DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Čitateljica Ana Delić (komentar poslan 24/06/09 u 11:22 sati) piše ovako:
Poštovani gospodine Drago Pilsel! Nažalost, vi ćete biti sigurno razočarani komentarima kojekakvih čudnih likova i čitatelja s ovog portala. Nažalost vaš pokušaj da napišete interesantne novinske priloge gubi se u komentiranju kojekakvih budala! A koji se, uopće ne bave temom o kojoj pišete, niti ih to uopće zanima (...) Time je nažalost svako pametno novinarstvo i konstruktivno komentiranje od strane nas čitalaca unaprijed osuđeno na propast i diskusiju bez smisla. Žao mi je da je tome tako, međutim to je tužna istina. Oprostite još jednom na upisima svih morona s kojima ćete se ovdje susretati..

Draga Ana, ne brinite. Imam visoki prag tolerancije i, što je najvažnije, uvjereni sam demokrat. Odista vjerujem u dijalog. I mislim da ovo treba biti susret odgovornih i zrelih. Zato vas i ja častim komentarom Hrvoja Sapunara (koji je poslan 24/06/09 u 20:25 sati): Nakon ovih ispisanih 75 komentara postavlja se pitanje: kakvog smisla ima ovo komentiranje i vrijeđanje pod pseudonimima? Mislim da osim djevojke Ane Delić niti jedan drugi sudionik rasprave nema petlje potpisati se imenom i prezimenom. Stoga sve ove rasprave nemaju nikakvu težinu ni uvjerljivost, već samo pokazuju kako smo "jako hrabri" kad smo anonimni. Za potpisati se imenom i prezimenom treba imati muda. Zato, bez obzira što se s njima mnogo puta i ne slažem, pozdravljam kolumniste Regionala jer, za razliku od svih nas, oni se pod svaki svoj tekst lično i personalno potpisuju! A mi smo tek hrabri anonimusi, odnosno nitko i ništa...

Polako Hrvoje. Pustimo na miru one koji, iz bilo kakvih razloga, još nisu spremni za otvoreno sučeljavanje. I priznajmo da je forum oživio. Nipošto ne prihvaćan da ste svi vi ''nitko i ništa''. Ovo nije demagogija: meni ste svi vi jako važni. Najprije biste sebi trebali biti važni. Gajimo nadu da ćemo, s vremenom, svi ponešto naučiti. Da će se naše društvo osloboditi, odvažiti, osokoliti.

Danas vam želim ponuditi tu temu na razmišljanje. Jer očito je ta ''galama'' na forumu poziv da se naučimo dijalogizirati.
Dijalog. Prekinuti, razlomljeni govor. Govor koji pušta drugoga da od-govori. Nedovršeni i nedovršivi govor. Govor koji od početka zna da nije cijelovit. Nedostatni, necijeloviti govor. Svjesno djelomični govor.
Dijalog je riječ koja nema nakanu izreći sve, nego zastaje, zašuti da drugi izrekne, da se iskaže. Dijalog je riječ koja svjesno uvijek iznova želi biti prekinuta, razlomljena, nedorečena. I u isto vrijeme dijalog je riječ koja traži da je drugi nastavi, dovrši, doreče.
Dijalog je govor u kojem unaprijed ostavljamo slobodno mjesto drugoj i drukčijoj riječi. Naliči radu u vlastitom vrtu u kojem ostavljam mnogo prostora za drugog, druge. Dijalog je riječ s otvorenim mjestima za druge.
Dijalog je govor otvorenih ušiju. Naliči zastoju, stanci na putu, predahu kad začujem drugu riječ. Dijalog je govor koji ne završava i nema zadnje riječi.
Naš je svijet, satkan od mnoštva riječi i neugasivih nagnuća da se govorom i riječju pridobije tuđa pozornost, isprepleten mnoštvom glasova koji sve više gube sposobnost slušanja, tog nezaobilaznog preduvjeta dijalogu.
Do mučnine smo bombardirani frazama o potrebi dijaloga, a do gladi izmučeni njegovim nedostatkom. Očekujemo od drugih spremnost na dijalog, a sve teže zastajemo i slušamo.
I zato je rijetkost susresti čovjeka koji istinski prihvaća riječ i smjerom odgovara. Nekoga tko se ne poziva samo na dijalog nego sluša, pušta druge u svoju riječ. Nekoga tko u sebi nosi trag nedostatnosti svoje riječi, nekoga sa živom sviješću kako je moguće biti u krivu i kako mu je stoga potreban drugi.
Možda nisam ja taj, onaj koji, kao što je činio Platon, uči druge kako dijalog valja najprije misliti unutar duha, duše same. Ali ću se sa svima vama truditi.
I tu, gdje bismo očekivali da je svatko sam i u suglasju sa samim sobom, i tu duša, dočim počne misliti, već misli u dva glasa. U srcu aktivnosti ljudskog duha, u mišljenju, susrećemo dijalog.
Sva težnja duše, njezina najdublja strast je u ljubavi prema mudrosti, u traženju istine. Tako je dijalog neodvojiv od traženja onog što jest, zajedničkog priznanja osobne nedostatnosti pred istinom, zajedničke strasti za istinom.
Ali to, govorenje istine, nije lak posao. Nama treba Parrhēsia (grč. παρρησία (παν = sve + ρησις /ρημα = govor). To doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parrhēsia je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva.

Parrhēsia je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhesia jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine. Parrhesia je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana.

Parrhēsia je točna podudarnost uvjerenja i istine. I ta podudarnost nije samo mentalno, ni retoričko, nego životno iskustvo. Kada bismo koristili parrhesiju u svojim javnim nastupima, tada bismo u ime Istine u koju vjerujemo, o svemu što se tiče našega života, govorili iskreno i otvoreno, ne bi se ustezali od kritike i autokritike.

Govorenje istine trebala bi biti naša prva dužnost kako bi pomagali i unapređivali sve ljude, kao i sebe. Birali bi iskrenost umjesto uvjeravanja, istinu umjesto prijetvornosti ili šutnje, rizik umjesto sigurnosti, a dopuštali bi svojim sugovornicima da koriste kritiku umjesto ulagivanja, k tomu još i moralnu dužnost umjesto egoističnog interesa ili moralne apatije.
Poštovane čitateljice i čitatelji: ja se ne bojim svojih mana. Pozivam vas da ih i vi priznate. To je svojevrstan izazov. Pokažimo zajedničku strast za istinom. Pa da krenemo u dijalog. A onda ćemo, fino i polako, vratiti se raspravi oko mog uvjerenja da je Ivo Josipović naš najbolji predsjednički kandidat. Smjestit ćemo se tamo gdje moramo biti: u konstruktivnom razgovoru o tomu kako da se dogodi pravdenost u našemu društvu.