Putopisna reportaža Budimira Žižovića - Sarajevo

Putopisna reportaža Budimira Žižovića - Sarajevo-137001

U POTRAZI ZA STO ĆEIFA
Prethodni moj posjet Sarajevu bio je 1995. godine, s još otvorenim ranama na tijelu i duši grada. Bila je to prva službena, reklo bi se, posjeta. U pohode je došla ekipa kulturnjaka iz Istre. Susreti s nekoliko dragih prijatelja i beskonačne dark priče, glavni su pečat sjećanja. Danas je Sarajevo sasvim drugi grad, uređen i još se uređuje, grad s atributima svoje stare prepoznatljivosti.

Preporučujem svakom posjetitelju, prije nego li napravi plan obilaska grada, da najprije ode na Zmajevac, i odozgor, s Vidikovca, baci pogled na šeher, prvo u suton, a onda i kad se svjetla grada izjednače sa zvijezdama.

Nakon toga plan treba odbaciti i prepustiti se, mirisima kuhinje, zelenim bojama okolice, vizurama stare urbane jezgre, večernjim zvucima sevdalinki, srkati kafu i divaniti, divaniti, kao da vrijeme ne postoji.

Svu putovi vode u Baščaršiju. Jednostavno ime za glavnu tržnicu. Nekad je imala šezdesetak ulica i četrdeset različitih zanata. I danas je dosta toga ostalo, a neke uličice se i zovu po starim zanatima.

Hoćeš kod Ferhatovića ili u Željezničara na ćevapčiće? Tu te Saralije mogu uhvatiti u zamku, jer onda si ili navijač Sarajeva ili Željezničara. Da se ne bih sam sa sobom posvađao, sjeo sam Pod lipom. Ljubazna domaćica preda mnom stavila sarajevski sahan. Jest to naziv za metalni tanjur, u kojem se posluži hrana, ali je to zapravo i naziv jela. A u njemu punjena paprika, punjene tikvice, punjeni luk, dodatnoga povrća i ukusnoga šuga. Sve se topi u ustima, a ja se topim od užitka.

Još jedan veliki izazov čeka me na Bjelašnici. Restoran Javorov Do, izletište na 1250 metara nadmorske visine. Sve birani zalogaji, ali pite! Burek, sirnica, pa zeljanica. Zaneseš se preko mjere, pa su ti uz bogati roštilj i druga domaća jela, samo oči gladne.

Iz lokalne šege vadim priču: Angelina i Brad na Baščaršiji, Angelina naručuje, za mene ćevap, a za Brada pita.

U potrazi za novim zadovoljstvima, uvijek će ti umorno tijelo okrijepiti begova čorba. Uvijek brojim koliko ću bamija u tanjuru naći.

Još se na stolu ne može zaobići odlična ponuda kajmaka i kačkavalja. Naime, na bogato postavljenim stolovima sve te zove na kušanje, a kušao i jesam sve, ali, eto, izdvajam ono što me najviše osvojilo. Posebna, epska priča su domaće slastice. Ne možeš završiti objed bez baklave, a možeš je jesti i mimo objeda. Kažu da ih ima najmanje 40 vrsta. S orasima, pistačima i da ne nabrajam. Najviše su mi se dopale s pistačima, a prvi puta kušao sam i baklavu džandar. Kažu i da ih je Tito obožavao. Svaka sličnost je sasvim slučajna.

Na Baščaršiji ima puno slatkih butiga, toliko bogatih slatkim čudesima, da bi ih ovisnici o slatkišima najrađe poharali.

O kafama, tucanim i mljevenim, bosanskim i turskim, o džezvama i fildžanima, postoje stroga pravila i filozofije. Mogu ti kafedžije pola dana vrlo predano o tome pričati. U jednoj radnji kujundžija prede svoj sitni  stakato, a odmah do njega kafedžija pita koju ćeš kafu i upozorava te da se voda pije prije kafe, a nikako poslije, jer bi ga mogao uvrijediti ispiranjem užitka u kafi.

