LETEĆI HOLANDEZ
Piše : Pavle PAVLOVIĆ
Uvjeravali su me da je onaj ko ima benove ili madeže po tabanima sretan čovjek. Nagovarali me da igram lutriju, loto. Kao, fortuna samo na ovakve čeka, a ja oklijevam. Propuštam milijune koji me se smiješe. Pustio sam ih da misle tako psujući sam sebe što od dvije stereo slušalice uvijek hvatam onu pokvarenu. Eto, kakav sam srećo.
Ali, vazda sam imao nos ze probleme. Čak i onda kada sam u jednom od hodnika Sivog RTV doma na Alipašinom mostu u Sarajevu susreo gospodu Aliju Izetbegovića i Radovana Karadžića. Izlazili su iz radio studija u kojem su do prije nekoliko minuta uvjeravali kolegu Nevena Anđelića da će Bosna i Hercegovina biti Švicarska.
Meni nisu mogli s tim folovima švicarskim kada sam ih direktno, žurnalistički upitao – hoće li biti rata?
- Paja, mirno spavaj, pucanja neće biti! – odgovorili su mi gotovo horski uvježbano početkom 92. Prosipajući još jednu ublehu do kosti uplašenim ljudima
Nakon godinu dana granata i snajpera na sarajevskom Marijin Dvoru, kada mi je u rukama zauvijek zaspalo nekoliko najboljih prijatelja, pitao sam se je li me to čuvaju benovi sreće po tabanima ili predskazanja predvodnika nacionalnih plemena da rata biti neće?!
Staze pakla i spasa odvele su me kao što danas vode nepreglednu kolonu sirijskih izbjeglica. Kako je vrijeme prolazilo, kako su se desetljeća redala mislio sam da više nikada neću čuti ono - rata biti neće. A, sada je to horski, unisono, desetostruko jače nego onda kada su to pjevali gospoda Alija i Radovan. Toga se ja u našem regiona najviše i plašim. Posebno kada neke kolege analitičari, po tko zna koji put, ponavljaju da u svakom sukobu Srbije i Hrvatske, Bosna i Herecegovina najviše plati!
Jer, što ako zapuca, gdje se onda sakriti. Da li ćemo tada morati naglavačke skakati u atomska skloništa. U ovom ratnom sukobu ponovo će Balkan biti bure baruta svjetskog sukoba. Neće biti Srbija i Hrvatska, nego Istok i Zapad. A, tu više ne igraju obične bombice!
…Ustvari, prisjećam se ovih dana nedavne rujanske avanture po hrvatskom moru kada sam se smijao mom prijatelju Goranu Deliću i još jednoj njegovoj genijalnoj biznis ideji. Poduzetni sarajevski Holandez, nakon osnivanja firme sa dron letjelicama, išao je dalje. Tek sada vidim da je bio u pravu i da je pravilno procjenio sve opasniju političku situaciju u svijetu. Na vrijeme je, zapravo, zakupio špilju na jednom jadranskom otoku. U pećini dugačkoj nekoliko stotina metara ubrzano uređuje jedinstveno atomsko sklonište. Ljetos sam posjetio tu turističku destinaciju na kojoj mi je vodič bila ljubazna gospođa Spomenka Delić Sesar, ujedno i šefica prodaje u atomskoj špilji. U šali mi je govorila da rezervacija mjesta pred smak svijeta ide kao halva. Požurite, jer još malo pa nestalo...
A, sada ozbiljno! Sjetih se što sam prije koje jeseni pisao na ovu temu...Ovdje u srcu visoko razvijene Europe nema vježbi kojima bi se varala moć atomskog napada. Pametni znaju da će sve biti uzalud kada se ukaže vatrena pečurka. Jer ako krene jedna bombica, uslijediće cijeli niz sa raznih strana. Zaboraviće se, kao u svakom ratu, kako je počelo i tko je kriv. U ovom, nažalost, neće biti pobjednika i pobijeđenih. Baš kao danas u BiH. Samo što u jednoj i jedinoj, zahvaljujući genijalnom Holbrooku i Daytonu, još ima preživjelih
Nego, pitao sam ovdje, lijevo i desno, gdje su im atomska skloništa. Čudno su me gledali. Kakvi zakloni u zemlji ravnoj kao tanjur? Onda sam im s ponosom objašnjavao kako smo mi svoju Jugoslavijicu ukrasili raznim samodoprinosima. Pitali su me šta je to? Važno sam odgovorio da je samodoprinos bio ono kada se pod strogim partijskim i socijalističkim okom dobrovoljno odričeš dijela osobne nafake da bi svima nama bilo bolje. Pravili smo od te love, puteve, škole, vodovode. A, bome i atomska skloništa. Slušajući stalno kako će nam sutra biti bolje. Baš kao oni zaluđeni Sjevernokorejci koji svijetlu budućnost vide u sjaju atomske bojeve glave. Ovi autohtoni, često bi se nakon mojih sentimentalnih izlaganja o lijepoj prošlosti što nam je donijela amsterdamsko, američko ili australijsko bolje sutra, naglašeno nakašljali. Po stoti put sam otkrivao koliko su prokleto u pravu. Kao pripadnici visokih kultura i nacija udruženih u EU ne žele postaviti izravno, nediplomatsko pitanje. Kao, gdje vam je nestala ta bajna ružičasta samoupravna budućnost republika i pokrajina sjedinjenih neraskidivim bratstvom i jedinstvom?
Izbjegavajući odgovor na nepostavljeno pitanje, bolje mi je da počnem nabrajati koliko će vama, iako toga niste svjesni, pri atomskom udaru biti bolje. Nego meni na ravnoj ploči, super adekvatno nazvanoj Niska zemlja. Evo, lijepa Pula može u svojim atomskim skloništima spasiti šest tisuća ljudi. Zašto sam šest kada je grad desetostruko veći? Da li su ta skloništa samo za privilegirane. Recimoi, hoće li u njih moći uletjeti i Bruno Langer, koji je najčuvenije opjevao i još pjeva o atomskom skloništu?! Ili, zašto graditi nova atomska skloništa kada ćemo svi biti uništeni. Nije li bolje lovu trošiti na feštice i partije dok smo još sretni što smo živi.
A, za mene ovdje u Niskozemskoj, ako pukne pečurka, ostaje nada da ću, bar, blaženo podleći smrtonosnim radijacijama ponosan na to da je naša domovinska regija uvijek bila centar svjetskih uništavanja.
Ili će me, pak, spasiti privatna atomska špilja jarana Gorana, pred kojom, nisam uzalud pozirao, s gospođom Spomenkom, u stilu Indijane Džonsa i madeža po tabanima?! Pod uvjetom da stignem na vrijeme na jedan hrvatski jadranski otok.
