NOVE AVANTURE IVANA BRGIĆA
I dok mnogi putnici prolete Malawi u tranzitu prema Zambiji u jednom danu, mi odlučimo provesti neko vrijeme u ovoj maloj državi. Ni Klaus još nikada nije bio u Malawiju tako da nam je to svima nova zemlja te nam je korištenje ‘guide booka’ neophodno. Glavna cesta po kojoj putujemo južno je dobra, što je za raspoloženje nas i auta jako važno. Kao i u mnogim Afričkim državama i u Malawiju lokalno stanovništvo vodi domaċe životinje pored ceste i obavljaju svoje fizički zahtijevne poslove dok ih mi prelazimo u autu. Teško je pričati u ovakvim trenutcima što je fer a što nije. No bez dvojbe mogu reċi da smo mi jako blagoslovljeni i iako to često ne vidimo, mi imamo puno više stvari nego što nam je potrebno. Često mislimo da smo stekli pravo na ugodan život samim rođenjem. Ali da naši stari nisu radili iz generacije u generaciju i prenosili teško naučene lekcije i stalno se borili protiv korupcije kroz mnogobrojne vladavine, i mi bismo bili u situaciji u kojoj se mnoge zemlje Afrike sada nalaze.Mi se približavamo našem prvom kampu gdje ċemo prenoċiti. Kao i obično, ‘guide book’ nije u toku s vremenom tako da ono što oni opisuju kao ‘udoban kamping’ mi možemo objasniti u najblažem obliku kao ‘zatvor na otvorenom’. Komarci nas standardno ispijaju, kampiramo neposredno kraj jezera, i samo čekamo kad ċemo dobiti malariju ili kako se kažu one ‘mušicecece’.Drugi dan kreċemo prema Malawijskom najveċem nacionalnom parku - Nyika.
Nyika je naime malo drukčiji nacionalni park od ostalih afričkih parkova. Dok je u ostalim parkovima najveċi naglasak na divljim životinjama, ovaj park poznat je po svojim prirodnim atrakcijama kao što su brojni zeleni obronci, rijeke, potoci, biljke, itd. Ondje u kišnom periodu godine zna procvijetati i do 200 različitih vrsta orhideja.
No ceste su u Nyiki nepostojeċe. I iako je to najveċi park Malawija, to ne znači da mnogo ljudi dolazi ovdje. Toyota radi punom parom da nas izvuče iz rupa i uzbrdica. Ceste su sami prah, prašina i koregacije. I zbog zaraslih dijelova parka, grane nam često izgrebu auto. Na jednoj od prepreka smo izgubili plastiku kod zadnjeg prozora zbog uskog grmlja. Ne mogu vjerovati da plaċam ulaz da si razbijem auto. Veċ vidim da ċu provesti cijelu večer s ključevima u ruci pregledavajuċi auto. Usprkos jako lošoj cesti i nedostatku životinja, park je zaista lijep. Čuvar parka kojeg smo sreli kad smo stali za ručak (kruh, sir, rajčica i češnjak) bio ja jako ljubazan i dosta nam je objasnio o parku. Imali smo sat prirode i društva.
Predvečer odlučimo krenuti prema gradu Mzuzu koji je jedan od veċih u ovom dijelu Malawija. No kad smo stali na jednoj benzinskoj stanici izvan parka da Klaus stavi goriva u svoju Yamahu, ja pogledam ispod auta i imam šta vidjeti. Tri vijka su otpala. Dva ne toliko bitna ali treċi je onaj koji drži lijevi nosač diferencijala. Bez tog vijka krenuti dalje bilo bi neodgovorno. Ali gdje ċu sad naċi vidu broj 24 s finim navojem. Da stvar bude ljepša, danas svi gledaju televiziju jer Malawi igra protiv Namibije za Afrički nogometni kup. Iz jednog lokalnog kafiċa su nas uputili u dio grada gdje bismo mogli naċi to što nam treba. No kad smo stigli ondje, vlasnik me jedne autogaraže skoro izbacio iz duċana jer, kako on kaže, Malawi je baš sad promašio jedanesterac i ja sam taj koji je donio nesreċu. Ajde dobro. Krenem dalje i sreċom nađem jednog mladiċa koji nije nogometni fan te mi je on našao odgovarajuċu vidu i čak je i zamijenio i to sve za 3 eura. Tako se to uvijek u Africi desi, nigdje ništa i onda kad ti nešto treba evo netko iza ugla uleti ‘ko budali šamar’.
