.jpg)
LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Odmah znaš tko nije pravi.
- Hoćes deset u pola?- pita konobar.
- Ma ne, hoću veliku porciju!
- Pa, to ti je velika u pola somuna...Može jogurt,kefir?
- Hvala, bolje bi išao neki hladni sok…
E kada to čuju neumorni trkači između stolova na sarajevskoj Baščaršiji, padne im mrak na oči.
- Čuj papka, majke ti, traži limunadu uz ćevape! Pa gdje si to vidio – mrmlja član osoblja neke od ćevabdžinica sebi u bradu. Od ovoga jedino je još veća “uvreda” kada majstore rolovanog mljevenog mesa zapitaju:
- A kakvu ribu imate? Riječnu ili morsku?
Tada pucaju svi okovi namještenog lijepog ponašanja.
- Dragi gospodine ovo vam je ćevabdžinica, a ako vam je do ribe ili do zajebancije to vam je dvije stotine i nešto kilometara u pravcu Makarske.
Jedva sam ovog ljeta uspio spriječiti šaketanje između razjarenog konobara i mog gosta stranca kojeg je osvojio miomiris roštiljskog dima sto ga je podsjetio na riblje fešte uz rodnu nizozemsku obalu.
- Kod nas, Paul, kako me zovu, ovoliko dima ima jedino kada spremamo kibeling. Isitnimo kabeljau i onda, kao i vi vaše ćevapčiće, vrtimo kibeling u nekoj vrsti friteze. Puni su ulja i ukusa.
A, sada ja, kao kulinarski prevodilac. Kibeling je vrsta ribljeg jela koje se pravi od bakalara. Dakle, isitne bakalarčića, komadiće malo bace u brašno pa onda u ulje… Pa, gdje će mu duša – kako je to isto kao naši ćevapčići. Ne dao bog da sam sve ovo preveo mom omiljenom ćevabdžiji, bilo bi krvi do koljena.
- OK, Jerun, probaj ti prvo pet u pola, pa ako ti se svidi, idemo dalje – oprezno mu predložih.
- A gdje je sos?
- Kakav sos?
- Hobotnice ili riblje marinade?
- Uz ovo ti ide samo crveni luk ili kajmak, a može i kiselo mlijeko – strpljivo uzvraćam.
- Hm, čudno – mrmlja. Oči kao da su mu se raširile od straha dok drhtavim rukama reze reš pečeni ćevap na sitnije dijelove. Kao da se igra s komadićima mesa, ne prinosi ustima. Počeo se već igrati i sa mojim živcima.
- I?
- Samo čas da se ohlade!
- Pa, štos je da budu vreli…
- Evo, sad ću. Mmmm, uh što je ovo dobro! Pa to je totalno drukčije od kibelinga.
Dobri moj Jerun, poručivao sam mu još tri puta “malu” u pola. Smazao je gotovo bez mlijeka. Nije imao vremena za gutljaje od slasti zalogaja našeg najpoznatijeg roštiljskog produkta.
Sarajevska Baščaršija je u ove ljetne dane veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Testirao sam sebe nekoliko puta u proteklom tjednu. Samo sam jednom uspio odoliti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima sto te obuzmu, ukoče i sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. Eh, da mi je pronaći nekog tko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčić. Taj se nije rodio. Zato jadni Mek Donalds i ne može da se probije kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može ovdje da bude samo druga liga. Ako je ista u Sarajevu i Bosni vječno i ako može u miru da traje duže od 50 godina, onda je to samo deset u pola, ili porcija sudžukica, malih tankih kobasica ispunjenih najfinijim telećim mesom. U svakom ovdašnjem ratu postojali su snovi o ćevapima u prekidu pucanja. Tada deset u pola nije određivalo nacionalnu pripadnost. To je vazda zajednička nacija i religija. Na somunu i sudžukicama najbolje se stapaju Istok i Zapad.
Svakog ljeta, kada se na Baščaršiju slije nova bosanska dijaspora, stižu stotine tisuća ćevap-hodočasnika od Aljaske do Novog Zelanda. Roštiljska Meka i Medina magnetski privlači nove generacije bosanaca rođenih tamo negdje u bijekom svijetu. Tek u dodiru sa deset u pola, sa okusom
ćevapčića osjete zov i ljepote svoje pradomovine. Tada u očima roditelja prvi put vide srećni sjaj koji im dolazi direktno iz stomaka. Ništa ne vraća u prošlost i sjećanja kao dobro pečeni ćevap, sudžukica i hladni kefir uz somun sa curokotom.
Fotografije vezane uz članak