U STOPU GA PRATI REGIONAL EXPRESS!!!
Razgovarala: Kristina Hlavati
Ivan Brgić, 24-godišnjak iz Pule, po završetku Ekonomske škole odlazi u London na studij. Zbog velike ljubavi prema trkanju nastavlja svoju karijeru u Formuli Ford, nakon što se dugo godina bavio Kartingom u Puli. Zapošljava se u restoranu, skuplja novac za odlazak na utrke formula no zbog želje za putovanjem, shvaća da je predodređen za nešto više. Nakon nekoliko godina rada u restoranu, pruža mu se mogućnost zaposlenja u vodećoj švicarskoj banci Credit Suisse u londonskom Canary Wharfu. Nakon uspješnog humanitarnog posjeta Africi te 2007. godine, Ivan i Coenraad (tadašnji šef) počinju razgovarati o malo drukčijoj, većoj te još uzbudljivijoj ekspediciji. Razgovarali smo s Ivanom, našim novim suradnikom – putopiscem i otkrili kako je uistinu poseban i kako vas njegov avanturistički duh i pozitivna energija ne mogu ostaviti ravnodušnim…
Ivane, predstavi se našim čitateljima…!
Zovem se Ivan Brgić, imam 24 godine. Rođen sam u Puli, te sam ovdje završio srednju Ekonomsku školu. Želja mi je bila studirati i voziti Formulu, stoga zbog mogućnosti koje London pruza, otišao sam u Englesku. Studirao sam Socijalne Znanosti te sam se zaposlio u restoranu, gdje sam u godini dana uspio uštedjeti za utrke Formulom Ford. Nakon nekoliko godina rada u restoranu gdje sam postao i manager, dobio sam sjajnu ponudu – posao u Credit Suisse-u – najvećoj švicarskoj investicijskoj banci. I, jasno, prihvaćam posao! (smijeh)
Da li si bio zadovoljan radom u Credit Suisse-u?
Bio sam zaista zadovoljan svojim poslom u banci. Usavršio sam i specijalizirao svoje znanje o kompjuterima, bio sam zadovoljan s primanjima, te sam bio najmlađi voditelj tima što mi je dalo dodatnog samopouzdanja.
Nije nam jasno, zašto si onda ostavio posao..?
Jednostavno nisam predodređen za takav monoton život. S vremenom sam bio unaprijeđen i vodio vlastiti tim ljudi. No, svaki dan je bio isti – posao, kuća, podzemna..S vremenom sam shvatio da što više napredujem, to manje radim. Na kraju nisam ni morao dolaziti na posao svaki dan, mogao sam i raditi od kuće. Ostavio sam posao i odlučio se za drukčiji život iz jednostavnog razloga – nisam želio ostariti znajući da sam propustio priliku da vidim svijet. Strah me da će me vrijeme pregaziti ukoliko ne budem živio svoje snove.
Kako ste započeli s pripremama? Moj tadašnji šef, Coenraad i ja odlučili smo zajedno krenuti na ekspediciju. Kupili smo automobile Toyotu Land Cruiser, '94. godište i počeli smo ga samostalno ''sređivati''. Dvije godine sastavljali smo automobil – nabavljali dijelove, modificirali tuš i toplu vodu, ugradili smo frižider, spremnik za vodu od 200 litara, 300 litara benzina, ladice, prvu pomoc, papirologiju i stolicu za bebu.
Znači, ne putujete sami? Ne. Moja žena, Dajana, Coenraad i njegova supruga Yolandi i njihova sedmomjesecna beba Meinhardt moji su suputnici.
Kako ste nagovorili žene na takav pothvat? Imate li inače potporu obitelji? Žene su se jednoglasno složile. Unutar naše zajednice raspodijelili smo uloge – Dajana je naš svojevrsni stručnjak za odnose s javnošću – sjajna je s ljudima. Yolandi je inače knjigovođa, stoga ona vodi brigu o svoj papirologiji – vizama i slično. Coenraad je odličan stručnjak za popravljanje automobila, a ja vodim brigu o financijama. Inače, moji roditelji nisu bili presretni našom idejom jer su se previse brinuli, ali sad kad nas vide i kad cuju detalje o putu, lakše im je to prihvatiti. Inače, da, bili bi sretniji da vodim ''normalan život''.
Koji je vaš plan puta? 1. lipnja krenuli smo iz Londona te doslovno projurili kroz Francusku, Belgiju i Nizozemsku. Nakon toga obišli smo gotovo cijelu Njemačku, od zapadnog Dusseldorf-a, južnog Bodensee-a, te sjeveroistočnog Berlina. Zatim odlazimo u Poljsku gdje smo imali samo jedan cilj, posjetiti koncentracijski logor Auschwitz. Nakon tog emotivnog posjeta Auschwitzu, doslovno smo projurili kroz Slovačku te stigli u Mađarsku gdje smo proveli dan u Budimpešti. Zatim smo se vratili u Pulu. Nadalje, ukoliko Coenraad, Yolandi i Meinhardt dobiju vizu za Bosnu i Srbiju, planiramo tom rutom nastaviti južzno ka Makedoniji, Grčkoj i Turskoj. U svakom slučaju, nakon Turske idemo za Siriju, Jordan, Israel, Egipat te istočnom obalom Afrike dolje do Južnoafričke republike. U planu nam je posjetiti i Južnu Ameriku.
Impresivno! Naše čitatelje sigurno zanima otkuda vam financijska sredstva za sva putovanja? Dvije godine smo štedjeli za ovaj projekt. Izradio sam financijski plan za dvije godine, i nadam se da će ''upaliti''. Nekoliko prijatelja nam je i doniralo novac za putovanje.
Što je potrebno da se pojedinac odvaži na ovakav pothvat? Želja, upornost, dobar plan (jako bitno!). Proveli smo preko 1000 sati na Internetu tražeći sve potrebne informacije.
Što očekuješ od puta? Nova iskustva, upoznavanje lokalnih običaja, želim vidjeti stvari koje ne mogu na TV-u, spoznati sebe i svoje granice, naučiti živjeti skromno. Želim naučiti da trava nije uvijek zelenija s druge strane.
Želiš li nešto poručiti našim čitateljima? Volio bih da se više ljudi angažira za ovakve “neobične” stvari i da vide da ništa nije nemoguće. Bio bih izuzetno sretan kad bih znao da će ova ekspedicija motivirati mlade ljude da i oni shvate kako je uz malo volje i puno želje svaki ostvariv. Pratite me na RegionalExpress-u! Redovito ću se javljati na vašem Internet portalu kojeg sam izabrao jer uistinu cijenim Pticu i Frica. Pratim njihov rad već niz godina i uistinu mi je čast i zadovoljstvo da surađujem upravo s njihovim portalom. Kuraja! ( FOTO: M.Angelini)
Više o svemu možete saznati na: www.travellingtight.com