Stižemo u Mzuzu. U malom ali krcatom kampu zvanom MZooZooZoo, zapričamo se s vlasnikom koji je švicarac talianskog porijekla. Spremi nam odličnu večeru i daje nam savjete za nasu sljedeču destinaciju – Lilongwe – glavni grad Malawija.
Lilongwe je pravi afrički grad. Promet teče iako nema nikakvih znakova ili crta na cesti, misionar propovjeda na raskržiju, djeca prose od ljudi u autima, lokalni ljudi se deru na nas ‘Mazungu’ što u prijevodu znaci ‘bijelac’, i tako dalje. Kako nam je objašnjeno, mi što god kupimo, moramo na to platiti ‘ulični porez’ ili ‘porez zbog toga što si bijelac’ tako da je za nas, što god da kupimo, cijena uvijek malo veċa. No dobro.
U Lilongwe-u ostajemo nekoliko dana da se malo odmorimo i organiziramo i da napravimo vize za Južnoafričku Republiku. Nalazimo popularni ‘Mabuya’ kamp u samom centru grada i ondje ostajemo gotovo puna četiri dana. Dajana organizira šoping namirnica a ja kontroliram vide ispod Toyote.
U međuvremenu odlazimo do ambasade Južnoafričke Republike da napravimo vizu no ondje se stvari ne odvijaju onako kako smo mi očekivali. Na naše veliko (!) iznenađenje, službenik nam na šalteru govori; “A ne, ne možete vi ovdje napraviti vizu, morate je napraviti u svojoj matičnoj zemlji – zemlji boravka. Ovdje izdajemo vize samo osobama sa diplomatskom putovnicom.” Mi ga gledamo začuđeno. Dobili smo odgovor koji ni najmanje nismo očekivali. Klausu kao Nijemcu je još čudnije, kaže on; “Kako to da Nijemcima uopċe ne treba viza za Južnoafričku Republiku a Hrvati se ne mogu ni prijaviti da je dobiju?” Ali službenik ‘samo radi svoj posao’ i primjetivši da nismo zadovoljni odgovorom, poziva svog kolegu nadležnog.
Nakon kratkog razgovora s kolegom nadležnim, on nam nudi dvije opcije. Jedna je da ova ambasada kontaktira ambasadu Južnoafričke Republike u Mađarskoj (koja je nadležna za izdavanje Južnoafričkih viza Hrvatima) te ukoliko od njih ova amabasada dobije odobrenje, onda ċe nam u ovoj ambasadi izdati vize. U slučaju da dobivanje odgovora iz Mađarske dugo potraje (tjednima, kako službenik pretpostavlja), u tom slučaju mi možemo ovoj ambasadi platiti depozit u vrijednosti povratnih avionskih karata (Hrvatska – Južnoafrička Republika) koji ċemo dobiti natrag po povratku u Hrvatsku, odnosno Mađarsku. Mi se naravno odlučujemo za prvu opciju te ukoliko čekanje odgovora zaista potraje, mi ċemo nastaviti dalje i pokušati ponovno u slijedeċoj zemlji. Ostajemo u kontaktu sa kolegom nadležnim putem e-maila i čekamo da nam javi ima li kakvih novosti iz Budimpešte. Na sreċu, odmah sutradan primamo e-mail u kojem nas pozivaju da dođemo u ambasadu kako bi napravili vize – Mađari su im odmah potvrdno odgovorili. Sretni smo i zadovoljni jer se sve dobro i brzo završilo.
U Mabuya kampu upoznajemo mnoge zanimljive ljude. Neki putuju, neki rade kao vodiči, a neki su humanitarni radnici. Između ostalih, sreli smo i bračni par iz Nizozemske koji putuju s torbama na leđima, tkz. ‘backpackeri’. Dajana sprema palačinke s jabukama i cimetom i Istarskim medom koji smo dobili od obitelji Štoković kao poklon za put. Ma za lizati prste. Pozivamo Nizozemce da nam se pridruže, te uz palačinke i priču provodimo ugodnu večer.
