DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U prošloj sam kolumni napisao nešto o tomu kako se teško suočavamo s tamnim stranama nedavne i malo davnije prošlosti. Danas se pitam: je li moguće da se ljudi i dalje boje prijavljivati zločine iz kraja Drugog svjetskoga rata kada je sasvim vjerojatno da se mnogi boje progovoriti o zločinima koji su vidjeli ili za koje su čuli devedesetih?
Zašto ovo pitam? Nova masovna grobnica u kojoj se, kako se vjeruje, nalaze posmrtni ostatci vojnika NDH i civila koje su nakon Drugoga svjetskog rata ubili partizani, otkrivena je ovaj ponedjeljak u zagrebačkoj Gornjoj Kustošiji, potvrdila je policija. Izvijestila je također kako za sada ne može davati nikakve podatke, u policiji su napomenuli kako su istražne ekipe na terenu.
Predsjednik udruge Hrvatsko odgovorno društvo (HOD), Ivica Relković, koji je nakon dojave svjedoka otkrio masovno grobište, izjavio je Hini kako je odmah obavijestio policiju i Državno odvjetništvo.
"U krugu od oko 300 metara od ove grobnice nalazi se još pet masovnih grobišta", rekao je Relković dodavši kako bi, prema izjavama svjedoka, u tim grobištima trebali biti posmrtni ostatci oko pedesetak ranjenika smještenih u nekadašnjoj staroj školi na Gornjoj Kustošiji koje su likvidirali partizani.
Napomenuo je i kako se, u danas otkrivenom grobištu, vjerojatno nalaze ostatci postrojba koje su se povlačile pod sljemenskom cestom sa 8. na 9. svibnja 1945. "Tamo su ih dočekali partizani, zarobili i potom strijeljali", rekao je Relković na temelju dojava navodnih svjedoka.
Istaknuvši kako se radi o potpuno novim otkrićima masovnih grobnica, za čije su lokacije doznali od svjedoka, Relković je ocijenio kako se svjedoci još uvijek boje prijaviti policiji i Državnom odvjetništvu mjesta poslijeratnih masovnih stradanja.
Nije mi jasno, ako je tako, čega se ti ljudi boje. Je li je to strah koji je naslijeđen iz jugoslavenskog, komunističkog sistema i režima?
Boje li se pak ti svjedoci da će devedesetogodišnjaci, partizani, krenuti u odmazdu zbog eventualnog šaputanja s policijom?
Da će ih pravna država ostaviti na cjedilu? Da će im Mladen Bajić uskratiti podršku?
Čega se oni boje ako se uopće boje?
Mojoj majci je ubijen stric u kolovozu 1945. U Zagrebu. Moj djed Erih Pavlinec i njegov stariji brat Max, koji su bili u ustašama, odlučili su krenuti put Austrije, recimo tako, put Bleiburga, i tamo negdje su se razdvojili. Max prema Beču, djed Erih prema Trstu. Preživjeli su i dočekali oba dvojica duboku starost.
Njihov najmlađi brat, Karl Pavlinec, po kojem sam i ja nazvan Carlos (iako sam kršten kao Drago), nije bio te sreće. Ostao je u Zagrebu čuvati staru i bolesnu majku. Komunisti, njihova policija, pokupila ga je iz kuće, na Černomercu i gubi mu se trag.
Je li završio u Jazovki ili je možda u nekoj od ovih sada pronađenih masovnih grobnica, odnosno ne trećemu mjestu, vrag će ga znati.
Ali ja jedno znam: da kojim slučajem saznam da je živ netko tko je odgovoran za njegovu smrt, ma koliko ja antifašistički bio raspoložen i usmjeren, a pizda mu materina jesam i do bola, taj/ti me se ne bi riješio dok ne crkne ili ne dobije kaznu zatvora.
Koga se, ponovno pitam, imamo bojati svi mi koji još tražimo i vjerujemo u pravdu?
Zato ću i danas dati mali odgovor na ono što sam osjetio i zaključio kada sam prošle nedjelje vidio predsjednika Josipovića na Blajburškom polju (jer duži članak o tome pitanju tek pripremam i kanim objaviti kada cijelu stvar budem dovoljno prožvakao): hvala mu u ime moje majke i svih onih koji odista imaju razloga vjerovati da su im komunisti učinili nepravdu, manju, veću ili ogromnu, nakon Drugoga svjetskoga rata.
Moj dobar drug Ljubo Ruben Weiss, Židov i dobar publicist, danas piše u ‘’Jutarnjem listu’’ zašto misli da Židovi ne mogu žaliti za žrtve tzv. Blajburške tragedije i tzv. križnoga puta. Ukratko: za Židove, pa i Srbe, ali i dio antifašista, Bleiburg nije ideološki neprijeporno mjesto hrvatske povijesti - ono je prije svega tumačeno kao kontroverzno, zatim i u mitološkim razmjerima ali i u povijesnim analizama, tumačeno je kao mjesto konačne predaje ustaške (ali i četničke, bjelogardejske i ine kvislinške vojske), šest dana nakon potpisivanja kapitulacije Hitlerove Njemačke koja je obvezivala na polaganje oružja svih njemačkih trupa, ali i svih kvislinških vojnih postrojbi. Ustaše su 9. svibnja 1945. nastavile borbe u namjeri domoći se zapadnih saveznika, u ovom slučaju Britanaca, i njima se predati.
Bleiburg nisu samo povijesne činjenice, on, zajedno s križnim putom, čini čvorište pogleda, gdje desetljećima nakon završetka Drugoga svjetskog rata nije se obilježavala samo ideja o potrebi osnivanja neovisne i samostalne Hrvatske, nego, kako to mnogi dobro primjećuju, kao “naopaki mit” gdje je legitimna ideja hrvatskog naroda, opravdavana u paketu sa zločinačkim metodama, kao i neslavan poraz, koji su ipak temeljne značajke tzv. NDH.
Nitko razuman neće poreći da je u mnoštvu koje se našlo na Blajburškom polju bilo i djece, žena, starih i bolesnih ljudi, koji su kasnije, gurnuti od engleske strane pred mitraljeske cijevi partizana - osvetnika i da su uz ustašku vojnicu, BEZ SUĐENJA, stradali i nedužni, koji su za žaljenje.
I zato je važna, ma koliko sporna bila sam akcija ‘’Bleiburg’’, mirotvorna i pomiriteljska politika Ive Josipovića. Ali da se razumijemo: nije to politika koja bi zagovarala amnestiju ili zaborav. To je politika koja želi da se među nama dogodi što je zahvatilo Francuze i Njemce ili Argentince i Paragvajce ili Norvežane i Sveđane ili Japance i Južnokoreance, itd.
To što želim znati kako, kada i gdje je skončao moj predak Karl Pavlinec i što bi mi bilo važno da, ako su živi, počinitelji i naredbodavci njegova smaknuća budu kažnjeni, ne znači da nisam sposoban, zajedno s mojim predsjednikom, i u Jasenovcu i na Bleiburgu, i kod jame Jadovno i kod Jazovke, gdje god da je potrebno, kazati: dosta je bilo, zaslužujemo bolji život.
-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak