je kolor ujednačen na cijelom formatu, a ponekad su tu fragmenti, detalji koji određuju izražajnost i kompoziciju. Svi Fabiovi radovi nastajali su miješanjem tehnika, poštujući „osobnu temperaturu“. On je sklon većem formatu i snažnom koloru. Njegovi radovi iskazuju ideju propitivanja iluzije prostora i slijede tijek energija uz instinktivni doživljaj. Umjetnik ostavlja vidljivim nakupine namaza. Oni naglašavaju gestu u donjim, prikrivenim slojevima, ali i u kasnijim intervencijama kojima gradi površine. Nižu se, prekidaju, gomilaju uvedeni elementi, oblici s ruba prepoznatljivog. Unatoč snažnoj energiji stvaranja, izrezi koji se nude na ogled kompozicijski su stabilni. 
   
Iako umjetnik uvijek progovara gestom, primjetna je kontrola intervencija. Poput kaleidoskopa, na radu su čvrsto signirane grupacije oblika. Primjećujemo da ih umjetnik mutira. Oni su na svakoj podlozi kanonizirani. Najčešće su u pitanju oblici koji se ponavljaju uz kolorističke i pozicijski osmišljene igre. Plošnost je naglašena. Rjeđe je tražena perspektiva, dubina, prostor. Ponuđena iluzija manifestira se u oku promatrača. Ona je inicirana konglomeratom elemenata unutar grupe oblika. Otklon ka dimenziji, iluzija višedimenzionalnosti nije naglašavan. Više ga doživljavamo kao rezultate igre nabrajanja, nakupljanja znakova. 
   
Na svim radovima prisutan je energetski naboj određen ritmovima akcije. Sklad kompozicija apostrofiran je kombinatorikom geometriziranih  formi koje iskazuju snažni ritam. Najčešće smjerovi linijskih formacija postaju značajne sastavnice rada. Za pažljivog promatrača ponekad uvodi iznenađenje: sitni nesklad unutar reda. Neke elemente autor opetuje, ali uvijek postiže drugačiji dojam unutar kojeg ponavljani slijed oblika uvijek inicira tempo. Naglašen ritam naglo je ustavljan u trenutke doživljaja. 
   
Prolazeći postavom, ciklus pripisujemo autorovim interpretacijama odjeka proživljene jave. Pred nama je interpretacija civilizacijskog meteža. To možda nije negativan metež, ali nas bombardira svjetlosnim i drugim informacijama. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije segmenata prostora promatrača dovode do kolebljivosti dojma. Tu su ilustracije energija uz neizostavne asocijacije stanja. 
   
Ciklus nosi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja jer, likovno je oblikovanje ponuda igre za umjetnika i za promatrača. Otkloni od standarda oblikovanja asociraju recentno vrijeme u kojem ovi radovi nastaju. To je vrijeme ukidanja sloboda, forsiranja uniformiranosti, jednoobraznosti, pokornosti. Umjetnik prezire poslušnost, podobnost, pristanak ljudi na nametnute načina ponašanja. On instinktivno ilustrira potmule zvukove brujanja, vibracija, odbljeske svjetla koje ne zumiramo vidom, a koje ostaju negdje u rubovima pogleda. Autor vizualizira ono što osjetila nesvjesno memoriraju u okruženju. Čini se da je autoru važna intuitivna spoznaja o tome kako teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila, vid, sluh, okus, opip i miris, mogu opažati. Oslanjanjem na njih baziraju se doživljaj i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih osjetili. Dimenzija vremena prenosi fizičko kretanje u trajanje. U našim, ljudskim dimenzijama, memorija se pokazuje kao razrješenje pojmovanja stanja stvari. Imamo naviku da prekrajamo memoriju, da u nju ugradimo stvari koje su se desile u prošlosti ili stvari za koje smo samo čuli, a da ih nismo osobno osjetili. U pokusima sa subatomskih česticama ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije.
   
Pokušavajući proniknuti proces nastanka ovih radova, čini se kao da oblikovanje mrljama, potezima, geometriziranim segmentima gdjekad zaustavlja nakanu autora. Opet, ponegdje upravo nakupina boja/oblika inicira daljnje istraživanje. Koristeći gestualni slikarski postupak, umjetniku ne nedostaje kombinatorike ni energije. Nižući radove, on istražuje mogućnosti materijala i ambivalentnost oblika. Prolazeći od rada do rada, otkrivamo različito tretirane elemente koji se ponekad ponavljaju. Možemo nazrijeti ponuđeni karakter prostora slike. Fabio Gasparini, propitujući jedinstvo raznolikosti, nefigurativne oblike razvija do razine pojma. Omogućava nam da vidimo veze i utjecaje tamo gdje se naizgled može govoriti samo o sličnostima ili slučajnostima. 
   
