PROLAZ KROZ UČKU
Piše: Andrea Latinović
U metropoli je nekako čudno; danju toplo, noću hladno. Ljudi pomalo smušeno vrludaju ulicama, osjećajući posljednje trzaje Indijanskog ljeta, godišnji su već zaboravljeni, svakodnevnica je krenula uobičajenim tijekom. Rujan i listopad najdraže su mi doba godine- rujan jer je toliko ugodno da samo želiš šetati, listopad jer kreće spektar boja, a i rođendan mi je tada. Ali, baš nekako s početkom novog radnog ciklusa, otvaraju se i strahovi svih nas. Godinama slušamo onu izreku kako nas čeka „vruća jesen“, krenut će škola, novi strašni troškovi, štrajkovi, nezadovoljstva ljudi, nemiri... I tako je do sada i trebalo biti, ali Hrvati su strašno discipliniran narod. Možeš ih maltretirati do besvijesti, omalovažavati, ponižavati, u rukavicama im poručivati da su glupi, ali mi ćemo i dalje samo „jamrati“ na kavama (ako imamo novca za kafić) i govoriti kako je vlast nesposobna pa dalje prevrtati svaku kunu iz šupljeg u prazno. Ali, to je valjda takva sudbina; tko još nije čuo za Zvonimirovu kletvu? "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!"...
Hrvati su ipak stvorili svoju državu, uz muku, krv, mrtve i ranjene, da bi danas u njoj bili nesretni. Jer su se „divni“ hrvatski sinovi potrudili opelješiti je do temelja. Koliko su nas krali u ovih 15 godina nakon završetka rata, dobro da je ostao kamen na kamenu. I to sve dobri Hrvati s rukom na srcu, plazeći na nedjeljne mise. Svatko se snašao kako je najbolje znao, a većina nas nije uspjela, pa smo poput krpenih lutki bačeni na brisani prostor da preživljavamo iz mjeseca u mjesec i da se s nama svaka vlast poigrava kako hoće.
Ponovo sam došla u Pulu, ovoga puta službeno i kratko. Ne više u natikačama i ljetnim haljinama s ručnikom za plažu, već pristojno poslovno odjevena. Svaki puta kada poslom dođem u Istru, čudna sam sama sebi. I sada mi je Pula ponovo izgledala drukčija, pomalo usamljena, a sjećanja na tegobno vrijeme u kojem živimo samo su se pojačala. U zraku se gotovo osjeća miris nesigurne budućnosti, neimaštine, straha za radno mjesto. Gledam na Uljanik i odjednom u sjećanje prizivam dvije priče iz svog života, tako istinite, a tako plastično slikovite za vrijeme i prostor u kojem živimo.
Još kao mlada djevojka zatelebala sam se u jednog A. Kao u pjesmama, on je bio „momak na lošem glasu“, sitni krimos, kamatar, izbacivač- sve ono što fin momak ne bi trebao biti. Razoružavajućeg osmijeha u koji sam zadivljeno piljila, bandit neviđeno pristojan prema balavici poput mene. Prošle su godine; A. je i dalje kamatario, tukao gdje je trebalo i gdje nije, kockao. Nestao pa se vratio. Nedavno smo bili na kavi, nakon toliko godina. Danas je on fantastično situiran, ima firmu koja gradi stanove, poslovne prostore koje iznajmljuje, a nitko se više i ne sjeća da je bio razbijač. Objašnjava mi da sve radi po zakonu i da sjajno živi, ali je svjestan što se zbiva oko njega. Osmijeh mu je i dalje isti, sve s lakoćom, a ja počinjem osjećati neki respekt prema njemu. Da, ima sve- vilu, bazen, jacuzzi, obitelj, tko zna na koliko prljavog novca je temelj te kućerine. Ali, A. nije nikad skrivao da je šakama i uličnim životom stekao bogatstvo koje danas ima. Pošten je u svom nepoštenju, bez uljepšavanja prošlosti. Za razliku od onih koji su nas operušali do gole kože, a davali milodare Crkvi i kleli se u hrvatstvo.
Za drugim, B., jednom sam potpuno izgubila glavu. Bio je najljepši muškarac kojega sam ikada vidjela. I tada i danas. Radio je u Uljaniku, znojio se i mučio, a ja sam svaki vikend jurila iz Zagreba u Pulu da ga vidim. Nije imao ambicija, želio je nešto više, ali nije znao što. Odlazio svaki dan u brodogradilište i rintao robovski. Vidjela sam ga ponovo, nakon puno godina. Duplo širi, fizički promijenjen do neprepoznatljivosti. Sakrila sam nevjericu i pitanje gdje je nestao onaj Apolon. Kaže da i dalje radi u Uljaniku, nije mu bilo dobro ni onda, a nije ni danas, ali da se pomirio sa životom kakav ima. Grlim ga i velim mu- ma šta te briga, dobro je da imamo ikakav posao danas.
Što uopće znači biti pošten danas, ha? Prerano ostarjeti zbog briga, izgubiti snove i odumirati. Biti A. Ili B.? Lagala bih kad bi rekla da je bolje biti pošten, jer mirno spavaš. Lagala bih i kad bih rekla- kradi jer ćeš jedino tako u Hrvatskoj dobro živjeti. Vjerojatnije bih rekla- razmisli o angažmanu u jakoj političkoj stranci. Budeš li pametan, za koju ćeš godinu imati i bazene i vile i lovu. Ako nemaš savjesti, dobro ćeš i spavati. Psi laju, karavane prolaze, rekao bi osunčani Ivo. (REX)
