DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Mislio sam da ću već danas moći komentirati odlazak predsjednika Josipovića na Bleiburg no, kada sam pročitao što je tamo rekao ('Došao sam sa suradnicima, prijateljima, antifašistima da na neki način zaokružimo jedan dio hrvatske povijesti. Republika Hrvatska je antifašistička zemlja, pobjednica u 2. svjetskom ratu i danas smo kao zemlja na pobjedničkoj strani pokazali da porepoznajemo i stradanja onih koji su bili na drugoj strani...'), shvatio sam da još jednom moram uzeti u ruke Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagreb 12. travnja 2006., 'Bleiburg i Križni put 1945.', u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, ne samo zbog toga što je potrebno pročitati što je na tom skupu rekao prof. dr. Ivo Josipović, već da se obuhvati intencija vrlih povjesničara (poput akademika Petra Strčića, mojega dobroga druga Danijela Ivina ili njegova nećaka dr. Ive Goldsteina) koji su progovorili o kontekstu, povijesnim okolnostima, političkim i ideološkim manipulacijama ali i o uzrocima tzv. Bleiburške tragedije.
Naime, na prvu loptu znamo da je Bleiburg mjesto mita, lokacija u kojoj je ustaška emigracija, s pomoću Katoličke crkve, pokušavala kontrirati velikosrpskom mitu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu (pa smo mi u emigraciji znali lupati cifre i do 300.000 ubijenih Hrvata na Bleiburgu i križnome putu) ali, iznad svega, kako reče Milorad Pupovac, opravdavajući odluku da ne prati predsjednika u Beliburg nakon zajedničkog pohoda groblju u Teznom kod Maribora, mjesto rehabilitacije NDH.
Nije da Josipović zaboravlja da Bleiburško polje može označavati samo mjesto konačnog poraza i predaje posljednjih ustaško-domobranskih jedinica i civila i mjesto kraja jedne zločinačke tvorevine. Nije da Josipović ne zna da Bleiburg nije i ne može biti mjesto 'tragedije hrvatskog naroda' jer je Hrvatski narod nebrojeno puta pokazao da je uz Narodnooslobodilački pokret. Nije da je zaboravio da je više od 65 tisuća boraca iz Hrvatske dalo svoje živote u obrani zemlje od okupatora i domaćih kvislinga, a 148.500 ljudi stradalo je kao žrtve fašističkog terora. Već je tu, prije svega, njegova želja da se Bleiburgom i onim što to mitsko mjesto predstavlja prestanemo baviti navijački. A navijački se danas oglašavaju i članovi Udruge mladih antifašista koji listom žestoko osuđuju Josipovićevu gestu prozivajući predsjednika da je lažni antifašist (!?).
Ali, kako napisah, o tome nekom drugom prilikom.
Danas ću objaviti što sam prošle srijede rekao u Beogradu na Nacionalnoj konzultaciji s vjerskim zajednicama o osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratova od 1991. do 2001. (REKOM), a na poziv Fonda za humanitarno pravo kojeg vodi ugledna i požrtvovna Nataša Kandić. Mislim da je to itekako važno. To suočavanje s našom bolnom istinom: da se ne znamo i ne želimo na pravi način suočavati s prošlošću niti krenuti u pomirenje i u obnovu povjerenja, što bi bila, tako ja to shvaćam, i generalna želja predsjednika Josipovića.
Progovaram i kao novinar i kao kršćanski teolog, motiviran potrebom da tragam za pravdom i za mirom.
Onkraj bilo kakve rezignacije i pobožnog bježanja, tako čestog kod kršćana naše regije, ali i vjernika drugih denominacija i vjera, trezven u duhu hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi ugrožen ljudski život: mislim da nam ovaj susret, ova rasprava, hic et nunc, poručuje da nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, jednostavne, prave ljude, ali spremne na kajanje i na pomirenje.
Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?
To je, po meni, naše glavno pitanje, naša dilema.
Kada sam već u Beogradu, neka mi bude dopušteno konstatirati da nedavna Deklaracija srbijanskoga parlamenta o zločinu u Srebrenici otvara novu perspektivu, ma koliko bi se njoj štošta s pravom moglo progovoriti. Krenule su i mnoge isprike i geste pomirenja, odnosno obnove povjerenja, poput onih koje izgovara i čini hrvatski predsjednik Ivo Josipović.