Na ovim radovima prisutna je gestualna radnja koja oblikuje ideje oblika. Polazište je možda konfuzno, ali je rezultat uvijek unutarnje stanje. Radovi svjedoče propitivanje značenja, dojma, doživljaja. Kao da nam umjetnik želi kazati da prostor odražava situacije. Nudi se senzibilnost percepcije ovisna o stanju osobnog trenutka. Sve scene izdvojene su iz realnog, ali majstorski osmišljene predstavljanjem elemenata korištenjem niza kolorističkih trenutaka snatrenih oblika. Detalji u raskošnom spektru dobivaju poetsku atmosferu. Naglašena plošna formacija u višedimenzionalnom ambijentu signira međuprostor između svjetlosti i tame, stvarnog i imaginarnog, materijalnog i mističnog. 
   
Gasparini slika jer osjeća potrebu za time, ali ipak, ne plasira ništa što bi moglo pojmovno obavezati promatrača. On ga pušta samog na vjetrometini asocijacija. Mami ga u galeriju da bi ga tamo ostavio samog sa sobom. Umjetnik oblikuje ogledala duha i traži da se u njima ogledamo. Na radovima je predstavljeno gibanje, titranje, energije zaustavljene u trenutke. Na rubu igre, oblici više ne odražavaju stvarnost, već nutrinu autora koji hrabro izgovara svoj doživljaj. Kroz dijapazon oblika, materijaliziranom doživljaju poklonjena je razložnost postojanja.  
       
Eugen Borkovsky, II. 2021.


Tilen Žbona: Transkripti stanja  
   
„…I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…“ Baudrillard.
   
Ova izložba, niz decentnih sliko-crteža, koje potpisuje Tilen Žbona, poigrava se promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Radovi iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Možda su najzanimljiviji diskursi: promišljanje autora, vrijeme u kojem su ovi radovi nastali i tretman promatrača.  
   
Proces je mogao počinjati izborom tona podloge ili potezom grafita koji je uvijek kontrolirano gestualan. Bez obzira na spontanost i intenzitet izvedbe, kompozicije su stabilne. Segmentima podloga, isparanim papirima, namazima boje, te svugdje – nakupinama tragova poteza, zaustavljenim u rasprostiranju, sugerirana je efemerna dinamika. Frekvencija se mijenja od rada do rada, ali i unutar kadra pojedinog rada. Oblici se nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u neskladu. Pojavljuju se u grupama kao talozi sjećanja, reminiscencija na doživljeno. 
   
U postavu nalazimo različite formate i raznorodne podloge.  Unatoč bogatoj razradi, radovi su očišćeni od suvišnog. Autor je znao zaustaviti trenutak u kojem oblik dobiva suptilan likovni naboj. Onaj seriozni trenutak u kojem oblik postaje predmetom nove realnosti, novog značenja. Igra, čijim rezultatima smo svjedoci, podređena je umjetnikovom senzibilitetu. Odupiranjem dosjetci, kao zavodnici odabranog načina izraza, Tilen ipak kontrolira oblikovanje. Neki detalji nose asocijaciju prepoznatljivog, ali dobivamo vizualnu informaciju koja primarno nije narativna. Tek mala dosjetljiva sugestija, ali likovno znalački predočena. 
   
Odmah je primjetno da se autor bavi ritmiziranjem sličnih likovnih činjenica, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta kolekcije. Čini se kao da iz slojeva prepoznajemo tijela koja su u isto vrijeme i mlada, i stara, i mirna, i u pokretu. Ona izazivaju uznemirujući doživljaj jer je tjelesnost usklađena s prolaznošću. Snaga krhkosti donesena je dramatičnim opetovanim potezima. Autora ne zanima ambijent i namjero nas lišava asocijacije koju bi donio detalj iz pozadine. Tilen Žbona niže asocijacije oblika tijela koja tako postaju ne-sama. Ali, u životu, samoća, otuđenost, zapravo ostaje jedina konstanta koja nas prati.
Ponekad samoću nazivamo osobnošću, ali unutar samoće, pokretali se ili ne, uvijek ostajemo sami. Sjetimo se Igora Carusa koji kaže: „Paradoks ljudskosti jest u činjenici da se osobi ne može prići u njegovom prirodnom već u kulturnom, društvenom, socijalnom okruženju." Prisjećamo se misli kojima Freud naglašava da je civiliziranost represivna, da stalno zahtijeva potiskivanje nagonskih ljudskih potreba. Toj se represiji prilagođavamo na željeni ili neželjeni način. To izaziva podsvjesne reakcije pa je intrigantna misao Michela Foucaulta koji tvrdi da razvoj psihijatrije nanosi štetu bolesnicima koji su izolirani ne zato što su bolesni, već da se sredina zaštiti od njihovih nepredvidljivosti. Na taj se način, legalno, nepodobni i drugačiji isključuju iz društva. Ovo nas dovodi do problema koji je locirao H. Marcuse; on u zapadnjačkoj kulturi ističe prikrivena otuđenja čovjeka. Npr: Ideali Zapada najčešće su muškog roda, zrelih godina, erotski hetero opredijeljeni, bijele rase i iz građanskog staleža. Tim pristupom događa se da su žene, mladi, LGBT populacija, djeca, starci, obojeni, poljoprivrednici i radnici već otuđeni. Uz to, u eri smo uniformiziranja iskustava, dezintegracije subjekta, nestanka Ja kao sigurnog uporišta. Tijelo ostaje jedini medij. Blokiranje individualnosti života, koje proizlazi iz moći prošlih monarha, nastavljeni u formi država, čvrsti je okvir za stanje u kojemu pojedinac više ni nad čim nema vlast, čak ni nad vlastitim tijelom.

Tako zapadni način funkcioniranja postiže cilj: umanjiti slobode, frustrirati građana, probuditi mu grižnju savjesti. Dekretom se ukidaju prava pod raznim izgovorima. Prisiljeni smo propitati u kojoj mjeri je suvremeni kapitalizam jedini, najbolji doseg organizacije ljudstva na planeti. Očituje se problem: taj nametnuti, promovirani oblik društvenog uređenja stalno zapada u krize, financijske, militarističke, ekološke, zdravstvene. Pojedinci, građani više se ne osjećaju sigurno. Globalizacija se u realnosti manifestira kao ispunjavanje interesa multinacionalnih kompanija. Dekretom se ukidaju prava uz zloglasni slogan: „Za vaše dobro!“. 
   
Sva je povijest umjetničke prakse ponuda svjesno ili nesvjesno odaslanih kodiranih poruka. Tilen Žbona iskreno, lavirajući između promišljenosti i spontanosti, izgovara impresije. Tako ova izložba nudi sraz osobnog i općeg, doživljaja i komentara vremena. Naravno, ovo nisu ilustracije, ali su asocijacije koje umjetnik iskazuje u obliku izvedenih vizualizacija. Umjetnik onirički komentira osobno vrijeme. Zapažanja prevodi u sadašnjost poštovanjem „osobne temperature“.

Uzgibana akcija nudi oblike koji ostaju negdje u slojevima. Segment postaje znak i nije više citat. Ovime umjetnik progovara o suvremenosti u kojoj imamo sve više informacija, a sve manje značenja. Evocirana je transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena nestaju uvođenjem spoznaje o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom mora biti stalna reinterpretacija. Umjetnik osjeća da zaokupljenost materijalnom svakodnevicom remeti prepoznavanje tijeka. On ne sakriva tragove suhog pečata proizvođača papira koji se pojavljuju kao svjedočenje napadnog marketinga. Vrijeme „moranja“ utječe na stanje i spoznaju. A što je spoznaja? Sjećanje osvjedočeno doživljajem. U anarhiji materijalnog, doživljeno se na silu trpa u okvire konvencija. Rezultat je nemir. Trebamo li pristati na zadano ili srušiti barijere uobičajenog?
   
Tilen Žbona nakuplja oblike koji djeluju spontano ali nose prikrivene sadržaje i pozive na razmišljanje. Naglašenošću doživljaja preskočena je naracija. Autor poštuje ezoteričnost koja je čitljiva iz formi nedefiniranih oblika, asocijativnih obrisa. Sukladno suvremenim spoznajama neophodno je uvesti promatrača. Slijedom toga, percepcija ovog projekta vezana je za razinu imaginativnih mogućnosti svakog pojedinog gledatelja. Čini nam se da Zbona ne želi ništa direktno poručiti. On se promatraču obraća na nivou instinktivnog. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, on koristi za sučeljavanje. Figurativni zameci oblika iniciraju napeto iščitavanje. Nismo sigurni je li autor zaista želio iz pozadine izlučiti određeni oblik ili zabilježiti emocionalno stanje. Iskaz, ipak više sjetan nego oštar, ostavlja nam dojam autorove unutarnje katarze. Ovu seriju radova možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Insinuacija mogućeg materijalizira se u plošnom formatu slike. Očitavanje iziskuje napor. Možda je bolje pokušati doživjeti, nego dešifrirati. 
Eugen Borkovsky, II. 2021.

(REX)

Facebook komentari