BRGA I DOLINE PO SVIJETU
Ceste u Egiptu su dobre, nema puno rupa i može se putovati oko 65km/h što je našem autu zadovoljavajuċe. Ima dosta policijskih kontrola ali ih prolazimo dosta brzo. Samo zapišu informacije iz putovnice i može se dalje. Idemo prema Kairu, no noċ nas hvata u Ismailiji gdje se smještamo u hotel te ujutro nastavljamo dalje. Sutradan ulazimo u Kairo. Vožnja u Kairu je najluđa od svih gradova koje smo vidjeli do sada. Svi jure i trube, ali brzo smo naučili - kratka truba znači “tu sam, pazi”, duga truba znači “ja prolazim pa makar mi to bilo zadnje”. Ali nekako se uspijemo dokopati hotela, odnosno hostela. Tu ċemo provesti nekoliko dana jer imamo dosta posla. Prijatelj nam je poslao paket iz Londona sa stvarima koje ne možemo naċi ovdje, kao baterije i punjač za video kameru, a i moramo napraviti Sudansku i Etiopijsku vizu. U hostelu upoznamo te se sprijateljimo s recepcionerom imenom Ayman. Mladi egipċanin nam priča kako je teško u Egiptu, kako ima puno korupcije i kako svi kradu turiste na svakom koraku. Uputio nas je u nekoliko dobrih restorana i na nekoliko dobrih mjesta. Zauzvrat mi mu pomažemo da usavrši engleski jezik. Svaki dan ima novu listu riječi za koje nas pita kako se izgovaraju ili kako se pišu. Otkako mu je umro otac, morao je napustiti fakultet kako bi se brinuo o majci. Ali kaže želi se vratiti studiju kad skupi malo novaca. Teška financijska situacija mu otežava i ljubavni život. Kaže da nema dovoljno novaca da bi se oženio iako radi dva posla, od 8 ujutro do 11 navečer, za koje mjesečno dobiva 700 egipatskih funti (što je oko $150). Nada se da kad nauči engleski jezik, bit ċe mu lakše naċi bolji posao. Ali “Ja sam sretan. Moglo bi biti puno gore” kaže pozitivni Ayman.
Prilikom jedne šetnje u Kairu, nailazimo na knjižaru gdje kupujemo Aymanu dvije knjige engleske gramatike i konverzacije. Pri odlasku iz hostela poklanjamo mu knjige za koje se nadam da ċe mu pomoċi usavršiti njegov engleski jezik te ċe tako moċi pronaċi bolje plaċeni posao. Ayman je oduševljen te nas naziva prijateljima i obecaje da ċe nam slati mailove te nas moli da ostanemo u kontaktu.
O Kairu..što reċi? To je najnastanjeniji grad u Egiptu koji sa okolnim dijelovima sadrži 17.8 milijuna stanovnika. To ga čini i jednim od najnastanjenijih gradova ne samo Afrike veċ i svijeta. Kairo je zaista raznolik sa svojim ekstremno dobrim i ekstremno lošim osobinama. Neke od zanimljivosti su Egipatski Muzej, Cairo Opera House te Stari Kairo sa zanimljivom kombinacijom crkvi, sinagoga i đamija. Kairo se još naziva i “Grad sa tisuċu đamija”. Jedna od najstarijih zanimljivosti je zasigurno tržnica Khan El-Khalili koja postoji još od 1382. godine. Za prošetati onuda treba imati puno živaca i strpljenja, ali ju je definitivno vrijedno posjetiti.
Zbog brzog širenja grada, Kairo veċ nekoliko godina ima veliki problem zagađenja. U Kairu se na dan proizvede oko 10.000 tona smeċa, od kojih se 4.000 ne stignu počistiti, odnosno, pokupiti s cesta. Veliki problem su također i kvaliteta zraka (tkz. smog) i neregulirani tok kanalizacije koji često ispliva na ulice.
Egipat ima titulu “lijene zemlje” i to čak od strane ostalih arapskih zemalja. U Saudijskoj Arabiji kažu da kad oni imaju odmor to je u Egiptu kao sat tjelesnog odgoja. Također imaju fenomen koji se zove “Egipatsko vrijeme”, što u prijevodu znači “možda, bilo kada, a možda i nikada”. Koliko god to djelovalo zanimljivo, vrlo brzo postaje frustrirajuċe jer ništa ne djeluje organizirano i nikoga ništa ne briga. Da bi stvari bile ljepše, kad je Ramadan svi se dodatno ulijene pa tako da ukoliko želis nešto napraviti, ukratko - nemožeš.
Yolandini roditelji su dobri prijatelji s ambasadorom Republike Mozambik u Kairu, imenom Bela, koji ċe rado primiti naš paket kad stigne. No iako je paket poslan na adresu ambasade, to ne ubrzava postupak na carini. Dan za danom sve se otežava, pa treba ovaj papir, pa treba drugi, svaki dan nove procedure. Bezveze.
Etiopijska viza napravljena je s vratiju, i to doslovno. Nismo ni ušli u ambasadu. Samo svako toliko kroz neki mali otvor velikih željeznih vrata, proviri nečija ruka i uzme $20 za svaku vizu, ti popuniš kratki formular i dođeš sutra po vizu. Bez računa, bez pitanja, ništa. Po povratku iz ambasade uzeli smo taksi koji je imao sudar s drugim taksijem. Našem taksiju visi zadnji a drugi si je udubio prednji branik. Nisu se ni zaustavili. Samo su malo vikali kroz prozor i to je to.
