ZBOG VLASNIČKE NEBRIGE, LJEPOTU JOJ ISKORIŠTAVAJU NELJUDI
Znate li onu izreku kako je ljepota prokletstvo?

Svaki rođeni Puležan i najamaterskiji ljubitelj povijesti Pule i Istre poznaje barem okvirno, priču i sudbinu Villa Idole. Nekad, uz Marine Casino, najljepši i najreprezentativniji objekat u glavnoj ratnoj luci Austro-ugarskoga carstva, a danas, radi svoje ljepote, kvalitete i blaga koja još uvijek skriva u svojoj unutrašnjosti, raj za vandale i one sa "ruba" društva, ili pak izvršitelje krađa za one znalce koji vole kvalitetu pa ju žele sa tuđih, prebaciti u svoje kuće...

Puležanima je Villa Idola godinama bila poznata samo kao Dom za starije / psihički bolesne sugrađane. Izgrađena je 1914 god za potrebe princeze Eleonore von Habsburg i njenog supruga Alfonsa von Klossa.  Zanimljivo je da je princeza Eleonore jedina  Habsburška princeza rođena u Puli!  Austrijski par napušta Pulu 1918. g kada Villu Idolu preuzima poznati vlasnik rudnika boksita Antonio Crljenica.

Uspostavom jugoslavenske vlasti 1947 g. i g. Crljenica napušta villu, koja sukladno "običajima" toga vremena, prelazi u državno vlasništvo. I kao što je to tada bilo uobičajeno, i Villi Idoli i drugim Austro-ugarskim palačama do tada održavanim vojskom radnika, narodna vlast određuje drugačiju vrstu namjene. Budući da su bile velike, sa impozantnim kvadraturama, dobro održavane i jednostavno gospodske kuće, za razliku od mnogih drugih, u neke od njih, smještene su osnovne škole, u druge uredi svakojake namjene. Vjerovatno naljepša privatna pulska villa i ljetnikovac uz more tako iz privatne kuće postaje Domom za starije osobe. U neku ruku, za početak, ta ju je namjena spasila od propadanja, jer se koristila, i nešto se ipak ulagalo u održavanje, za razliku od brojnih primjera kuća na Verudi, Stoji i Vidikovcu koje novopridošli stanari jednostavno nisu mogli održavati.

Sudbinom Villa Idole, jer je bila toliko lijepa, kvalitetna, na poziciji snova s pogledom na more uz velik teren od 13 ha uokolo, u dinamičnoj su se povijesti ovih prostora, razbacivali mnogi, "prebacujući" tu lopticu iz jedne u drugu ruku, ne vodeći računa o zaštiti i barem očuvanju postojećeg stanja, do nekih boljih, investicijskih vremena.

Često se zadnjih godina, šetajući Verudom u Puli, nekadašnjem ekskluzivnom kvartu za časnike i Austro-ugarsko plemstvo i dužnosnike, pitamo, zbog čega smo mi takav narod, sustav, društvo, štogod želite, koji ne vodimo računa o blagu prošlosti koje je do dana današnjih preživjelo ovdašnje ratove i sve moguće turbulencije promjena drušvenih sustava. Puno je primjera Villa Idola u našoj regiji. No, svaki putnik koji drži do sebe, i posjećuje današnju Austriju, barem u Adventsko vrijeme, može se nagledati ovakvih Villa koje kao da su jučer izgrađene. No, to je već civilizacijska tema za neku drugu priču.  Austro-ugarska baština ogroman je turistički potencijal. U svijetu postoji specifično i bogato platežno tržište, koje odlazi na tematske večere i balove s ovom tematikom, obilježava određene važne datume u tom carskom kalendaru i ne žali novca za doživljaj tih carskih i kraljevskih vremena.

Primjerice, čitajući današnji, Jutarnji list, saznajemo kako se za 125 000 eura prodaje originalna i u potpunosti sačuvana spavaća soba posljednjeg Austro-ugarskog cara Karla I i supruge Zite von Bourbon - Parma, u Villi Wartholz u Donjoj Austriji.  Plemstvo, potomci tih obitelji, industrijalci i ljudi bogate platežne moći, žive drugim standardima, u drugome svijetu, no svjesni važnosti povijesnog naslijeđa stavljenog u funkciju modernog i održivog turizma.

Biste li, da je Villa Idola vaša ili za bilo koje svoje vlasništvo uostalom, dozvolili da bude u ovakvom stanju?  Ne biste li, u nemogućnosti održavanja ili nemajući planova za isto, barem prodali nekome/zamijenili za drugu nekretninu, tko bi se brinuo za ovo velebno zdanje? Zasigurno ju ne biste prepustili zubu vremena i vandala, te ju barem zaštitili od propadanja. Makar znamo da sigurno propada ono što se ne koristi.

I tu dolazimo uvijek do one vječite priče o vlasništvu, odgovornosti, planiranju budućnosti, održavanju...I ovdje se ponavlja priča bivših vojnih zona u Puli koje nisu gradske ali ih država grčevito drži u svojoj ruci. I sve propada jer nije u fuknciji.

Iz Grada Pule , na upit, je li Villa Idola u njihovu vlasništvu, ovako odgovaraju:

Villa Idola nije u vlasništvu Grada Pule već Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje stoga nemamo mogućnosti raspolaganja istom. No, tu se ponavlja priča kao i po pitanju bivših vojnih i drugih nekretnina koje nisu u vlasništvu grada Pule i koje su devastirane i propadaju. Grad se od prvog dana zalaže da se takvi objekti stave u funkciju razvoja grada i za građane grada Pule. Isto bi doprinijelo otvaranju novih radnih mjesta, obogaćivanju ponude sadržajima, izgradnji infrastrukture i utjecalo bi na produžetak turističke sezone, sve na dugoročnu korist Puljana. Država, kao vlasnik, mora poduzeti odgovarajuće korake koji će u konačnici dovesti do prenamjene bivših vojnih i drugih zona u njihovom vlasništvu u civilne svrhe.

