BRGA I DOLINE...
Drugi dan u jutarnjim satima stižemo u predgrađe Dar es Salaam-a. Prijatelje koje smo upoznali u Nairobiu, iz Lihtenštajna, kažu nam da ima jedan odličan kamp uz plažu zvan ‘Sunrise Beach Resort’ malo južnije od Dar es Salaam-a. I dok Klausu i nama dobro dođe da ne ulazimo u grad sa vozilima, odlučujemo kampirati u tom kampu van grada te tako zaobiđemo hektični centar. Ostat ċemo ondje nekoliko dana ako nam se svidi i napraviti dnevne izlete u grad. Iz prijašnjih iskustava znamo da najbolje informacije dobijemo od putnika koje sretnemo po putu. I to se ovoga puta pokazalo odličnim potezom. Kamp je dovoljno sakriven s ceste da nema buke, a opet na samoj je plaži i ima sve što nama treba a što je najbitnije - vodu. Klaus je sretan što je preživio na motoru do Dar-a, mi smo sretni jer smo na predivnoj plaži. Svi stavljamo kupaċe i nakon pustinje na red je došao topli Indijski ocean. Sunce zalazi, Dajana sprema večeru a ja veċ mogu reċi da je putovanje postalo mnogo lakše nego što je bilo prije Kenije. Ne znam da li je to zbog toga što smo uspijeli uċi u ritam pa nema velikih grešaka ili zbog toga što je u sjevernom dijelu afrike teško putovati ili pak nešto treċe. Ali nama je puno ljepše putovati otkako smo došli u pravu ‘Crnu Afriku’. I taman kad sam ja mislio da smo došli u raj na zemlji, pala je noċ i došli su komarci. Ali ovo nisu obični komarci, ovo su krvnici. Ne možeš ih zaustaviti ma što god napravio. Neznam gdje su našli rupu u našoj tendi ali tu noċ sam ih ubio skoro 30 i opet sam bio izboden. A Dajana skoro ništa, bit ċe da im se ja sviđam. Imali smo par puta problema s komarcima ali uvijek nekako dočekamo jutro, no ovaj put su komarci pobijedili. Počeo sam usred noċi paničariti i na kraju sam izašao iz tende jer mora da ih je više unutra nego vani. Uzeo sam laptop i počeo čitati zanimljivosti iz Wikipedije. Ako ċe me veċ pojesti i ako ne mogu spavati, barem da nešto naučim.
Drugi dan nakon doručka kreċemo u Dar Es Salaam. Uzimamo taksi koji nas vodi do luke udaljene 7 kilometara od kampa. Ondje ċemo uzeti trajekt koji ċe nas odvesti do centra Dar Es Salaama. Tek što smo sjeli u taksi, na cesti primjetimo recepcionerku iz kampa koja također ide u grad, no do trajekta se uputila pješice. Mi je odlučimo povesti. Ona je jako zahvalna na prijevozu te nam svima plaċa karte za trajekt kao znak zahvalnosti. Vožnja trajektom traje punih 7 minuta stoga za karte naplaċuju jako malo.
Iako je Dodoma glavni grad Tanzanije, Dar Es Salaam (koji je bio prijašnji glavni grad) je još uvijek glavni ekonomski centar. To je ujedno i najveċi i najbogatiji grad Tanzanije. Iskreno, naš dojam o Dar-u i nije bio baš ‘nešto’. Ulice su pretrpane ljudima, svi nešto kupuju, prodaju, ... No Dajana je, čini mi se, imala najlošije iskustvo. Šetamo se mi tako po Dar-u i ujednom nas na rivi počnu zaustavljati nekakvi tipovi i pitaju da li želimo ici u Zanzibar, kao, prodaju karte za brod. Mi kažemo ‘ne’ ali oni su uporni i doslovno hodaju s nama u nadi da ċemo popustiti. I dobro, idemo mi dalje i pokušavamo ih što više ignorirati, no nakon što nas je 10-ti čovjek zaustavio, Dajana je dobila slom živaca i počela vikati na čovjeka da nas pusti na miru i da ako odlučimo iċi u Zanzibar, da ċemo ga potražiti. Njemu se to nije svidjelo i od ‘ljubaznog’ i ‘umiljatog’ prodavača, tip se pretvori u totalnog kretena te i on krene vikati na nju. Počeo on o njegovoj zemlji, da ovo je njegova zemlja, da šta ona ima protiv njegove zemlje, da on samo ‘pošteno’ želi zaraditi novac. Jedva smo se nekako izvukli. Ja i Klaus pokušavamo smiriti Dajanu i ubrzavamo hod a Tanzaničanin ostaje iza nas (vidio je da od nas nema kruha) ali jos uvijek viče.
