RAZBIJAMO MIT O PONOĆNIM ULAGANJIMA
Nakon kukavičkog bijega i ostavljanja istarskog nogometnog prvoligaša na rubu propasti valjalo bi jednom za stalno zatvoriti priču o tome kako i koliko je Michael Glover investirao u Istru 1961.
Svi oni koji su na ovaj ili onaj način u Gloveru vidjeli spasitelja ispiru svoju savjest uporno ponavljajući kako je Glover „ipak investirao“ te da bi mu se stoga na neki način trebalo zahvaliti.
Istine radi, a i radi lakšeg i bezbolnijeg poimanja onoga što se dogodilo treba ipak reći istinu. Michael Glover i njegova „organizacija“ u NK Istru 1961 nisu ulagali ništa. Živjeli su od danas do sutra, plaćali su onako kako i koliko im je odgovaralo, no najčešće nisu plaćali, što je kulminiralo ovih dana potpunim kolapsom..
Jedina konkretna financijska transakcija dogodila se na relaciji Gloverova fantomska Round Midnight ulaganja i bivši vlasnik kluba Michael Scheglov. Ni manje ni više, jedini put kada je kakav- takav novac „cirkulirao“ bilo ja kada je Amerikanac kupio klub od Rusa.
Glover je svoju sedmoricu prijatelja, zaljubljenika u nogomet uporno nazivao investicijskim fondom mada se po saznanjima Regional Expressa radi o sedmorici entuzijasta i pripadnicima srednjeg sloja američkog društva što je autoru ovog teksta potvrdio pred nekoliko svjedoka, jedan od „investitora“ Ian Whitmore.
„Mi nismo nikakva financijska korporacija niti smo planirali investirali u bilo kakvo gospodarstvo ili turizam, mi naprosto nemamo novaca za bilo kakve investicije tog tipa. Nama je od strane Michaela Glovera predstavljen projekt kluba koji će se samofinancirati, kluba s izgrađenom infrastrukturom koji će sam sebe održavati. Nikakvih razgovora oko drugih projekata nije bilo“ bio je okvirni i kratki sažetak razgovora kojeg smo sredinom ljeta vodili s Ianom Whitmoreom.
Čudno je da nitko od ljudi vezanih za klub i oko kluba nije imalo informacije da Organizacija laički rečeno „nema ni centa“. Ian Whitmor je cijeli niz pretpostavki o razlozima dolaska u Istru razriješio jednim jedinim razgovorom , a on je „klub bi se trebao samofinancirati“.
Ono što su ljudi vezani uz Hajduk, kojima se Gloverova „Ponoćna ulaganja“ nisu uspjela prodati „muda pod bubrege“ shvatili u nekoliko dana, a u Puli i istarskom nogometnom svijetu mnogi ne shvaćaju niti danas.
BAJKA O ORGANIZACIJI
No vratimo se na priče kako je Glover „ipak ulagao“, ali…
Znači Michael Remo Glover od Miše Scheglova kupuje klub, kojeg ćemo radi lakšeg shvaćanja situacije figurativno nazvati „Bajka o Organizaciji“ a NK Istru 1961 možemo nazvati „autom“, e taj "auto" Glover kupuje za 2 (dva) milijuna i 600 (šesto tisuća) dolara.
Glover i njegovi pajdaši platili su „Rusu“ dva milijuna i 100 tisuća dolara, a 500 tisuća „Rus“ će po svemu sudeći potraživati još dugo, dugo…
Nastavimo našu „Bajku o Organizaciji“… Glover kupuje privatni „auto“ u voznom stanju, uz njega dobiva na korištenje „garažu“ s kompletnom infrastrukturom i svu pomoćnu opremu (stadion, svlačionice, kancelarije…)…
Odmah u startu najavljuje kako će s tima „autom“ pokoriti Europu te kako će vrlo brzo otvoriti veliki servis za „aute“ na Marsovu polju. Odmah uvodi nova pravila: u autu nema pušenja, vatreni navijači se miču sa zapada, u kancelarije mogu samo odabrani.
No već na prvom tankanju Glover i njegova Organizacija u rezervoar ne stavljaju dovoljnu količinu goriva pravdajući se da je godinama auto trošilo pogrešno gorivo te kako se do Europe može voziti na rezervi.