Villa Idola od 2011.g. nije više Dom za starije i nemoćne. I kako to biva, njezinim napuštanjem, dolaze oni drugi, mračniji, povremeni stanovnici napuštenih objekata, koji kao u supermarketu, no bez da plate, uzimaju što im treba i devastiraju. Najprije staklo, pa drvenariju, pa ograde, na kraju kamenje, peći, kamin,....onda dolazi palež, smeće i da tu stanemo, jer slike sve govore. Villa Idola registrirana je u Registru kulturnih dobara RH a od  1. siječnja 2012. godine vlasništvo nad zgradom stekao je HZMO. Dakle, Grad ovdje nema utjecaja.

Branko Perović u svojoj je divnoj knjizi "Austrougarske vile i kuće u Puli", opisao i ovu i tolike druge ville.

"Villa Idola - princeze Eleonore i Alfonsa von Klossa najljepša je pulska vila iz austrougarskog perioda,  a izgrađena je na mjestu zabranjenom za gradnju, za koju se dalo posebno dopuštenje Zapovjedništvo Lučkog admiraliteta u Puli. Smještena je na najljepšem i najsunčanijem, gotovo nenaseljenom području Verude, sada Veruda 30, u kojoj je smješten “Dom za starije osobe”.

"Po dokumentaciji koju je prikupila Mirjana Bašić, vila je pripadala princezi Eleonori i Alfonsu von Klossu, izgrađena je 1914. neposredno skicapred početak I. svjetskog rata, a projektirao ju je Puljanin E. Heininger. Princeza Eleonora Maria bila je prva kći austrougarskog admirala i nadvojvode Karla Stephana von Habsburga - Lothringena i supruge Marie Therese, koji su odlučili nastaniti se u Puli.  Kćer Eleonora rodila se 1886. u Puli, krštena je u crkvi Gospe od Milosrđa, obred je vodio porečko-pulski biskup Flapp, djetinjstvo provela u gradu pod Arenom.  Ova mlada, prpošna, atraktivna i bogata udavača plemenita roda, od brojnih udvarača, svoje je srce poklonila plemiću Alfonsu von Klossu, mladom austrougarskom časniku, tada na službi u Puli. Von Alfons je rođen 1880., završio je 1898. pomorsku akademiju u Rijeci i do 1902. završio topničku i torpednu specijalizaciju. Po K. u. K. Rang-liste 1907., iz Sveučilišne biblioteke u Puli, upisan je među časnike u činu pomorskog zastavnika, među kojima su bili još Lothar Leschanowsky, Georg Trapp, Bruno Ditrich, Karl Walushing, osobe koje su u prvom svjetskom ratu odigrale značajne uloge. Alfons von Kloss nalazio se na brojnim dužnostima na brodovima, pretpostavljeni i suradnici vrlo su ga cijenili zbog znanja, stručnosti i otmjena ponašanja.  Početkom 1914. bio je promaknut u čin poručnika linijskog broda, a na brodovima za lokalnu obranu Pule bio je zapovjednik torpiljarke i zapovjednik 26. torpedne grupe. Sudjelujući u I. svjetskom ratu, redovno je bio promican u više činove i odlikovan, a raspad države dočekao je u Puli i s obitelji, a zatim odselio u Austriju. Prekrasna vila, po M. Bašić, tip je ladanjskog objekta- ljetnikovca, jedinog takvog u Puli. O njenoj reprezentativnosti svjedoči mnoštvo neorenesansnih arhitektonskih elemenata koji povezuju zatvoreni i otvoreni prostor (trijemovi, verande, balkoni), ali i kapelica kao statusni simbol obitelji.  Sagrađena na mjestu ranije Stanze Cararra, vila Idola okrenuta je u smjeru istok-zapad, imala je visoko prizemlje, suteren, kat i potkrovlje, a u suterenu su bile prostorije za brojnu poslugu.  Iz središnje dvorane prizemlja ulazilo se u sve ostale prostorije, stubištem je povezana s katom, potkrovljem i vrtom ispred i iza kuće. Na katu su prostorni rasporedi i komunikacija identični onima u prizemlju. U gradnji vile poštovalo se pravilo da se kupaonica smješta uz spavaću sobu, a zidovi rastvaraju vratima i prozorima, što je prostorije činilo udobnim, dobro osvijetljenim i prozračnim. Posebno se ističe impozantnost zdanja s velikim i hortikulturno uređenim dvorištem i 13 hektara pripadajućeg zemljišta.  Prema zapadnoj strani je pogled na more, te se moglo uživati u prekrasnim zalascima sunca. 

Nakon raspada Austro-Ugarske 1918., vilu Idolu kupio je Marčanac. Antonio Crljenica, pulski “bogatun”, koji je u njoj živio do 1947. kada se odselio u Italiju."

Nije li vrijeme da se propadanje Villa Idole zaustavi i njezina sudbina promijeni? Da Villu , ovaj reprezentativni objekat bez premca u Puli preuzme onaj koji će ju obnoviti EU fondovima, jer su tu u pitanju doista ogromna sredstva?

Nije nemoguće. Može se. Znanja u povlačenju sredstava imamo.

Valorizirajmo konačno ovaj svjetski dragulj u našem gradu!  

Fotogaleriju pogledajte na Facebooku Regional Expressa.

(J.Vitasović / Manuel Angelini)