Gastronauti prije turističke sezone obišli Pag

PAŠKA ČIPKA OD SOLI - PIŠE BUDIMIR ŽIŽOVIĆ - ŽIŽO
Na poziv voditeljice Gastronaut cluba, Karin Mimice, na zbornome mjestu Pag, odazvalo se tridesetak Gastronauta iz različitih krajeva Hrvatske, te iz susjedne Slovenije i BiH. Najprije se konstatiralo da sve paške sirane rade punim kapacitetima (s godišnjom proizvodnjom od oko tisuću i pol tona sireva), da kampovi, restorani i kafići tek otvaraju vrata za dugo toplo ljeto i da su vrtovi metuzalemskih lunskih maslina uredno prozračeni.

Nadaleko čuvena paška čipka, koja ima i svoju galeriju, dobila je veliku konkurenciju u obijesnoj buri. Naime, pola onog škrtog raslinja, pola maslina i krovova okrenutih buri, pola otoka Paga, bilo je ovih dana bijelo kao da je debelim injem pokriveno. Sol, sol - sve je zabijeljeno kristalima soli. Bura i sol igrali su se paške čipke. Iako se Pag inače smatra „slanim“ otokom, maslinari su ozbiljno zabrinuti kako će se to odraziti na urod. Jer i kad kiša opere te bijele naslage, sve će zvaršiti u tlu. Zasoljeno tlo na Pagu daje neke osobite karakteristike mlijeku, siru, janjetini, maslinama i drugim poljoprivrednim kulturama, ali ovo je previše, kažu domaćini.

Trodnevni obilazak Paga obuhvatio je posjet solnoj prijestolnici, Pagu, pa zatim Novalji, Lunu, Staroj Novalji i Kolanu, a baza je bio kamp Šimuni i njegov restoran, Mali raj. Svaki dan započinjao je i završavao s veoma brojnim paškim sirevima, i moram istaknuti s vrhunskim skutama.

Rodonačelnik i vrlo moćni proizvođač paških sireva je Paška sirana d.d., zasnovana 1946.g. s vrlo respektabilnom paletom i uvijek aktivnim istraživačkim timom okrenutim novim proizvodima i zahtjevima tržišta. Od mirisa i okusa, ali i od neizbježnih prerađivačkih „aroma“, Gastronautima se već na startu pomalo vrtilo u glavi. Tek su malo došli sebi na glavnome trgu Paga, u baru Trapula, gdje se opet kušao sir, ali uz vina domaćeg vinara Denisa Rake. Pio se autohtoni Gegić i odlična kupaža vranca i syraha. Ali kruna ponude gostoljubivog domaćina, Matka Kovačevića, bili su slavni baškotini, proizvod časnih sestara benediktinskog samostana Sv. Maragarita.

S tog mjesta neki su zavirili u galeriju paških čipki, neki u crkvu Marijinog Uznesenja, neki su se poklonili bisti Bartula Kašića, oca hrvatske gramatike, a svi su onda obišli i Muzej solarstva, koji zaslužuje i jednu svoju debelu kroniku.

No, s obzirom da je naslov ovog pohoda, paška janjetina, ozbiljan hedonistički pristup uslijedio je u rečenom restoranu Mali raj, u kojemu glavni kuhar, mladi Nikola Leko, dirigira jednom šarolikom internacionalnom ekipom. Iz maštovitog menija izdvajam janjetinu na pireu od boba, s preljevom od majčine dušice i palentom u ovitku. Zašto?

Jer je i ovdje trend sous vide postao jedan od standarda termičke obrade mesa. Nije bilo ni mrvice zamjerke, iako vlasnik kampa, Edo Maržić, priznaje da se ekipa tek uhodava za sezonu.

Turistčke zajednice Paga, Novalje i Luna, koje su nas prihvatile s jednom dijelom domaćinstva, potrudile su se uza svoje vodiče, pokazati nam sve znamenitosti svojih mjesta. A ima ih zaista puno. Preskočit ću malo te putositnice, i odmah se smjestiti usred viševjekovnih lunskih maslina, gdje je oko mene zamirisala topla pašticada i crni rižot od sipa. To nas je ugodno iznenadio bistro Tovarnele, odnosno domaćin, Šime Makarun. Stidljivo proljeće napokon je otkrilo ljepotu objedovanja na ovako ekskluzivnom mjestu, koje je usvojilo ekstradjevičnaski naziv – vrt!

A bio je to samo uvod u večeru – uvod u cjelovečernji posjet restoranu, hotelu i podrumu, Boškinac, s arhaičnim dugouzlaznim akcentom na posljednjem slogu.

Nitko nije krio uzbuđenje, pa ni domaćin, Boris Šuljić, koji odavno ima u nas lijepi broj neslužbenih zvjezdica, a kandidat je i za neke službene i prestižne. Elokventan, kad je po srijedi obiteljska tradicija, ispričao je vrlo zanimljivu priču uza svoj friški pjenušac s kojim će po prvi puta na tržište.

I krenuli su gastronauti u kušanja, u razgledanja, u detalje čak. Ne samo da nisu mogli naći ni neku najsitniju zamjerku, nego su zaista morali odati prizanje za savršenost u uređenju podruma, restorana i cijelog zdanja Boškinac, u okolišu i interijerima, a nadasve u besprijekorno odabranom, mladom restoranskom timu, s kojim Šuljić osvaja goste i redovito obnavlja menu.

Nas je do kraja osvojio s ovim:
- Carpaccio od peškarije na želeu od mišance i krema od bosiljka, uz Boškinac Gegić 2026
- Rižoto od vinogradskih puževa i koromača, uz Boškinac Sauvignon 2016
- Ravioli od skute s umakom od kadulje, prahom od suhe ovčetine i salicornijom, uz bijeli cuvee Boškinac
- Janjeći butić na kremi od mrkve, čimulica, ukiseljeno mlado povrće i mladi bodulski krumpir, uz Plavac reserva 2010 PZ Svirče
- Paška jabuka, uz Boškunac prošek 2012

I posljednjega dana, kako smo počeli, tako i završavamo – sa sirom, posjetili smo, velikim svjetskim priznanjima ovjenčanog – Ivana Gligoru. Kušali smo sve što se moglo kušati, a po tradiciji čuli smo i nešto stihova, koje Gligora već odavno piše, kao duhovitu kroniku svog života, svoga kraja i običaja. Svojom ljubavlju prema književnosti i prema pisanju, svjedoči da uspješan poslovni čovjek može imati široku dušu, osobito ako je ta duša paška i kolanska.

Istina je, pola Zagreba u restoranima jede pašku janjetinu (i skupo je plaća), a Gastronauti su ovoga puta došli na izvorište, puno toga još osim janjetine kušali i na kraju zajednički zaključili: Dragi Pažani, jakim kartama dočekujete sezonu! Hvala na gostoprimstvu.

(rex)

Facebook komentari