BULIĆ, Monoliti - promišljanja o arhitektonskim volumenima

BULIĆ, Monoliti - promišljanja o arhitektonskim volumenima-100177

ČETVRTAK, 19. RUJNA U 20 SATI, GALERIJA HUIU
U četvrtak 19. rujna u 20 sati u Galeriji HUiU – Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika u Puli (Zagrebačka 27) otvara se izložba skulptura BULIĆ, Monoliti - promišljanja o arhitektonskim volumenima. Izložba će ostati otvorena do 2.10.2019., pon. – pet. od 12 do 14 sati i od 18 do 20 sati.

Nomen est omen. U mnogo je slučajeva tako, pa je tako i u slučaju ovog opusa radova u kojem Đani Bulić otvara pred promatračem svoja najiskrenija i najintimnija promišljanja o dobroj arhitekturi kroz monolitne volumene, skulpture u metalu. Točnije, više je riječ o tome da se Bulić bavi skulpturom, a osnovni mu je stvaralački i kompozicijski princip preispitivanje odnosa prostora i volumena što je osnovna problematika i u arhitekturi.

Ako kao skulptor razmišljate na taj način, kako stvoriti volumen u međuodnosu s prostorom (i okolinom), onda vam je arhitektonska inačica toga, kako kvalitetno organizirati prostor volumenom, druga glavna preokupacija. Bulić je svoju konstantnu preokupaciju skladnim međuodnosom volumena i prostora, punog i praznog, i ovaj put sretno je spojio sa svojim istančanim i duboko promišljenim osjećajem za arhitekturu i stvorio niz volumena odnosno skulptura koje sugeriraju ideju o dobroj arhitekturi. I zaista, ovaj opus svojevrsni je manifest autorove ideje o dobroj arhitekturi i tome što bi arhitektura trebala biti, te predstavlja generalni komentar na prevladavajuću neuljuđenost organiziranja i uređivanja javnog životnog prostora kao posljedice nefunkcionalnih urbanizama i arhitektura koji su tek blijeda sjena “pravih” koncepata I ostvarenja i degenerirani pogrešnim principima i opterećeni suvišnim, međusobno ne pripadajućim elementima.

Skulpture u metalu koje čine ovaj opus organizirane su u tri skupine, a trijada posjeduje jedan zajednički nazivnik: sve su skulpture nastale iz istog oblikovnog principa – univerzalne minimalističke forme, uvijek prisutne kod Bulića, koja otvara misaone ladice u kompleksnom (i vrlo individualnom) procesu asocijativnosti. Citatnost i parafraziranje unutar novog – za Bulićevo stvaralaštvo i uopće promišljanje, uvijek i zauvijek. I zaista, Bulić vrlo otvoreno zaziva osobno iskustvo, znanje i maštu svakog pojedinog promatrača i računa na niz različitih individualnih percepcija i doživljaja dok s druge strane vrlo suvereno superponira jedan jedini princip, a to je univerzalnost doživljaja ideje dobre skulpture, dobre arhitekture i u konačnici, dobre umjetnosti.