GASTERBAJTER 79
Piše: Gordan Stojić
Vraćao sam se iz Istre i slušao radio. Pričalo se o Sanaderovom bijegu. Ljudi su bili ogorčeni. Hrvati su inače skloni gledati crno, pričati da su gladni, a istodobno su puni trgovinski centri,  no ovo je druga priča. Ljude je strah od budućnosti. I nikada nije bilo većih podjela među ljudima. Na primjer, čini se da će morati odletjeti buljuk birokracije koji se zbrinuo u državnim službama. Navikli su na kolektivne ugovore, plaćice točno u dan. S druge strane ih mrze oni u privatnom sektoru. Nitko im ništa ne plaća. Neki zatvaraju tvrtke i ljude bacaju na cestu ili im ne daju plaće. Oni pak na državnim jaslama spremni su učiniti sve da zadrže privilegije, ali naravno, na grbači onih koji nešto stvaraju, a takvih je sve manje. S treće strane su političke elite i na njih prištekani bogataši koji drmaju dvadeset godina. Javio se i jedan stariji koji čovjek. Rekao je da Hrvatskoj nema spasa dok se ne promijene dvije-tri generacije. Pri tome je spomenuo Šeksa, Barba Luku, Kosoricu i sve one koji su kroz desetljeća vladali zemljom i doveli je u ovo stanje. Čovjek koji se javio nije bio bahat, Dapače, rekao je: i ja pripadam toj generaciji i znam da nas je vrijeme pregazilo. No, kako čekati da se promijene dvije-tri generacije? Ili da se u ova ljetna doba svi damo zamrzunti i čekati bolje vremena koja će doći za sto godina. (REX)