Zvoni zvonce

Zvoni zvonce-65471

LETEĆI HOLANDEZ
Piše : Pavle PAVLOVIĆ

I zimi i ljeti pogled mi na ženski bicikl leti. Od bicikla glava i oči ne bole, a i tlak i kilogrami idu dole. Dva točka  volim  zbog nizozemskih dama, što  uz zemljinu težu  muške poglede  vežu.

Namjerno se igram  rime i tako bježim od  poludjele bujice regionalne, balkanske društveno-političke klime...

Često sam kao oni bijesni engleski hrtovi, što bez daha ganjaju električne zečeve na sportskim kladionicama. Kada se do eksplozije zadišem skužim da sam prevalio desetke kilometara zaveden suknjicama što lepršaju nad sicom. Onda usporim ili sjednem, ali srce i nadalje tuče. Kako ostati hladan nad revijom dugonogih, što poput balerina  nad tankim žičanim kotačima lebde?!

U europskoj, a možda i svjetskoj prijestolnici najsuvremenijih prometala na pedala, generacijama već dame imaju osebujan stil vožnje što donosi čisti zrak i ujedno oduzima dah. Balansiranje na biciklu ne ide bez posebne toalete. Razvio se cijeli lanac modnih dućana za garderobu na dva točka. Zimi su to uske tajice, s  pripijenim vjetrovkama do struka. Fluoroscentne žarke boje na izazovnim oblinama djevojaka u najljepšem cvatu probijaju jače od najsnažnijih farova. Već iz daleke daljine znaš da prema tebi juri pokretna slika zbog koje Amsterdam ili Den Haag ostaju u ljepšem sjećanju. Još kada se lelujave ljepotice spoje u beskrajnu rijeku sjajnih dvotočkaša dobijaš vatromet uzbuđenja u kojem, zbunjen, ne znaš na koju stranu pogledati prije.

U tom bunilu na obalama amsterdamskih kanala kao najljepša glazba stiže ti roj akorda  biciklističkih lanaca. Zvoni zvonce, a  strah te nije. Znaš da će nasmijane dame, kao najbolji kaskaderi na zidovima smrti, zaobići u trenu, već naviknute na milijune izgubljenih turista u rajskom vrtu jurećih vila.

Desetljećima već posmatram dame kako kao antilope vješto zaskaču na uska kožna sjedala i  poput ptica nestaju na horizontu uskih gradskih ulica, gdje se milimetarskom preciznošću ukrštaju automobili, motori, tramvaju, busevi i nikada mirna pedala. I nema sudara, nema zastoja, nema vike, cike. Psovke i policijskih palica. Sve je  organizirano u savršenom neredu u kojem caruje njegovo veličanstvo – bicikl. Njemu se klanjaju i sklanjaju.

U godinama davnim, dok su mi prijatelji na Balkanu maštali o autu i stanu, mene su privlačili dvotočkaši. U sarajevski rat  ušao sam sa malom desetinom običnih i specijalnih bicikala.  Po središtu grada, u uskoj kotlini uz mutnu i mirišljavu Miljacku, puhao sam se sjajnim prometalima bez brzina. Prema Ilidži i dalje prema brdima i dolovima Bosne i Hercegovine pićilo se specijalkama. Najbolje su bile one od 18 ili 24 brzine. Više umoriš ruke nego noge, mjenjačem prebacujući lanac na veće ili manje zubčaste koturove.

Tada po mom gradu nije bilo dasa, a kamoli dama što su uz veliku napetost, uz bezobrazno iritirajuću kanonadu automobilskih sirena, savladavali kilometre, sve u strahu da ne završe na odbojniku neke  podivljale  motorne limenke. U to vrijeme na rijetke bicikliste gledali su sa podsmijehom, čuđenjem i gađenjem. Kao, kvarili su bezbjedonosnu sliku sveukupnog gradskog prometa. Režali su na nas i šoferi, vatrogasci i drugovi milicajci. A posebno bi usključalo kada bi se po gradskim ulicama neka drugarica usudila pedalirati. Stao bi cjelokupni promet i nastao bi saobraćajni pomet. Zato je onda bilo malo hrabrih biciklističkih žena, koje je kukom i motikom dočekivao najzagriženiji balkanski patrijarhat...

Kako li je danas na ulicama regiona?!

Vidim puni su mediji Lijepe naše slikama Milana Bandića, prvog čovjeka Belog grada. Kao stigao je neki dan s biciklom na radno mjesto. Podvig, senzacija, čuđenje! Eh, da mi je najpoznatijeg Hercegovca Zagreba jednom provodati oko kraljevskih zdanja u Den Haagu. Uplašio bi se, ne od automobila, nego od rijeke dvotočkaša na kojima cijeli kor najviših ministara, a često i sadašnji prvi premijer Europske unije, Mark Rutte, stižu na radna mjesta. Nema  među ovdašnjim političkim establišmentom skorojevičkih pokazivanja bijesnim, službenim automobilima. Kao što to čini Dragan Čović, predsjenik Predsjedništva BiH, bacajući, čak, 200 tisuća maraka za neki audi, dok pučke kuhinje nemaju ni za kruha.

Prije koju godinu  ovdje je jedan ministar, a uz to još i otac snahe od Beatrix, bivše kraljice Nizozemske, kažnjen s nekoliko tisuća eura  zato što je  biciklom oduzeo pravo prvenstva nekom srednjoškolcu, također, na biciklu. Ministar je uz globu zaradio i prelom ruke. Nije bilo progledavanje kroz prste kao u našem regionu. Političar je na ulici samo učesnik u prometu, nije bog kao kod nas koji se ni ne osvrne za palim TV kamermanom, a zakon je zakon.

...Nego, zavedoše me prokleti balkanski geni i umalo da zaboravim  kakva me rapsodija izazova i uživanja očekuje za mjesec ili dva. Tada ne zaluđuju do neba otegnuti sagovi najraznobojnijeg nizozemskog cvijeća, već rijeka razigranih cicanih haljinica.Kaleidoskop svih kolora, dužina, proreza, zareza, kopčanja.  Dame na biciklima postaju latice što se polagano, mazno i senzualno otvaraju pred očima poklonika neupitne ženske ljepote i zračenja. Pokreti kojima osvajaju tek proljećem probuđene aleje  izazivaju ritmiku uzdaha i muških zaklinjanja da boljeg i zdravijeg eco prevoznog sredstva od bicikla nema.

Znam to i ja, zato započinjem s ponovnim ubrzanim treninzima na dva točka. Svakog dana u svakom pogledu dolaziću u bolju formu za utrku sa lepršavim suknjicama između nizozemskih kanala i lala. Misli mi tada neće letjeti ka Balkanu, žicama i sirotim izbjeglicama čijim  suzama Europa bajkovitih biciklista više ne vjeruje.