Gdje sam ono stao u potrazi?

Treba mi friškog zraka. Ima ga oko Sarajeva koliko hoćeš, ali je najatraktivniji na Vrelu Bosne. Ali, čekaj, prvo ću na Trebević žičarom. Osam minuta u gondoli penješ se visoko iznad grada. Malo ti stisnuto grlo, a pogled veličanstven. Visinski užitak trošiši lagano u dobro amortiziranom fijakeru. Opet osam minuta, ali ovoga puta kroz aleju moćnih platana i kestenova.

Vrelo Bosne, 60 hektara parkova, uređenih travnjaka, šetnih staza i brojnih bistrih i brzih pritoka Bosne, ispresijecanih mostićima. Divota. Nabrekla brojnim izvorima, Bosna silovito ovdje kreće na svoj dugi put, na kojem svakog fascinira svojom snagom.

Jahorina je zimska zvijezda, s Igmanom ovjenčana olimpijskim krugovima. I njima valja izraziti ljubav. Pamtit će oni tu tvoju ljubav kad zabijeli i kad tada dođeš.

Hajdemo opet u grad. Čekaju restorani, Careve ćuprije, Brajlovići, čeka Morića han, staro zdanje koje je povijesni i arhitektonski ponos Sarajeva.

Pa šoping u Bezistan bazaru. Mogao bih tamo pola dana razgledati i pogađati se za raznoraznu robu koja se nudi u prodaju.

Valja malo ohanuti i kulturno predahnuti. Najprije te mladost iz KUD-a Baščaršija baš razveseli lijepim folklornim performansom, a onda ti kustosica pokaže ekskluzivne artefakte u malom ali vrlo lijepo uređenom Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti. Pa se družiš s Dizdarom, Kranjčevićem, Andrićem i Selimovićem, s njihovim originalnim tekstovima u rukopisu, detaljima iz njihova spisateljskog pribora. Sve to oni i njihova rodbina poklonili Muzeju. Pa vidiš iz te pisane ostavštine, da je Andrić pisao čas latinicom, čas ćirilicom, da je stalno nešto ispravljao, pa čak i crtao. A Meša uredno pisao na pisaćoj mašini i kako je prvo napisao, tako je bez naknadnih ispravka davao u tisak.

Kamo dalje?

Hoću još, znam da ima još, ali ne dam se bururetu u glavi. Odati čast ovome gradu je svakako posjetiti Tunel spasa, sarajevski ratni tunel. Iskopan je 1993. godine, tokom opsade Sarajeva, ispod aerodromske piste. Dug 785,5 metara, širine oko 1 metar i prosječne visine 1,5 metar. Povezivao je Dobrinju i Butmir, i kroz njega je stizala hrana, cigarete, oružje.

Otići ili ostati još malo u Sarajevu? Skoro isto je kao pitati društvo u kafani, hoćemo li kući ili ćemo još jednu turu.

Za mogući odgovor citirat ću sarajevskog Amerikanca, Aleksandra Hemona, koji mi je na razglednici ovako za rastanak napisao:

„Ne može se živjeti u Sarajevu. U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.
Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan. Jeste, doduše, sve to bude među ljudima. I bude uglavnom lijepa priča. Život je kratak za Sarajevo.“

Mogao sam vam ja o mojim potragama za sto ćeifa još puno toga napisati, ali nisam namjerno. Prvo zato što sam potrošio vrijeme, a ubuduće ću gledati da ga još potrošim, a drugo, ne mogu ja sve umjesto vas. Hajte i vi malo.

Moja mala tajna je da sam bio privilegiran, kao gost Turističke organizacije Kantona Sarajevo, u društvu s dvadesetak turističkih novinara iz krajeva i država između Triglava i Đevđelije.

(Budimir Žižović)