To su svi dobri znakovi koji meni, kao promatraču, daju za pravo vjerovati da šanse za uspješan rast koalicije za REKOM rastu.
Ali, mjerenje razlika u stupnju krivnje i stupnju spremnosti da se krivnja za nacionalističko ludilo 90-tih godina prošlog stoljeća prizna u dvije najveće kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije, Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve, u tijelima Islamske zajednice i u mnogim drugim crkvama i vjerskim zajednicama – ta se krivnja zapravo korijeni u višestoljetnom kompromisu između nacionalističkog i vjerskog, i to u korist nacionalističkog s gušenjem etičkog karaktera vjerske istine, nije plodno tlo za hrabre korake nekih važnih političara.
Drugačije kazano, priznanje krivnje preduvjet je opravdanja i obnove, ljudske koliko i vjerske. Jer, koliko god ljudski gledano, priznavanje 'neke' krivnje s upiranjem prsta na tuđu krivnju moglo predstavljati napredak spram apsolutnog negiranja krivnje, etičar i luteranski svećenik, mučenik nacističkog režima Dietrich Bonhoeffer, razlučuje da oboje predstavlja nedostatak Kristove milosti na kojoj počiva spoznaja krivnje: 'Svaki grijeh nekog drugog mogu opravdati, samo moj vlastiti grijeh ostaje krivnja koju ja nikada ne mogu opravdati', pisao je Bonhoeffer.
Naša istina je neminovna i preteško breme: kod nas niti 10-tak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-tih godina prošlog stoljeća niti u jednoj kršćanskoj crkvi ili vjerskoj zajednici nema naznaka ozbiljnog, temeljitog i oslobađajućeg suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu kako je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Bonhoeffer u doba nacističke Njemačke.
Ne samo da bi se naše crkve i vjerske zajednice prepoznale u tome zrcalu bespoštedne istine, nego tu Bonhoeffer kao vrhunsku nevjeru raskrinkava navadu, tako raširenu i među kršćanima i drugim vjernicima s našeg područja, da se od suočavanja i priznanja krivnje Crkva ili vjerska zajednica brani pozivanjem na svekolike sputanosti i zapriječenosti, nadasve na nemogućnost da se upusti u borbu s protuvjerskim silama, jer bi tako ugrozila bogoslužje i zajedničarski život.
Imamo i neke konkretne primjere nesuradnje oko ekumenskih nastojanja. Prošle godine, na primjer, predstavnik Hrvatske biskupske konferencije je odbio doći u beograd na molitveni skup u organizaciji Beogradske nadbiskupije i uz asistenciju Njemačke biskupske konferencije a glavni urednik 'Glasa Koncila' je to obrazložio ovako: 'Nemamo mi, predstavnici crkve koja je većinska u našoj državi, ništa u organizacijskome smislu, zajedničko sa crkvom koja je manjinska u drugim državama'. To je notorno negiranje i nauka Katoličke crkve o ekumenizmu i kompletne vanjske politike Svete Stolice.
Tako, uostalom, govori nevjernik koji u priznanju krivnje ne spoznaje Boga.
Slobodno priznanje krivnje čak ne predstavlja nešto što bi se moglo učiniti ali i izbjeći, nego, barem za nas kršćane, proboj lika Isusa Krista u Crkvu. Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje od strane Crkve, taj čak postaje na beznadežan način kriv prema Kristu.
Ustraju li u bezbožnom strahu od toga da budu zajednice priznanja krivnje, što je jedini put da dobiju udioništvo u Kristovu liku – ta Krist nas je spasio upravo tako što je, mada nevin, na sebe ipak preuzeo naše krivnje – kršćanske će crkve s našeg područja i dalje bježati od svoje biti i uvijek iznova doživljavati usud Bonhoefferove crkve: duboki prezir u svijetu.
Te uz to još, noseći krivnju za bezmjesnost Božju u svijetu – dok bježi od svoje biti, Crkva ne može biti mjesto s kojeg će Bog govoriti u svijetu – činiti da crkveno-kršćanska pobožnost sve više poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti, iza koje se, naravno, uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretni život.