Sve u svemu, proveli smo dan ondje i kupili još jedan trokut za auto, za ‘nedajbože’. Odlučili smo da nam je najbolje ostati u kampu.
Lošija strana Tanzanije, ona koja se skriva od turističke scene, odnos je pojedinaca prema grupi ljudi zvanih ‘Albino’. Albino je vrsta ljudi koji su rođeni bez pigmenta što ih radi bijelcima u crnom tijelu. Naime, mnogi Tanzanijci vjeruju da albino ljudi imaju posebne moċi i da donose nesreċu pa ih određene vrste ljudi love i ubijaju kako bi koristili njihove dijelove tijela kao žrtvu u ritualima crne magije koja se ovdje tradicionalno prakticira. I dok su detalji priče bolesno nehumani, Tanzanija je zemlja koja ima veliki problem sa sigurnošċu gađana bez pigmenta. Bilo je i slučajeva kad su bogatiji Tanzanijci ‘naručivali’ albino ljude iz drugih dijelova afrike ne bi li mogli nastaviti s svojim ritualima. UN i ostale velike svjetske organizacije su naravno osudile takvo ponašanje, no ništa konkretnije o tome nisu napravili. Mi smo često vidjeli Albino ljude na ulicama Tanzanije no nažalost nismo imali priliku upoznati ni jednog.
Nakon što smo se odmorili nekoliko dana u Dar Es Salaamu, kreċemo zapadno prema maloj Afričkoj državi – Malawi - jednoj od najsiromašnijih država na svijetu. Ja volim kada prelazimo s jednog kraja države u drugi. Zavičaj se mijenja polako i iako smo cijeli dan u autu često stanemo slikati pogled, nešto pojesti ili samo protegnuti noge. Često sretnemo i druge turiste s kojima razmijenimo nekoliko rečenica i informacija te zaželimo jedni drugima sretan put.
Sada po prvi put osjeċam da sam daleko od kuċe, ali se osjeċam vrlo dobrodošao. I dok se moji prijatelji spremaju za europski zimski san, moji novi prijatelji se tope skupa sa mnom na visokim temperaturama južne Zemljine polutke.
Stižemo na Malawijsku granicu. Prvi dio prolazi ‘bezbolno’, nitko ništa ne provjerava i mi izlazimo iz Tanzanije. Na Malawijskoj strani primjetim da jedan carinik na stolu ima Manchester United zastavu i odmah sam počeo pričati o nogometu kako bih mu skrenuo pažnju s detaljnog pregledavanja Carneta. Prijateljski razgovor s Man-U fanom pomaže mi te mi carinik pečatira Carnet bez da pogleda šta u njemu piše. Dajana je uspjela šarmirati carinika koji nam treba napraviti vize, no on se toliko zbunio da misli da smo iz Costa Rice. Dajana mu govori ‘No, Costa Rica. We are from Croatia’ a on njoj ‘ Haha, no,no. No Croatia. You are from Costa Rica’ a pošto Costarikancima ne treba viza za Malawi, dobro nam je došlo da smo ušparali oko $100. Jedino mi nije jasno da li je to napravio jer je bio lijen da nam napravi vize (velik je to proces ovdje), ili je bio totalno zbunjen i nezna čitati šta mu piše na onoj listi zemalja kojima je potreba viza. Neznam i vjerovatno nikada neċu saznati. Bilo kako bilo, stigli smo u Malawi.
Ja, Dajana, Klaus, Yamaha i Toyota dobra smo kombinacija. I dok ja stalno razmišljam kako bi si kupio motor za svoje slijedeċe putovanje, Klaus stalno razmišlja kako bi si kupio auto. Često mu u ‘šali’ predložim da se mijenjamo ali Klaus ne bi preživio bez svojih motora. Šteta.Veseli i sretni vozimo prve kilometra Malawija....(REX)
Fotografije vezane uz članak