INK PULA, PETAK, 29. SVIBANJ U 20 SATI, KONCERT "PIANOTRON" ZVJEZDANA RUŽIĆA
Trenutno jedan od najnagrađivanijih i najuzbudljivijih jazz glazbenika Zvjezdan Ružić, gostuje u INK Pula (petak, 25. svibanj u 20 sati) sa svojim novim projektom "Pianotron" u kojem spaja koncertni klavir i mellotron, instrument kojeg su popularizirali Beatlesi u pjesmi “Strawberry Fields Forever”. Iskoristili smo priliku da sa Zvjezdanom porazgovaramo o svemu po malo i da publici približimo ovog sjajnog glazbenika.  

Reci nam nešto o tvom novom projektu Pianotron s kojim i dolaziš u INK Pula 

- Pianotron je nešto potpuno drugačije od svega što sam dosad napravio. To je projekt u kojem spajam koncertni klavir i mellotron, dok nogom sviram spravu na kojoj imam studijski isproducirane zvukove s raznim atmosferama koje koristim kao treći zvuk u skladbama. Pianotron je moja igra gdje si dozvoljavam čuti glazbu na način kako ona svira u mojoj glavi, neopterećen nazivom stila, bilo kakvim pravilima i ograničenjima, već samo onako - iz srca. Stvaranje Pianotrona krenulo je od kopanja po sebi, rada na sebi. Upoznavajući sebe dozvolio sam si biti nešto drugačiji no dosad; možda malo nježniji, jednostavniji, iskreniji, još razigraniji i ono najbitnije - oslobođen svih onih silnih pravila društva i ideja o tome kako nešto treba izgledati, kako se treba ponašati, što je dobro, a što nije. Ukratko - biti svoj. Težak je to put, ali to je put kojim želim ići. U traženju sebe i svog glazbenog izričaja desio se projekt Pianotron, projekt na koji sam toliko ponosan i za koji tvrdim da je tek na početku svog putovanja. 

Mellotron, kojeg koristiš uz klavir, su popularizirali Beatlesi u pjesmi "Strawberry Fields Forever", jel to znači da si i ti ljubitelj Beatlesa ili samo ovog instrumenta?

- Pa upravo zbog Beatlesa sam i otkrio Mellotron. Nikad neću zaboraviti senzaciju koju sam osjetio kada sam prvi puta kao klinac čuo “Strawberry Fields Forever”, one flaute na uvodu! Tražio sam po raznim klavijaturama taj zvuk, ali bezuspješno. Ništa nije bilo ni približno dobro kao te flaute. Onda sam jednom prilikom na internetu iskopao informaciju da je riječ o mellotronu.  Nažalost, ta mi informacija nije baš puno pomogla s obzirom na to da u čitavoj regiji nema niti jednog mellotrona. Prolazile su godine i ja sam se već pomirio s time da neću imati taj instrument. A onda mi je jednom na internetu izletio oglas o replikama originalnih mellotrona koje radi čovjek iz Švedske, koji je nekoć radio u njihovoj tvornici, a koja je sredinom osamdesetih godina propala zbog novijih klavijatura koje su bile puno lakše i imale puno više zvukova. Naravno, odmah sam ga naručio, a ostalo je povijest.

Ovaj projekt je ipak nešto drugačije od onog čime si se do sada bavio, a to je jazz. 

- Kritičari koje izuzetno poštujem i čije mišljenje itekako cijenim, kao što su Dubravko Jagatić, Davor Hrvoj i Hrvoje Horvat, opisali su Pianotron kao “glazbu za moderno doba” uz komentar kako ne znaju u koji stil bi svrstali moju glazbu. Zanimljivo mi je da su sva trojica nekako spontano odlučili napisati kako je to zapravo “Pianotron stil”. Pianotron je skup svih mojih iskustava u dosadašnjem radu, svih stilova glazbe koje sam svirao, svih suradnji, mog rada kao producenta i ono najbitnije - moje želje da krenem ispočetka. S Pianotronom sam si rekao kako želim zaboraviti na sva pravila i sve teorije koje sam kroz život i na konzervatoriju učio i krenuti opet iznova, dozvoliti si svirati pet tonova, ali onih pet koje čujem dok ih sviram, dozvoliti si biti isti onaj tip koji jesam dok šetam Maksimirom i fućkam, isti onaj tip koji u svemu pokušava naći ljepotu i pozitivni ishod, tip koji živi za romantiku i ljubav, tip koji nije samo jazz glazbenik - tip otvoren za učenje o svijetu i životu. Put kojim trenutno hodam ima cilj, a cilj je pronaći sebe i svoj stil, ono najiskrenije u sebi.

Osim Pianotrona, imaš i druge sastave i projekte na kojima sudjeluješ, reci koji su ti aktivni. 

- Od 2014. godine imam svoj sekstet, “Zvjezdan Ružić Sextet”, s kojim sam snimio tri autorska albuma dosad. Jako sam dugo čekao da pronađem one posebne ljude s kojima bih htio graditi svoju autorsku priču. Oni su Adriano Bernobić, Tomaž Gajšt, Lenart Krečič, Miha Koren i Vojkan Jocić - tri Hrvata i tri Slovenca. S njima sam doživio jako puno lijepih priča i lijepih koncerata i naravno, sviramo i stvaramo dalje. Prije dvije godine sam oformio i “Zvjezdan Ružić Trio”, s Borkom Rupenom i Ivarom Robanom Križićem. Imali smo nekoliko lijepih koncerata i nadam se da ih je još puno lijepih ispred nas. Osim ta tri glavna autorska projekta, surađujem s Ines Tričković, Goranom Končarom i Ljerkom Gamulin - Končar na projektu “Hommage To Erik Satie”, gdje izvodimo glazbu čuvenog Satieja u našim aranžmanima i, što je još važnije, uz vokalnu izvedbu autorskih tekstova koje je Ines napisala slušajući njegovu glazbu. To je jako zanimljiv projekt kojeg tek planiramo snimiti, no o tome odlučuje Ines, s obzirom na to da nas je ona okupila i da je ideja njezina. Nastojim ne ulaziti u puno suradnji, pošto znam koliko je energije potrebno da radiš samo jedan projekt, ukoliko priči pristupaš iskreno i čitavim bićem.

Malo je znano da si bio i na turneji sa 2Cellos?

- Bilo je to doista posebno iskustvo. Dobio sam poziv za turneju s njima, koja je započela koncertom u čuvenoj areni Budokan u Tokiju, nastavila se po čitavoj Australiji i završila na Novom Zelandu. Tu se nema što reći. Ti dečki su napravili svjetsku slavu, ali su prije svega vrhunski glazbenici. Bila je to super turneja koja je trajala gotovo mjesec dana, s puno slobodnih dana kad smo se super družili i sprijateljili. 

Osim turneje sa 2Cellos, nastupio si širom svijeta i sam i sa svojim sextetom, gdje si do sada nastupao i koji su ti koncerti u inozemstvu posebno ostali u sjećanju?

- Koncert sa svojim sekstetom koji ću posebno pamtiti je prva službena premijera albuma “Pandaland”, održana u Cadillac Shanghai Concert Hallu, najstarijoj koncertnoj dvorani u Shanghaiju. Bilo mi je to nestvarno - da promociju albuma održimo u dalekoj Kini, u punoj dvorani ljudi koje ne poznaješ. Bio je to bitan trenutak za mene kao glazbenika, trenutak u kojem shvatiš da je doista moguće puno više no što misliš; trenutak kada shvatiš da nema potrebe za frustracijom jer nikad ne znaš gdje te čeka tvoja publika - tvoji ljudi, ljudi koji će vibrirati na frekvenciji sličnoj tvojoj, koji će te vidjeti i iskreno doživjeti. Nema pravila, sve je tu, ali mi biramo kome i čemu dajemo svoju energiju. Mi sami odlučujemo što je bitno a što nije. Jedino što je doista bitno je nikad ne prestati sanjati i nikad ne prestati slušati svoje srce, koliko god to nekad bilo i bolno i teško i koliko god taj put ponekad djelovao nemoguć i pomalo sulud. Eto, to sam spoznao zbog tog koncerta i zato mi je taj koncert posebno drag.

Interesantno je da si sa svojim sextetom čak dvaput bio na kineskoj turneji, kako je došlo uopće do suradnje s Kinom?

