PIŠE: IGOR GALO
Mikro prostor naše svakodnevnice i našeg bliskog, obiteljskog okruženja predstavlja nas podjednako dobro i najčešće podjednako loše kao i makro prostor – prostor Lijepe naše, hoću reći.
I u mikro i u makro prostoru predstavljamo drugima ono što jesmo ali i ono u što uvjeravamo sebe da jesmo. Ne zna se što je jadnije kad „damo sve od sebe“ u uvjeravanju drugih o sebi.
Mikro prostor manje je vidljiv u odnosu na makro prostor – države. Dobar je primjer aktivnost tehničke Vlade RH ovoga sparnog ljeta. Kako ta družina predstavlja sve nas … vrlo je vidljivo, a tek tehnički ministar vanjskih poslova, koliko se tek taj upinje! Valjda je konačno van sebe. Vodu će povući netko drugi ili možda neće, pa će nam to sve njegov(n)o ostati u miraz ...
Koliko god se mi upinjali da svijetu dokažemo sebe kao civilizirane, časne, radišne i uzorite … nažalost, male stvari, naoko sitni detalji šalju mnogo vjerodostojniju sliku o nama i u mikro i u makro izdanju.
Naime, posljednjih 25 godina pripremam se (psihofizički, kao i svi Hrvati) za zadovoljavanje Europskih standarda, u svim segmentima, pa i u odlaganju smeća. Treniram sa novim, netom isporučenim, kodiranim, pokretnim EU standard - kantama za smeće. Nažalost nisu samohodne, trebati će to gurat za opće dobro vlastitim snagama i novcima. Dok se ja brinem u koju ću vrećicu staviti organski otpad, a u koju anorganski, zbunjuju me dječje pelene gdje su sljubljeni organski i anorganski otpad u neodvojivu cjelinu. Na moju radost novo pridošla unuka proizvodi nerazvrstani otpad u respektabilnim količinama. Što ću s time jadan i nerazvrstan? Dilemu ostavljam EU, a nadam se da će unuka do tada naučiti to obavljati u legalnim, propisanim uvjetima za sretnu i zadovoljnu Europu, a mi matori onako kako smo to i ranije obavljali.
Ni sa vlastitim smećem ne znamo što ćemo, a kamo li sa drugim nus-proizvodima i nus-vrijednostima.
Elem (uglavnom - rekli bi mi ). Đaba (za ništa – rekli bi) mi trud i razvrstavanje otpada. Nadležne snage Čistoće još nisu pripremile kontejnere za tako sofisticirano razvrstavanje smeća, a kad' će - ne zna se, a koštat' će nas - ZNA se.
Čemu ovaj uvod o smeću, moguće je pitanje znatiželjnika? Ni zbog čega, i dalje ću o smeću. Ovaj put o ljudskom smeću, naravno organske prirode.
Na primjer, ovu javnu, gradsku, u punom smislu NAŠU klupu, zatekao sam takvu odlazeći baciti razvrstano smeće u kontejner. Na proplanku u parku raskošne borove šume Marsova polja, najveće zelene površine u bliskom centru grada Pule, stoji jadna - razrezana pilom, a pored nje rasplakana, moja unuka.
Što je ona Bogu skrivila (klupa, a ne unuka) pitao bi se vjernik, a ja se pitam što je klupa Čovjeku skrivila da se dotični maši pile i da je uz mnogo truda i uz mogućnost samoozljeđivanja tako „dovede u red“, odnosno onesposobi je za njezinu skromnu, malu ulogu u našim životima. Da ponudi tihi odmor nekoj bakici i djedu u šetnji, možda intimno mjesto zaljubljenom paru, a moguće i za neki raskalašeni trenutak nekih mladunaca koji su nepoželjni u vlastitom domu, obitelji. Nepoželjni čak i u kvartovskom kafiću … pa su na njoj, klupi ili oko nje potražili malo radosti. Što je od tih razloga isprovociralo „osvetnika s pilom“, što mu se vrzmalo u glavi u trenutku kad je u mrkloj noći otišao po ručnu pilu (motorka je preglasna) u vlastitu šupu i krenuo u akciju? Možda i on ima svoje jake razloge, možda i opravdane ali čemu klupa da bude jedina kažnjena. Pitanje za sve nas kako bi možda saznali tko smo i što smo u ovom malom – mikro prostoru.
Klupa je javno dobro, društveno dobro, odrađeno i plaćeno našim „žuljevima“ , a mi ništa, nemamo stav ... Jebe nas se, mi rješavamo samo krupne stvari kroz nerazvrstani otpad…