Glover je u „auto“ tek povremeno stavljao gorivo, mijenjao ulje, radio servis a novinari su pisali o tome kako su vidljive Gloverove investicije te kako se to lako da zbrojiti.
Sve račune tekućih troškova neke naše kolege i ljudi skloni „kaubojskim ponoćnim investicijama“ su nazvali „investiranjem“ što jednostavno nije točno.
Glover je samo (kasnije se pokazalo) čak i takve „investicije“ plaćao povremeno i neredovito.
Život kluba odvijao se po jednostavnoj špranci.
Obveze prema igračima se nisu ispunjavale i oni najbolji su odlazili nakon tri mjeseca neisplate, slobodnih papira, bez ikakve odštete. Oni drugi, mlađi, stariji, povremeni prvotimici svoja prava pokušavaju iskamčiti preko nadležnih tijela HNS-a i njihova golgota biti će tema nekog drugog osvrta.
Glover i Organizacija negirali su bilo kakav dugovanja i neredovne isplate.
KAKO SE PLAĆALO I ŠTO SE TROŠILO DVIJE I POL GODINE ?
Klub je od preuzimanja „životinjarijo“ od dva kredita koji su dignuta odmah po preuzimanju kluba (pitanje jamaca još nije razjašnjeno) te od gotovo milijun eura koji su dobiveni od fonda solidarnosti kojeg UEFE dijeli klubovima preko HNS-a. Radi se o novcu koji se dijeli u cilju poticanja razvoja nogometa a dodjeljuje se po ostvarenim rezultatima hrvatskih klubova u europskim takmičenja. HNS je tijekom 2015. i 2016. godine uplatio oko milijun eura, a ovih bi dana na blokirani račun trebalo "aterirati" oko 400 tisuća eura. Sam Bog zna hoće li išta na računu ostati i hoće li se račun deblokirati?
Jedan dio sredstava kojima se manevriralo ostvaren je od transfera Blagojevića, Woona, nešto kasnije Stefana Nikolića i u zadnje vrijeme Miloša.
Nezanemariv dio novca, gotovo milijun i pol kuna godišnje dodjeljivan je iz proračuna Grada Pule kojima se potpomaže razvoj mlađih kategorija, a koji se po mnogim saznanjima najmanje trošio za te svrhe.
Tako je klub i njihov investitor lijevao iz šupljeg u prazno.
Nakon Gloverovog bijega iz Pule, ostavljanja Organizacije i organizatora na cjedilu u javnost je polako ali stidljivo počela izlaziti realna cifra „Ponoćnih ulaganja“.
Glover i društvo u Puli nisu ni „pod razno“ potrošili više od onoga što su isplatili Scheglovu.
Ukupna investicija u klub po procjenama jedinog domaćeg sportskog dnevnika nije veća od 2 milijuna i 100 tisuća eura, iako se u trenutcima euforije spominjale cifre od 5-6 pa i suludih 7 milijuna eura. Ni manje ni više nego ono što su "sedmorica mladih" isplatila bivšem vlasniku.
Investicije? Nula bodova, niti jedna nova lopta, niti grumen trave, a da ne spominjemo klupski autobus, mini bus, renoviranje travnjaka, klima uređaji u svlačionicama, niti aktivni brojači ulaznica, čak niti ti "crni" brojači ulaznica nisu u funkciji, nisu plaćeni i ne koriste se već mjesecima.
S obzirom da se „auto“ iz naše „Bajke o Organizaciji“ nikada nije obnovio, s obzirom da u njega osim pukog tankanja i povremenog servisa ništa nije ulagalo on se ovih dana zaustavio negdje na istarskom ipsilonu.
Vlasnik, točnije vlasnik prometne dozvole ostavio je prometalo na milost i nemilost lešinarima.
Ostavio je vozilo a da nije stavio niti trokut, povukao se kao pizda i otišao, a navijači i ljubitelji kluba čekaju da se pojavi pauk, da to vozilo napokon ode na servis i da se obnovljen, rekonstruiran pojavi na autocesti za Europu, mada bi bilo dovoljno da se bar još koju godinu vozikamo i Hrvatskom.
(NENAD MARJANOVIĆ FRIC)