- Sekstet svoje korijene s Kinom vuče iz 2016. godine. Nazvao me Davor Hrvoj, naš poznati jazz kritičar i urednik emisije “Vrijeme je za jazz”. Rekao mi je da kineska kulturna delegacija stiže u Hrvatsku i da je on organizirao mini koncerte u kojima bi njima predstavio naše najbolje jazz projekte, među kojima je pozvao i moj sekstet. Predstavili smo se sa tri skladbe. Reakcije su bile odlične, iako je nastup izgledao kao audicija - što je u neku ruku i bio. Ljudi iz njihovog ministarstva prišli su mi nakon nastupa i pitali me za kontakt. Rekli su da se vesele našem dolasku u Kinu. Mislio sam si u sebi “Ma mo'š mislit da će mi se javiti, vjerojatno je to samo priča”. I tako je to i izgledalo. Prošlo je dva ili tri mjeseca i od nikoga ni glasa. Ja si mislim: “Eto, znao sam, ništa od toga…” No, jednog dana stigao mi je e-mail iz njihovog ministarstva s pozivom na suradnju. Onda su me spojili s jednom od agencija s kojima oni surađuju i onda su krenuli pregovori, dogovori i sve ostalo koji su trajali oko devet mjeseci. Sve je to nebitno, jer je stigao dan kada smo poletjeli za Kinu, gdje smo održali sedam koncerata, od kojih su tri bila na sjeveroistoku zemlje, tako da smo i unutar zemlje puno putovali. Bilo je tu svega. Ima jedna super dogodovština: sa dečkima sam u Hefeiju tražio plakate za naš koncert po gradu. Našli smo koncertnu dvoranu, ali nismo mogli naći nijedan plakat, što nam je bilo prečudno s obzirom na to da je dvorana izgledala nestvarno lijepo. Odjednom smo na neboderu pored koncertne dvorane ugledali ogromni svijetleći billboard s našim slikama - preko čitave zgrade! - i počeli se smijati. Takvih je situacija bilo puno. Lijepe su to uspomene!

Tvoj album sa sextetom zove sa "Pandaland", imali taj naziv neko skriveno značenje, a koliko znam, sam si ga izdao i distibuirao čak i u Kini?

- “Pandaland” je nastao inspiriran prvom turnejom po Kini, gdje sam, na nagovor našeg agenta Yanga, odlučio obraditi dvije kineske tradicionalne skladbe kako bismo odsvirali i nešto što bi njihova publika prepoznala i čime bi im odali znak poštovanja. Ja sam se potrudio da te dvije skladbe aranžiram na način da zvuče kao moje autorske skladbe, kako ne bi zvučale kao “uljezi” među ostalim autorskim skladbama na koncertu. Dečki iz seksteta bili oduševljeni s te dvije skladbe, kao i agent, koji me je odmah pitao bih li ja napravio čitav album s kineskim skladbama. Kada sam se vratio sa prve turneje, zamolio sam Yanga da mi pošalje čim više njihovih tradicionalnih skladbi, kako bih si ja odabrao meni najdraže - one koje osjetim kao svoje. Poslao mi je gotovo čederdeset skladbi. Odmah sam napravio selekciju od najboljih dvadesetak, a onda je išao teži dio, gdje sam morao napraviti selekciju od nekoliko najdražih. Zatim sam molio Yanga da mi pošalje tekst o svakoj ukratko, kako bih znao koja priča stoji iza koje skladbe. Tada sam odabrao sedam mi najdražih skladbi kojima sam dao potpuno novu boju s aranžmanima kako ja čujem te skladbe. Nekoliko mjeseci kasnije u mom “Highway Studiju” na Matuljima snimili smo album “Pandaland” i samo dva mjeseca kasnije ponovno smo poletjeli u Kinu, gdje smo održali pet koncerata, s prvim koncertom onim maloprije spomenutim, u Shanghaiju. 

Koju muziku sluša Zvjezdan Ružić?

- Ukratko - sve. Sve što me dotakne, što je lijepo i dobro. Nikad se nisam stilski ograničavao niti imao predrasude prema nekoj glazbi. Samo mi je bitno da je iskreno i da osjetim “priču” iza skladbe. 

Za kraj što možeš poručiti pulskoj publici, koja će svakako (zbog mjera) biti odabrana?

- Dragi prijatelji iz Pule, pretpostavljam da će neki od vas po prvi put biti na mom koncertu - neki će možda po prvi put meni i mojoj glazbi dati priliku, neki će slučajno svratiti, a neki me možda i znate, ali još niste slušali moj novi album "Delightful F". Ja vam se unaprijed zahvaljujem, i to jer ćete biti moja prva publika nakon devedesetak dana sviranja samome sebi u brk. Zato mi puno znači svatko od vas tko se odluči petak navečer provesti sa mnom u kazalištu. Značite mi jer ste odlučili podržati moj rad i značite mi jer moja glazba smisao dobiva tek onda kad je dijelim s vama. Hvala vam za to i jedva čekam petak da se vidimo i družimo uz note Pianotrona!

(Dorijan Vrkljan)