Ron i Lisette imaju svojih 40-tak godina, rodom su iz Nizozemske, no veċ neko vrijeme žive na Karibima. Njihovo putovanje oko svijeta traje veċ pune dvije godine. Prošli su Eurpou i Aziju i otišli skroz do Novog Zelanda. Trenutno obilaze Afrički kontinent, no nakon što stignu u Južnoafričku Republiku gdje ċe provesti tri mjeseca na prijateljevoj farmi, vraċaju na Karibe. Lisette kaže da joj je super putovati, no zaželjela se svoje kuċe i svoje rutine, te se raduje ponovnom odlasku na Karibe. Odmoreni i reorganizirani kreċemo dalje.
Za vrijeme našeg boravka u Malawi-u, njihova valuta (Kwacha) je pala s obzirom na funtu za skoro 40% tako da nam je ionako jeftin dizel postao još jeftiniji a ‘ulični porez’ zanemariv. Kako bilo da bilo, mi kreċemo dalje. Putevi nas vode do susjedne zemlje Zambije. Cesta do granice je dobra i nemamo nikakvih (novih) problema, osim što smo na putu prema granici naišli na požar koji je izmaknuo kontroli pa smo skoro izgubili Klausa u dimu. No kad smo došli na granicu tu je počela nova priča.Carinik koji nam treba pečatirati putovnice primjeċuje da mi nemamo vizu i da mi nismo iz Costa Rice. Objašnjavamo mu da sve što smo dobili na ulazu u Malawi je pečat a ne vize, a on ċe na to; “Morate iċi nazad u Lilongwe i ondje napraviti vizu i tek tada možete izaċi iz Malawija”. I ne pomaže to što mu ja objašnjavam da mi izlazimo iz države i da šta je tu je, sad nam više viza ni ne treba kad idemo van države. Zašto ja moram voziti preko 500 kilometara natrag, zbog toga što je njegov kolega sa sjeverne granice napravio grešku? Ali carinik je još tvrdoglaviji, ne popušta i samo govori da to njega ne zanima i da mi moramo imati vizu. Tipična Afrika. Tko god je bio u Africi ima ovakvih priča na pretek.
Nakon što smo počeli gubiti rat s carinikom, ja sam napravio ono što svi znaju da nikad ne smiješ napraviti u nerazvijenim zemljama - prijetiti cariniku. Meni je došla, kako se ono kaže, ‘žuta minuta’, povisio sam ton na službenu osobu i vičem; “Mene ne zanima što nam tvoj kolega nije nam dao vize i što nezna svoj posao! Ja ne idem nazad po vizu! To je vaš problem! Ne možete me ovdje zadržati protiv moje volje! Ja sam državljanin slobodne Hrvatske države i vi me ne možete ne pustiti van vaše države, u protivnom ja ċu zvati svoju ambasadu i ako se to ne riješi proċi ċu s autom kroz tu vašu zahrđalu rampu!”
Nije da sam ponosan na to što sam napravio ali barem sam bio iskren. Ovakvo ponašanje je ‘crveni karton’ za prolazak granice. No ovaj naš ‘kolega’ u odori malo se zamislio i kaže ljutito; “Idite u ured kod mog šefa pa neka vam on objasni!” Dok smo mi došli do ureda ja sam se uspio malo smiriti i kad smo ušli kod ‘šefa’ okrenuli smo ploču. Pa sam počeo; “Kako ste? Kako imate lijep ured. Da vam objasnim. Nemojte tako....” I tako sve lijepo, i u 5 minuta sve je bilo riješeno. Šef nam lupi pečat i možemo iċi. I tako to ovdje funkcionira. Kad jedan govori da ne može ništa napraviti bez vize, drugi kaže da može, i uz malo izgubljenih živaca ipak se stigne na cilj. Kod graničnih ‘lihvara’ mijenjamo malawijske kwache u zambijske i kreċemo dalje. (REX)
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak