PRVI DIO PUTOPISA
Kad smo stigli na graničnu kontrolu, Izraelski dio prošao je brzo. Osim što smo morali platiti €100 izlazni porez, bilo je ok. Napokon Afrika. Kontinent ekstrima. Svi se radujemo. Egipat je prva Afrička država u koju ćemo ući. Znamo iz priča da granica sa Egiptom zna biti ‘cirkus’ pogotovo kad je u pitanju vozilo. Kad smo stigli na Egipatski dio, osim velike gužve, čekanja i neorganiziranosti, sve je normalno. Vize trebamo napraviti ali to nije problem jer se to na granici može. Odnosno, u teoriji se to može. Kad smo stigli na šalter, carinik nam je samo rekao “Mi ne radimo vize. Morate ići nazad u Izrael i tamo napraviti pa se vratiti”. I dok sam se ja nervirao izvan reda, neki čovjek mi priđe i kaže da radi za turističku agenciju te da mi on može napraviti vize za $100. I dok sam ja razmišljao šta i kako, vrlo brzo mi je postalo jasno da je to najbrža i jeftinija opcija u ovoj situaciji jer vraćanje natrag u Izrael bi me koštao puno više. S druge strane, u Africi se često dogodi da na web stranicama i vodičima piše jedno, a u praksi je sasvim nešto drugo. Tako da je $100 otišlo ‘prijatelju’ s Ray Ban naočalama, ali uspio mi je srediti vizu i ja sad mogu ići u Egipat. Još samo treba pregledati auto i pečatirati Carnet i to je to. Pregled auta počeo je vrlo slično kao u Izraelu. “Vadi sve iz auta” govori carinik, ali ovoga puta carinik nije bio zainteresiran za stvari koje imamo. Samo mu je bilo u interesu da nas gleda kako se znojimo i raspakiravamo auto jer tako to rade i susjedi Izraelci, pa zašto ne bi i mi. Svako toliko bi se prošetao oko auta i sa smješkom na licu rekao “Van, van, sve izvadite van”. Ali imali smo i mi konja za utrku. Ako će se on ‘praviti pametan’ onda ćemo mi ‘pomalo’, ‘con la calma’. I tako smo se stavili u prvu brzinu i pomalo vadili konzervu po konzervu iz auta. I tako sat vremena sve dok mu nije dosadilo. Ubrzo je rekao “Ajde dosta, možete ići”. Sad imamo još samo pečatirati Carnet i to je to, u Egiptu smo!
Parkiramo malo naprijed i ostavimo auto upaljen da se žene hlade uz klimu dok mi uzimamo Carnet i na ‘pečatiranje’. I dok tako čekamo u redu, ja govorim Coenraadu kako je sve prošlo relativno brzo i da sam očekivao više komplikacija s Egipćanima. Dolazimo na red, carinik nam uzima Carnet, pogleda i kaže; “Ovaj Carnet nije važeći na Bliskom Istoku a Egipat je centar Bliskog Istoka. Ne možete u Egipat. Morate napraviti novi Carnet.” I tako je sve počelo. Gasimo klimu. Čini se, provest ćemo ovdje neko vrijeme.
Mi objašnjavamo da je Carnet internacionalni dokument koji izdaje FIA i ona je odlučila svrstati Egipat pod Afričke zemlje (kako stoji u našem Carnetu i kako nas uče u školi!) a ne pod Bliski Istok. Govorimo da je Carnet vrijednosni papir koji za Egipat mora imati depozit osam puta veći od vrijednosti vozila (što znači da npr. ako auto ima vrijednost €10 000, depozit za auto, odnosno za dobivanje Carneta, ċe biti €80 000). Ne možemo samo tako promijeniti Carnet. Uložili smo previše novaca u ovaj Carnet da bi tek tako napravili novi. Ali carinik, kao što ne kuži geografiju, ne kuži ni šta mu mi pričamo. On samo uporno tupi da je ovo centar Bliskog Istoka i točka.
Sad ne možemo ni naprijed ni nazad. Ustvari možemo, ako mu damo kuvertu, mito ili kako se na njihovom kaže “Baksheesh”. No tu smo opciju, iz principa, odmah prekrižili. Odlučimo čekati da gospodinu završi smjena pa da probamo proći kod drugoga, no ovaj naš je ‘capo di squadra’ i svi ga slušaju pa tako da je on rekao svima o čemu se radi i nitko nas ne pušta nigdje. Nema druge, spavamo na granici.
Pitam se hoće li moj san o putovanju po Africi završiti na ‘Bliskom istoku’?
Drugi dan, priča se malo promijenila. Gospodin Capo nam govori da nam ne treba novi Carnet nego nam treba faks iz Auto Kluba koji je izdao Carnet da potvrdi da je ovaj Carnet važeći za Egipat (iako je čisto k’o suza da je važeći). Onda to treba biti faksirano u Egipatski Auto Klub u Kairu pa ċe Kairo zvati lokalnu luku Nuweiba (prvi grad nakon granice te mjesto gdje nas je carinik ispočetka slao da napravimo novi Carnet) i onda ċe Nuweiba zvati carinu i potvrditi da je sve ok. Ali to nije sve! Nakon toga, mi moramo ići u Nuweibu da nam pečatiraju taj faks da je važeći, napraviti kopije svega i svačega, onda se vratiti i nastaviti procedure promjena tablica, plaćanja carinskih pristojbi, itd. Sve se to može riješiti jednim telefonskim pozivom u Auto Klub koji je izdao Carnet, koji može sve to potvrditi preko serijskog broja Carneta. Ali ‘ovo je Afrika’ iliti ‘Bliski Istok’ ako se našeg prijatelja carinika pita. I tako je nekako i bilo. Samo što nam je trebalo tri dana na granici da se sve to riješi.
Islamski mjesec Ramadan znači kaos. Radna vremena su skraćena za onog tko radi a većina ih ne radi. Svi su gladni pa nisu baš ljubazni koliko bi mi očekivali. Život tri dana na granici nas se natjerao na nove izazove preživljavanja. Zanimljivo je to što smo se sprijateljili sa svim carinicima, običnim radnicima te mnogim prolaznicima, osim s čovjekom koji ima pečat u ruci. On nas ni ne pozdravi kad prođe pored nas. Pred kraj smo ostali i bez hrane pa su nas carinici posljednju večer zvali da jedemo s njima. Oni, kako saznajemo, žive 20 dana u mjesecu na granici te 10 dana imaju slobodno da idu kući. Daju nam sve što imaju za jesti, podijele s nama voće i dok mi jedemo, zadnje limenke Coca-Cole nam stavljaju na stol (odnosno na pod jer ondje svi jedu na podu). Ironično je to da čistači i ‘obični’ radnici, koji po noći spavaju po klupama ispred carinske zgrade, imaju više razumijevanja za nas nego njihov šef koji svaku večer ide s džipom svoj dom nekoliko kilometara udaljen od granice. Zadnji trik koji nam je šef prodao, odnosno zadnja šansa da iz nas izvuče novac, bila je naplata za parking! Nakon što nismo mogli maknuti auto s granice tri dana zbog njegove ignorancije, sada kad smo spremni otići, saznajemo da moramo platiti parking. Mislim si.. što mu sada reċi? Bolje ništa. Plaćamo i odlazimo.
I tako, nakon tri dana odlazimo s granice. Već je kasno, umorni smo a i treba nam hrana i mjesto gdje se možemo opustiti. Već je pala noć kod smo vozeći tražili mjesto za spavanje, ne vidimo ništa oko sebe a oči su nam samo fokusirane na znakove i tabele na cesti u nadi da ćemo vidjeti kakav kamp ili hotel. Ubrzo nailazimo na tabelu na kojoj piše “Free Beach Camping”. Idemo vidjeti. Cijena je razumna a i služe hranu. Nismo puno razmišljali. Odlazimo spavati.
Ujutro vidimo da je to pravi mali raj. S jedne strane pustinja a s druge pješčana plaža i Crveno more. Ronjenje u Crvenom moru prepunom šarolikih riba i koralja, najpopularnija je turistička atrakcija u ovim krajevima. Odmah kupujemo masku i dihalicu, ronimo, jedemo, kupamo se, izležavamo. Baš ono što nam je trebalo nakon granice. I tako tri dana.
Nakon tri dana na plaži, krećemo južno na Sinaj Planinu ili Mojsijevu Planinu. Sinaj planina izgledom podsjeća na Istru. Poznata je po tome što je ondje, vjeruje se, Mojsije primio od Boga Deset Božjih Zapovjedi.
Kao i većina turista, odlučujemo se popeti na planinu te vidjeti izlazak sunca. Budimo se u dva ujutro, stavljamo čizme za planinarenje i krećemo. Ostavljamo Coenraada, Yolandi i Meinhardta u kampu, jer Coenraad se nije osjećao baš najbolje a i penjanje s Meinhardtom bi za njih bilo prenaporno. Kažu da je penjanje na planinu po noći najbolja opcija, jer je po danu pretoplo te ljudi znaju padati u nesvijest od napora. Na dnu planine kažu nam da moramo uzeti vodiča. Mi dobivamo 15 godina starog Ahmeda. I nakon pet sati teškog i napornog hoda, stigli smo na vrh planine. Izlazak sunca je prelijep ali mi ne uspijevamo uživati koliko smo umorni. Nismo tada znali da je to ujedno i najviša Egipatska planina, ali smo to svakako osjetili prilikom penjanja. Možda i najveća fascinacija nam je bila to što je mali Ahmed propješačio cijeli taj put bez kapljice vode. Iako nam je rekao da ne može piti ni jesti zbog Ramadana, Dajana mu uporno nudi vodu svaki put kad stanemo da se malo odmorimo. Ahmed je zahvalan ali ne popušta. Na planini upoznajemo dva vojnika iz Indonezije koji rade u Lebanonu. Rowin i Kapetan Jimmy izgledaju kao jako zanimljive osobe. Razmjenjujemo mišljenja i iskustva o svakojakim temama. Rowin nam priča kako je njegov tata također bio vojnik i kako i on, kako i svoj tata, voli svoj posao. Iako mu je plaċa samo $250 na mjesec, ne bi mijenjao svoj posao. Zatim nam je ispričao nekoliko anegdota iz rata. Kapetan Jimmy nije kapetan broda kao što sam ja mislio, nego je narednik u vojsci. I iako su njih dvojica jako dobri prijatelji, Rowin se i na odmoru obraċa Jimmy-u s “Kapetan Jimmy”. Kao što smo i očekivali, njih dvojica nisu baš bila iscrpljena od hodanja kao što smo bili ja i Dajana.
Po povratku u kamp, Coenraad i Yolandi su zatvorili i našu tendu tako da mi to nismo morali mi, što nam je došlo ‘ko naručeno’ jer smo bili iscrpljenji. Nakon doručka u obližnjem restoranu, krećemo dalje. (Sve fotografije pogledajte na online galeriji Regionalexpress-a)