DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Nisam stigao ali zato to činim danas. Želim se spomenuti mojega prijatelja, svećenika Franje Juraka koji je preminuo prije deset godina. Vidjet će te zašto.Franjo Jurak rodio se 4. siječnja 1927. u Lovrećanu kod Zlatar Bistrice. Pohađao je bogosloviju u Zagrebu, a 1951. zaređen je za svećenika. Kao svećenik radio je u Čuntiću kod Petrinje, Voćinu, Papuku te Maji. Godine 1954. postaje župnik u Hrastovici kod Petrinje, a ubrzo je premješten u Glinu. Od 1964. do 1999. godine bio je župnik župe sv. Marka Križevčanina na zagrebačkoj Trešnjevci, a onda je, već u mirovini, djelovao u samostanu Kćeri Božje ljubavi na Novoj Vesi u Zagrebu.
Franjo Jurak cijeli je svećenički život radio na ekumenskom i socijalnom području. Među ostalim, bio je djelatni suradnik Kršćanske sadašnjosti te pokretač ekumenske tribine Duh Asiza - utemeljenje u bazi.
Kad je židovski zakonoznanac upitao Isusa, koja je najveća zapovijed u Zakonu, Isus mu je odgovorio: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.
Druga je ovoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe".
Prvu zapovijed - ljubav prema Bogu - svojim mi je životom i poukom približio nam je isusovac pater Drago Hartly (o njemu, drugom prilikom).
Drugu zapovijed - ljubav prema bližnjemu - približio mi je i zorno pokazao kako se to radi, nezaboravni svećenik i župnik trešnjevačke župe sv. Marka Križevčanina velečasni Franjo Jurak.
On nije volio da ga se oslovljava velečasni. Više je volio da ga se jednostavno zove župnikom. U svakom je čovjeku prepoznavao Isusa i svakoga je primao raširenih ruku. Širom je otvorio vrata crkve i župnog dvora. Tu su mnogi našli smještaj i hranu. Posebno se brinuo za bivše sjemeništarce i otpisane bogoslove, kojima je pomagao da se snađu i da upišu neki drugi fakultet ili da se zaposle. Svima je nudio novi početak i novu priliku.
Drugima je davao sve, a za sebe nije tražio ništa. Nikada nije govorio o sebi i mnogi su se iznenadili, kad su tek na njegovom preranom sprovodu (2.000 g.) saznali, da je i on, još kao srednjoškolac, 1945. godine prošao Križni put i da je još kao bogoslov bio napadan pa i zatvaran od nadobudnih komunista. Ali to ga nije spriječilo, da im kasnije bude veliki prijatelj. Neki su mu to i zamjerali, ali Bog sigurno nije.
Kod njega se nikad nije znalo koliko će ljudi biti na ručku, što je njegovu dugogodišnju vjernu domaćicu, tetu Sabinu, puno puta dovodilo u nepriliku. Znala se i ljutiti na njega, ali samo kroz smijeh. Jednom je rekla: "Nikada ga ne bih ostavila. On je mene zaposlio samo zato što sam bila jako siromašna. To mu je jedino bilo važno! Nije uopće pitao da li znam kuhati". I o njoj bi se moglo puno pisati. Svojim radom i spretnošću iz ono malo namirnica, što je uspjela nabaviti i dovući u košarama sa Trešnjevačkog placa, znala je napraviti ukusan objed za puno osoba. A tek njezine "štrudle" koje je razvlačila preko ogromnog stola ! - kao da su joj anđeli pomagali.
Imao je Jurak i auto i nakon što je taj već stari plavi "Princ" postao neupotrebljiv, kupio je Volkswagen bubu 1300 kubika. Već je drugi dan požalio, misleći da je to preskupi auto za svećenika: "Trebao sam ipak kupiti onaj jeftiniji od 1100 kubika." Taj auto, premda je glasio na njega, bio je njegov samo kad je bio prazan rezervoar. Posuđivao ga je svima koji su ga trebali: župskim suradnicima, župljanima pa i studentima. Ali uz auto dao je i novac za benzin..
On je valjda bio jedini župnik u ono doba, koji nije nikada uzimao novac uz blagoslov kuća. Tko je htio dati novac, taj ga je sam trebao donijeti u crkvu.To mu kolege svećenici baš i nisu odobravali.
Imao je puno povjerenja u laike i povjeravao im je poslove u župi. Vjerovao je u svoje suradnike. Ali znao se je ozbiljno naljutiti, ako netko nije izvršio zadanu mu obvezu u vezi mise, pjevanja, vjeronauka. Puno toga je razumio i opraštao, sve osim šlamperaja u vezi mise i liturgije.
Bio je otvoren za sve moguće pozitivne inicijative. Uz njegovu dozvolu i potporu na župi je 1992.osnovan Centar za pomoć trudnicama "Djetešce na sunašce". Tu je osnovan i poznati VIS "Quo vadis". Mladići, mahom bivši ministranti, pjevali su crnačke duhovne pjesme uz pratnju električnih gitara, održavali koncerte i svirali na misama, što je u ono doba bilo zaista neobično. Prvi festival duhovne šansone KATOM održan je također ovdje 1969. godine u župskoj dvorani. Sve je to za ono doba bilo revolucionarno. Na njegovoj župi uvijek se je nešto događalo. Rado je i besplatno iznajmljivao župsku dvoranu za mnoge skupove.
Zauzimao se je za socijalnu pravdu i za dublje razumijevanje među ljudima i religijama. Kod njega su na misi propovijedali i pravoslavni pop i protestanski pastor. Bez ikakvog problema. Bio je oduševljeni promicatelj ideje ekumenizma. Bio je pokretač mnogih tribina, između ostalih i ekumenske tribine Duh Asiza. Za to djelovanje 1998. godine HHO mu je dao nagradu za životno djelo.
Životno geslo Franje Juraka bilo je: Put do Krista vodi samo preko drugih ljudi!
Cijeli svoj život stavio je u službu čovjeka. Za vrijeme Domovinskog rata njegovom župom prošlo je oko 6.000 ljudi. Svjedočim kako se istodobno tamo hranilo i skućilo i mnogo Srba, i Bošnjaka, i prognanih Hrvata.
Nije mario za trošne stepenice i neokrećene zidove sve dok je bilo gladnih i bosih ljudi. Sve ga je to koštalo zdravlja. Nagrizao ga je i polako ali sigurno uništavao dijabetes. Zadnje godine proveo je u sljepoći. Zdravlje mu se još dodatno pogoršalo nakon dolaska novog župnika, kad je shvatio da za njega više nema mjesta na župi. S njim su sa župe morali otići i njegovi bivši suradnici i većina onog što je on tamo stvorio. Smjestio se na Novoj Vesi gdje su mu svesrdno pomagale redovnice Kćeri Božje ljubavi.
Umro je iznenada 2000. godine u 73. godini života. I pogledajte tu divnu Božju "slučajnost" : umro je 04.kolovoza, točno na dan kada Crkva slavi još jednog velikog župnika sv. Ivana Arškog.
Bio je svećenik po mjeri samog Isusa Krista, zaljubljen u Boga i čovjeka!
Sam milosrdni Bog nek mu bude vječna nagrada!
Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se, međutim, često ponašaju kao da svima drugima nedostaje te, odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini, s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koju se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve.
Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija. Franjo je bio, što se toga tiče dodirljiv, u puku, do boli iskren i ponizan.
Ulogom koju im dodjeljuje institucija Crkve, svećenici su izloženi ogromnom pritisku. Ukoliko su iskreni i ponizni u svojim unutarnjim traženjima istine te nastoje održati intelektualni integritet, odmah bivaju razapeti proturječnostima strukture unutar koje žive i rade. S druge strane, slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure rađa prijetvornošću.
To posebice postaje očitim kada prijestupi pojedinih svećenika, od trivijalnih do najvećih poput pedofilije, postanu prijetnjom ugledu Crkve. Ni pod koju cijenu se ne smije javno priznati svećenikov prijestup jer bi to moglo izazvati skandal i razočarenje laika, što bi ugrozilo položaj svećenika, njegov ugled kao posvećene osobe i njegov status djelitelja milosti i isključivog posrednika istine.
Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal u Crkvi postaje jačim od vjernosti istini. Istina postaje prijetnjom institucionaliziranoj moći, a moć se istini opire prešućivanjem istine.
Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka.
Franjo Jurak se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila.
Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem. Zato sam se spomenuo svećenika po mjeri Boga, Franje Juraka. On je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.
Franjo Jurak je vjerovao da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju župu tražio je samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Međutim, nisu mu dopustili da posveti baraku jer bi to, po doživljaju vladajućih i uglednih, narušavalo ugled i Crkve i države.
Franjo Jurak je mislio da bi crkveni ljudi trebali sudjelovati u sindikalnim prosvjedima i da bi se Crkva po svome zvanju trebala boriti za radnička prava. Franjo Jurak je tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu "druže Franjo" i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je župnu kuću primao je studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer Franjo Jurak, za razliku od vladajuće i patrijarhalne Hrvatske, vjerovao je da su mladi dobri. "Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima."
Franjo Jurak je govorio da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, kazao nam je.
Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je Franjo Jurak spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto.
d.pilsel@zamir.net