Manifest Humanosti, nova knjiga Elije Pekice Pagon

Manifest Humanosti, nova knjiga Elije Pekice Pagon-56470

ESEJI IZ RAZDOBLJA OD 2008. DO 2014.
Ovih je dana iz tiska izašla šesta knjiga publicistkinje i pjesnikinje Elije Pekice Pagon pod naslovom Manifest humanosti. Zbirka je to autoričinih eseja objavljenih u raznim glasilima u razdoblju od 2008. do 2014. godine.

U ovoj knjizi Manifest humanosti Elia jasno izražava svoje nazore, svoja razmišljanja i svoju brigu za čovjeka i njegov opstanak na ovome svijetu. Autorica nas svojim porukama javno poziva da joj se pridružimo te da i mi svojim stavovima damo naš doprinos novoj duhovnosti svijeta u kojem živimo.

Čitajući Elijine eseje, vrlo lako ćemo shvatiti da u njima iznad svega dominiraju poruke kojima Elia želi promijeniti i spasiti ovaj naš moralno i duhovno posrnuli svijet. Elia nas u gotovo svakom njenom retku moli da zaboravimo na gramzivost, pohlepu, oholost i mržnju i da svakim našim činom počnemo jedni drugima poklanjati ljubav, razumijevanje, uzajamno uvažavanje i toleranciju.

U svom osvrtu na knjigu Manifest humanosti, Mira Ćurić između ostalog piše:

Sve nas koji smo upoznati s dosadašnjim radom publicistice Elije Pekice Pagon ili smo s njom surađivali veseli pojavljivanje njezine nove knjige, Manifest humanosti, komentara, kolumna, eseja u kojoj i dalje – a nakon otvaranja tih tema i bavljenja njima u knjigama Globalno usijanje i Na Diogenovu putu – nastavlja uočavati, imenovati, raščlanjivati i razotkrivati negativne društvene procese, pojave, trendove i probleme našega doba u njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi, u rasponu od globalnih do lokalnih, od općih do pojedinačnih, od načelnih do konkretnih.

Autoričin entuzijazam, uvidi koje pruža, dubina promišljanja i vidici koje otvara, podupiru čitateljevu svijest o ulozi svakoga od nas i osvješćuju da u izgradnji željenijeg društva svi imamo misiju, zadaću, poslanje te da u tom cilju aktiviramo duhovne potencijale, svijest o vlastitoj vrijednosti  te da se – sanirajući posljedice iz obećanog "materijalističkog raja" koji briše individualne profile i stvara kopije – vratimo sebi i prihvatimo odgovornost za sadašnjost i budućnost težeći odmjerenom napretku. Da popravljamo i mijenjamo ono što možemo, ono na što imamo utjecaj, pojedinačno i lokalno. Jer, autoričinim riječima "kada bi nas netko uistinu pitao (...) kakvo bismo životno okruženje željeli imati, to bi zasigurno bila jedna sasvim drugačija slika, jedna sasvim drugačija gozba, puna ljepote, mira, blagostanja, tolerancije i ljubavi". (Gozba, 11. lipnja 2010.) 

Ovih devedesetak autoričinih tekstova izoštrava nam tu sliku; njezin stil odlikuje vješto i disciplinirano vođena misao, znanje, upućenost u literaturu i citiranje misli duhovnih i stručnih autoriteta te uvjerljiva, sustavna, dosljedna i argumentirana stajališta, a samu autoricu iskrenost, hrabrost i beskompromisno izlaganje i zalaganje za humaniji svijet pa zaključujemo  da je Elia Pekica Pagon itekako poželjna autorica u hrvatskom medijskom prostoru, a njezina nova knjiga publicistike dočekana s dobrodošlicom.

Ekrem Dupanović u svom osvrtu ističe kako se „Elijini tekstovi doimaju kao putokaz u kojem bismo smjeru trebali ići. Njezini vrlo izoštreni etički standardi prava su dragocjenost. Srce, iskrenost, vrijednosti i poštovanje su termini na koje su kreatori robnih marki, vlasnici i direktori poduzeća zaboravili, a Elia nas u svojim tekstovima stalno podsjeća na njih. Svijet kakvog nam crta Elia bio bi savršen za život, vrijedan Božji dar kojeg, sva je prilika, ovakvi kakvi smo nismo zaslužili.

 

Prof. dr. sc. Goroslav Keller o Elijinoj knjizi je napisao:

U knjizi Manifest humanosti Elia Pekica sakupila je svoja sedmogodišnja promišljanja o svijetu koji živimo, koji promatramo i koji procjenjujemo. Svi ga animalno živimo, većina ga humano promatra, samo neki ga intelektualno procjenjuju, evaluiraju. Najveća vrijednost ove zbirke je da potiče, stimulira na vlastito promišljanje. Čitajući eseje Elije Pekice, ne možemo ostati ravnodušni. Ona u nama budi ono najbolje, ono dječje naivno, a toliko krucijalno bitno postavljanje suštinskih pitanja. Jednostavno, tjera nas na razmišljanje o vremenima u kojima je razmišljanje neracionalni neprofitabilni gubitak. Poput Marcusea, Pekica polazi od maksime "Budimo realni – tražimo nemoguće". Polazna osnova Pekičina promišljanja upravo je to dječje postavljanje suštinskih pitanja, koja odrasli smatraju naivnim, neprimjerenim. U serioznoj kontemplaciji etička i estetska pitanja, pitanja sreće, ljudskih odnosa, pravde, poštenja, smisla ne postavljaju se. U pristojnom društvu odraslih ljudi ta su pitanja čak nepristojna. Želite li izgubiti "prijatelja" dovoljno je pitati ga kako se obogatio. Dodajte i pitanje smatra li svoje bogaćenje poštenim i od "prijatelja" ćete učiniti stvarnog, pravog neprijatelja. Elia Pekica ne nudi rješenja, recepte, odgovore – ona nas motivira da odgovore potražimo sami. Ona naivno, utopistički, romantičarski pita i propituje. U toj evokaciji ući ćemo i u diskusiju, polemiku s Pekicom. Primjerice, Sachs, Friedman i Chicago Business School već su odavno napisali "kapitalistički manifest", za što je Friedman dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju. U tome i jest vrijednost Pekičine knjige – ona je poticaj za razgovor, sa samim sobom, s njom i s okolinom. Pekičini eseji imaju svoj prostorni i svoj vremenski okvir, svoj kontekst, kako sama Elia Pekica kaže. Prostor u kojem jesmo, prostor je bremenit poviješću, s kojom se ne znamo, ne želimo i ne možemo nositi. Kako je Churchill dobro dijagnosticirao Balkan kao "prostor koji ima više povijesti nego što može podnijeti" (They have more history than they can handle).

 

Ulomak iz osvrta prof. dr. sc. Slavka Kulića:

Elia je rijedak sugovornik i još rjeđi publicist. I kad piše i kad govori to čini iz dubine duše, iz nje izbija žena u čovjeku i čovjek u ženi, jer misli čovječno za ljudsku vrstu. Ona to čini s lakoćom u ime ljudske vrste svojim ljudskim nastojanjem, diše iz dubine duše s razumijevanjem i suosjećanjem za sve ljude svijeta kao karika u lancu ljudskog mišljenja koje pronosi i prenosi stremljenje k izvjesnosti svih ljudi svijeta. Traži tu izvjesnost za sve ljude svijeta kao ljudsko stremljenje s moralnošću kao kozmičkom paradigmom i kulturnim pojmom. Elia ima zavidnu razinu svijesti o svijetu u kojem se može iščitati mobilizacija te svijesti u humanoj vrsti da ne podliježe lažima i obmanama moćnih u vremenu u kojem laž postaje jača od svake istine. "Intelektualci" o tome šute jer im je intelekt jači u funkciji biosa umjesto u funkciji etosa. Elia govori i piše kao vapijući u pustinji, zaziva utopijsko mišljenje za svijet, tražeći moguće u nemogućem, svijetu dužničkog ropstva u kojem ne vidi tko to treba ili pak tko to može plaćati ili, pak, tko može plaćati nagomilani dug svijeta. Elia pita tko to može osloboditi zarobljene u dužničkoj doktrini ili, pak, pita za paradigmu novoga slobodnijeg svijeta i društva koje može biti opozit procesu raščovječavanja ljudske vrste i svijeta. Kad piše i kad govori, poziva na internacionalu humanizma i čovječnosti.