Kao ključnu slabost svoje luteranske crkve, Bonhoeffer je detektirao nesposobnost da u povijesnim previranjima, na osnovi poznavanja Božje riječi i primjerene procjene situacije, ostajući svjesna svoje ograničenosti, ali i pouzdajući se u riječ o opraštanju, izrekne konkretnu zapovijed za konkretno vrijeme, mjesto i osobe, jer nije dovoljno dogmatski konkretno priopćavanje kršćanskog navještaja, a niti općih etičkih načela. Nužne su konkretne upute u konkretnim situacijama.
Tako je, na primjer, prisiljena od pokojnog pape Ivana Pavla II. u jubilarnoj 2000 godini, Argentinska biskupska konferencija bila spremna ispričati se argentinskome društvu zbog aktivnog podupiranja crkve posljednje argentinke vojne diktature (1976.-1983.) iza koje, što mrtvih, što nestalih, je ostalo oko 30.000 žrtava, te u tome smislu priznati konkretne grijehe i prijestupe.
Božja zapovijed predstavlja Božji govor čovjeku i to konkretni govor konkretnom čovjeku s obzirom na svoj sadržaj kao i s obzirom na svoj oblik.
Božja zapovijed čovjeku ne ostavlja nikakav prostor za primjenu, za tumačenje, nego jedino za poslušnost ili neposlušnost… Božja je zapovijed ili određena, jasna i konkretna ili uopće nije zapovijed.
A što to Bog veli: Crkva ili vjerska zajednica je samo onda kada postoji za druge… Crkva ili vjerska zajednica mora sudjelovati u svjetovnim zadacima ljudske zajednice, i to ne vladajući, nego pomažući i služeći.
Ona mora reći ljudima svih zvanja što je život s Bogom, što znači postojati za druge. Kršćanske crkve i vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije, ma koliko to bila bolna istina, nisu bile i još uvijek nisu u stanju vršiti to svoje poslanje. Nije korišten i ne koristi se mirotvorni potencijal crkava i vjerskih zajednica iako moram priznati da su neke organizacije, poput Hrvatski Caritas, pokrenule neke pomiriteljske projekte.
Tu činjenicu raskriva njihova nesposobnost za konkretnu istinu i ustrajavanje u naviještanju općenitih istina, koje nisu ništa do mrtvi idoli zbiljske istine, oduvijek idealni zaklon za preziratelje ljudi svih provenijencija; ta čak niti formalna istina, iza koje se zapravo skriva cinizam, ne može nadomjestiti živu istinu.
A ona je da nam nema puta do Boga bez kajanja, pravde i bez pomirenja.
Za kraj, nekoliko preporuka za raspravu.
U diskursu koji bi preduhitrio eventualna prozivanja zbog 'ujednjačavanja' žrtava ili zločina ili zločinaca, itd, valjalo bi ugraditi temeljnu antropologiju abrahamskih religija.
Stvoreni smo na sliku i priliku Božju.
Iz toga proizlazi jedinstvo ljudskog roda. U životu i u smrti.
Svi imamo podjednaku vrijednost i jednako dostojanstvo.
U kršćanstvu je to naglašenije jer se Bog utjelovio i postao čovjekom u Isusu Kristu.
Elem, izjednačeni u tomu što nas je sve zajedno i pojedinačno, a iz ljubavi i milosrđa, stvorio Bog, a u tome što je Bog svojega sina Isusa Krista žrtvovao za spas čovječanstva, sve žrtve mira i rata bivaju izjednačene.
Pa nitko tko uistinu prihvaća tradiciju abrahamskih religija (Židovstvo, Kršćanstvo, Islam) ne može razdvajati žrtve po načinu stradavanja ili po uzroku stradavanja.
Kao što postoji kozmičko jedinstvo svih stvorenja tako onda postoji, u Bogu i u duši svakoga čovjeka, jedinstvo svih žrtava. Vrlo jednostavno i vrlo neoborivo.
I za sam kraj: jednu dobru misao: u pogiblima našega doba nada će iskazati svoju snagu utjehe i otpora. Utješno je trpjeti znajući da razočaranja nisu svršetak, već da za tim slijedi još nešto. Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu. Zahvaljujući nadi, ne predajemo se, nego ostajemo nemirni i nezadovoljni u nepravednom svijetu.
