LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Svaki posjet Puli za mene je hodočašće. Obiđem stare zidine, ali se najviše zadržim pred Arenom. Prošla su stoljeća, milenijumi, razni barbari,vojske, ali nitko je nije ni dirnuo. Tako je bilo i u rujnu ove godine. Kada sam sam u stanki između biski i žižula obigravao oko svetog mjesta ovog lijepog grada. Arena je stajala ponosno stara i mudra kao da dijeli lekcije novim graditeljima i rušiteljima. Onda sam pravo s neke Verude ili Verudele zapucao u moje Sarajevo.
Dakako, dočekali su me stari prijatelji, ćevapi umjesto salate od hobotnice i meka šljivovica umjesto biske. Onda su mi pokazali jednu sliku. Upitao sam se ili je san ili pravi fotos? Teško se odlučiti kada gledaš komad papira u boji iz 1984. godine sa cilja Bob staze na Trebeviću. Pitaš zar je uopšte postojala ta 14. Zimska olimpijada ili je sve bila imaginacija. Kako je sve to moglo da nestane u trenu, kako je sarajevska Pepeljuga mogla da izgubi cipelicu i tako se vrati u ružni stvarni život. Govorili su meni stari sve sto je lijepo kratko traje, ali ovo je trajalo prekratko! Dani, mjeseci kada je jedno mjesto postajalo svjetskim centrom, kada su u njega hrlili sa svih kontinenata i kada je cak i legendarni kantri-pjevač Džon Denver pjevao sevdalinku Selvera Pašića ”Sarajevo grad”, otišli su u nepovrat. U prah i pepeo. Ostale su samo konture nečega da podsjećaju šta je ovdje moglo biti i gdje smo sada u svijetu. Srce boli ,a duša plaće…
Bio sam na padinama Trebevića sredinom rujna još tekuće godine. Otišao s čvrstom namjerom, odličnom idejom da napišem tekst o legendarnoj Bob stazi danas, ali evo mjeseci prolaze a ja nikako da sjednem za tipkalicu kompjutera. Mislio sam biće lako, tema se sama nudi, ali ne ide. Nikako ne mogu da napišem nekrolog boljem životu, danima kojih se sjećaju sve malobrojniji sretnici. Jer ovi retci sto slijede su i nekrolozi naših veselih bijelih desetljeća i crnih dana što su došli i sto su nam sve bliže. Zar je tako moralo biti, zar na ovim prostorima nijedna generacija ne može da prođe bez bitaka ?!
Sjećam se kada su se počeli graditi objekti za 14. Zimske olimpijske igre. Bilo je mnogo izazova, bezbroj nikada građenih objekata na ovim prostorima. Naravno, među njima se izdvajala bob staza i danas jedina na ovim balkanskim prostorima . U oštroj sportskoj borbi različitih mišljenja, prevladalo je da je kao lokacija izabran Trebević. Tik nadomak grad nicala je nekakva čudna duguljasta betonska polucijev, koja se kao zmija uvijala niz padinu ka šeheru. Tada sam bio posebno ponosan sto se rađalo djelo jednoga od moje raje, susjeda arhitekte Gorazda Bučara .
Betonski žlijeb sto se strmogljavivao prema sarajevskoj kotlini palio je krv ,posebno, liguraša. To vam je posebna sorta uživalaca u zimskim sportovima rođena na bosanskim vrletima. Na malim, specijalno napravljenim sanjkama, što im dođu ravno pod leđa, u ležećem stavu se spuštaju velikim brzinama. Poseban im je merak ako pred sobom imaju zaleđene strmine. Jer, t ko su ti sto će doći iz bijelog svijeta da se u nekakvim oklopnim san j kama sjure niz vijuge? Da li su bolji od nas? St o oni znaju o trebevićkim padinama ? Pričao mi je Milenko Bobar, jedan od pionira sarajevske Olimpijade kako je bilo tih dana kada su važni stručnjaci iz Švicarske došli da nam testiraju Bob stazu i važno objavili da ce njihova bob-ekipa prva isprobati građevinsko čudo iznad grada.
- Bob staza je trebala biti pustena u probnu funkciju sa svim sistemima. Do tada se niko nije spustio niz ledni oluk. Bar se tako mislilo. Uvijek nadmeni Švicarci iz Swiss Timinga,, precizni kao u prici, pomno su uštimali sve uređaje kao i kontrolne monitore kamera raspoređenih duž piste.Sjećam se , obavljale su se posljednje probe kada su uređaji za mjerenje poludjeli. Ugledali smo neka dva NLO objekta kako su prohujali ispred kamera i završili u cilju uz prašnjavo kočenje kao na TV. Istrčao sam iz kontrolne kuće i ugledao dvojicu klinaca kako iskaču iz korita staze sa ligurama na leđima. Jednom od njih visile su ”svijeće” iz nosa zbog nagle promjene visine i temperature. Ubrzo su nestali u šumi. Švicarci su otvorenih usta gledali u smjeru gdje su umakli liguraši. Poslije toga, njihova nadmjenost je nestala.
Ma, bilo je to i drugih priča. Kao, recimo, da su se graditelji staze redovito spuštali na komadima cerade ka nekoj od obližnjih gradskih buregdžinica.
Tih zimskih dana 1984. godine gotovo svakodnevno sam susretao našeg Gorazda Bučara u blizini Bob staze… Kada su nam uništavali olimpijske objekte u ratu 92. često sam mislio na njega. Pitao sam se kako se osjeća čovjek koji je samo osam zima ranije bio stvaralac velikog civilizacijskog pomaka nekada usnule kasabe na obalama Miljacke. Bilo mu je sigurno teže nego svima nama koji smo dole pod Trebevićem patili. Posebno još kada bi se javljalo da se grad najviše napada i granatira sa područja Bob-staze. Uništavanje vijugave betonske ljepotice kao da je uništavalo i njegov život. Otišao je Gorazd prerano i zauvijek kao priznati profesor Univerziteta u Rijeci.
Prije godinu dana ponadao sam se da ce Bob staza ponovo oživjeti. Umjesto moćnih bobova, niz stazu bogatu rupama od gelera i granata, jurili su ludo hrabri mladi ljudi iz 15 evropskih zemalja. Na nogama su imali specijalne produžene “rošule ili, modernije, skilere, kojima su postizali brzine i do 80 kilometara na sat. Cirkus avanturista je otišao dalje u potragu za novim izazovima po ovom planetu. Bob- staza je ponovno utihnula i takva je bila i kada sam hodao po njoj prošlog ljeta.
- Pazite kuda idete. Ima mina koliko još hoćete - upozorava jedan od ljudi sto su izronili iz guste borove šume. Na leđima su imali ruksake , a u rukama čudne duge štapove.
- Šta vi radite? - upitah bojažljivo.
- Lovimo zmije otrovnice i tražimo ćaure topovskih mina ispaljivanih tokom rata. Dobro ih prodajemo sarajevskim zanatlijama sto od njih prave suvenire .
Spuštanje stazom kao da je spuštanje u pakao. Svuda oko mene samo tragovi uništenja,ljudske zlobe. Godine, desetljeća prolaze i ovaj prostor polagano podsjeća na prizore zaboravljenih civilizacija u kojima prašume ljudske gluposti gutaju sve sto se zove napredak i bolja budućnost.
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak