RAZGOVOR S REDATELJEM FILMA O VERGAROLI ARSENOM OREMOVIĆEM
Kada sam svojevremeno zamoljen od strane redatelja Arsena Oremovića da mu pomognem oko ekipe s kojom bi mogao napraviti dokumentarni film o tragediji na plaži Vargerolla, o tome sam znao malo, gotovo ništa, tek da se tragedija dogodila i da je stradala 'gomila' ljudi. Film je gotov, a ako sve bude kako je planirano, pulska publika trebala bi ga vidjeti u nedjelju, 30. kolovoza, iza 22 sata u Areni u sklopu Pula film festivala 2020.
Tvoj film dotakao je svojevrsno "osinje gnijezdo". Zašto je po tvom sudu ta tema još uvijek tabuizirana?
- Iskreno, ne vidim da je to neko „osinje gnijezdo“, naprosto mislim da je problem slučaja eksplozije na Vergaroli ostao negdje po strani jer ispada da samo Talijani žele govoriti o njoj, pa ju se percipira kao primarno talijanski problem koji je u sukobu s nekom „našom“ politikom, kako prijašnjom tako i sadašnjom, pa je bolje o tome previše ne govoriti. A to je potpuno pogrešan pristup jer su u tom trenutku stradali građani Pule koja danas, hoće-neće, baštini sve još od vremena Venecije, Austro-Ugarske, Italije, pa do Juge i danas Hrvatske. I to nije nikakva mana, to je prednost grada i Istre. I to nije stradalo malo ljudi, poginulo ih je više od šezdeset. To je tragedija prvoga reda. Ukratko, ta tema je ostala zaglavljena negdje između starijih generacija Puležana koji se o njoj još uvijek, naviknuti na stari sistem, plaše govoriti, ili nerado o njoj govore, i mladih generacija koje baš briga za to po čemu je Trg Vergarole kod Katedrale dobio naziv, odnosno tko je taj doktor Micheletti čija slika stoji na njemu. Meni je osobno to bila jako zanimljiva priča zbog strašnih sudbina, velikog broja žrtava i društveno-političkog konteksta u kojem se eksplozija dogodila.
U jednom si mi razgovoru rekao da s povjesničarima nisi imao problema, no da ono malo ljudi koji se sjećaju eksplozije nisu rado dolazili pred kamere?
- Nisu rado pričali neki naši ljudi, ali Talijani su govorili vrlo rado i otvoreno, naravno tumačeći to na svoj optantski način: da je eksplozija bila način na koji se tadašnja Jugoslavenska vlast željela riješiti Talijana u Puli, odnosno Istri. E sad, tko je to po njima konkretno, imenom i prezimenom ili funkcijom učinio, tu se i oni međusobno dosta razlikuju.
Negdje sam našao podatak da je taj dan odigrana prvenstvena nogometna utakmica kao da se ništa nije desilo?
- Kroničar pulskog nogometa Anton Percan iznio je podatak u dokumentarcu da se doista istoga popodneva između pulskog kluba Unione Sportiva Operia i riječkoga Kvarnera održavala utakmica za ulazak u jugoslavensku ligu. Dakle, taj sportski događaj bio je projugoslavenska opcija, dok nesreću i danas mnogi s naše strane doživljavaju kao isključivo talijansku jer se dogodila na obilježavanju obljetnice protalijanskog veslačkog kluba Pietas Julia. Taj doista bizaran podatak govori jako puno o podijeljenosti Pule u to vrijeme, ali i o drukčijim kriterijima svakodnevice nego što bi to bilo danas. No, treba ipak reći da su građani u danima koji su uslijedili bili dosta jedinstveni u odavanju počasti žrtvama. Giardini i ulice kojima su prolazili kamioni s mrtvima za pokop bili su prepuni ljudi s obje strane: onih koji su u to vrijeme bili za priključenje Pule Italiji i onih za Jugoslaviju, tj. Hrvatsku. Tu su ipak Puležani došli iskazati počast svojim sugrađanima.
Koliko će ljudi, prije svega žitelji Pule, nakon tvog filma više znati o ovoj tragediji?
- Za početak, volio bih da se vidi da ta nesreća nije nikakva tabu tema, da mlađi žitelji Pule saznaju kakva se strašna tragedija dogodila u njihovom gradu, pa da preko nje saznaju nešto o povijesti i slojevitosti svoga grada koji je područje izuzetno velikih preklapanja raznih identiteta. A to može biti samo za dobro po grad, ako se s time zna dobro upravljati. Saznat će i da ima dosta suprotstavljenih teorija o tome što se tom prilikom dogodilo, da ima puno političkih manipulacija i rekla-kazala teorija, a da se zapravo pouzdano i autentično o stvarnim uzrocima zna jako malo. I tako će vjerojatno ostati, ali svakako bi trebalo onemogućiti da tragedija padne u zaborav ili da ostane dio političkog legitimiranja samo jedne strane.
(Nenad Marjanović Fric)