Sudanska viza je malo kompliciranija. Neki koje smo sreli su nam rekli da su čekali Sudansku vizu čak 6 tjedana. Nasreċu mi nismo mi nismo čekali toliko. No, najprije moramo iċi u našu Hrvatsku ambasadu po “Pismo o preporuci”. Naši u ambasadi nisu nikad čuli za takvo pismo ali sreċom u Hrvatskoj ambasadi u Kairu radi jedna gospođa iz Sudana pa nam je ona natipkala pismo i to za $16 (dan prije Coenraad i Yolandi su dobili svoje pismo iz svoje ambasade, besplatno!). Inače naša Ambasada je smještena u viskoj, lijepoj zgradi na 10. katu i jako je lijepo uređena. S druge strane, Sudanska ambasada izgleda kao garaža. Mi je najprije nismo mogli naċi iako smo prošli pored nje. Ja sam doslovno mislio da je nečija garaža. Vrlo slično Etiopijskoj, predamo papirologiju i $100 po putovnici i dođi sutra. Meni je malo neugodno kad moram predati putovnicu i novac a da ne dobijem nikakav račun ili potvrdu za to, ali eto, tako se to tu radi.
Tu večer Bela i njegova žena Adelaide nas pozivaju na večeru u njihovu lijepu i veliku kuċu malo izvan centra Kaira. Spremaju ukusnu večeru. Mozambik piletinu s peri-peri umakom i povrċem. Za lizati prste. Bela je radio u ambasadi Mozambika u Kini neko vrijeme, i još u nekim zemljama, ali kaže da je Egipat najneorganziranija država u kojoj je radio.
Sutradan u Sudanskoj ambasadi sve je prošlo ok. Dajana se morala malo gurati da bi došla na red jer svi se samo uguraju ispred kao da ti tamo ni ne stojiš, ali uspjela je. Imamo vize ali još uvijek nemamo paket. Nema druge, čekamo. Odlazimo u najpoznatiji Egipatski muzej, po mnogima jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu. No razočarani smo.
To je puno kamenja nabacano jedno na drugo. Nigdje ništa ne piše, ništa nije označeno šta je šta, za vidjeti mumije se plaċa ekstra. Veċina djelatnika u muzeju traži novac za bilo što, a WC užasno smrdi kad prolaziš blizu. Ovaj muzej košta isto koliko i muzeji koji smo posjetili u Njemačkoj, a izgleda jako neorganizirano. Neznam, možda i to što znajuċi koliko je Britanski Muzej u Londonu uredan, čist i organiziran, a pri tome jos i besplatan, je dodalo razočarenju.
Nažalost, naše vrijeme u Egiptu postaje sve više i više razočaravajuċe. Iskreno se nadam da ċe ostatak Afrike biti drukčiji. Ovdje od nas svi hoċe samo novac. I dok u drugim zemljama Bliskog Istoka smo osjeċali toplu došlicu i ljudi na ulici su najčeċše bili dobri prema nama iz čiste želje da nam pomognu a ne zbog toga što očekuju nešto zauzvrat, ovdje je priča posve drukčija. Ako te netko može prevariti, hoċe. U jednom od restorana kad smo plaċali račun, naplatili su nam potpuno drukčije, naravno više, cijene od onih u cjeniku. Kad sam pokazao na cjenik rekli su mi; “Aaa, to je stari cjenik”.
Polako sam umoran od stalnih prepucavanja s egipċanima i njihovim idejama o turizmu.
Odlučimo napustiti Kairo bez paketa i kreċemo sjeverno u Aleksandriju. Na izlazu iz Kaira idemo vidjeti čuvene Giza Piramide. O, da, i imamo sudar s taksijem. Coenraad je vozio u svojoj traci i taksist je jednostavno mislio da ċe se maknuti kad ovaj odluči skrenuti. No, Coenraad se nije maknuo, ostao u svojoj traci i zakačio taksi prednjim lijevim krajem auta. Nama je skinuto malo farbe s prednjeg branika a taksi je toliko razlupan otprije da mu još jedna udubina ne mijenja estetiku. Nakon dvije minute razgovora, mi na engleskom, taksist na arapskom, svatko je sjeo u svoj auto i nastavio dalje.
Giza Piramide su jedino od Sedam Svjetskih Čuda koje postoji i dan danas. Ostalih šest je uništeno, pretežito zbog potresa. Veselimo se na piramidama, no…
Na ulazu u piramide, službenik nam pokušava zaplijeniti sve oštre materijale iz auta, što je gotovo cijela naša kamping oprema. Odlučimo parkirati van kompleksa i uċi bez auta. Kupujemo karte, ulazimo, i razgledavanje može početi. Odnosno, ne može, jer smo opkoljeni ljudima koji nam pokušavaju prodati obilazak na devi, vodiċa, suvenire i sve ostalo. Čak se i guraju da ih slikaš ili da se ti slikaš zajedno s njima, te nakon toga traže novac za sliku. 50 je stupnjeva, svi se topimo. Coenraadovo strpljenje je na nuli. Radio sam s Coenraadom tri godine i bili smo kroz mnoge stresne situacije skupa i obično bi ja bio taj koji bi izgubio strpljenje. Prvi put da moram paziti na Coenraada na nekoga ne udari. Treba naglasiti i to da je Egipat pod vojnim zakonom a ne civilnim, što znači da se može bilo koga privesti i zadržati na bilo koje vrijeme, bez davanja razloga. Nije prošlo pola sata i Coenraad odluči otiċi u auto i tamo nas pričekati. Mislim da je to bila dobra odluka s obzirom na situaciju. Piramide su fascinantne, lijepa je panorama i zaista je vrijedno iċi vidjeti, ali iskreno, doživljaj bi bio puno veċi da nije bilo atmosfere koja vlada.
-45x45.JPG){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak