STRUGALICA
Piše : Damir Strugar
Svemu lijepom u životu dođe kraj! Kad – tad...ma koliko dugo to lijepo trajalo. Evo, tako je i čuvenoj kolumni „Strugalica“ nakon pet stotina ispisanih kolumni i deset godina neprekidnog izlaženja došao - kraj...Tako je to u životu. Kažu da će se jednog dana i sunce ugasiti.
No, što se „Strugalice“ tiče ona je ponosno sijala sunčanim sjajem čitavo jedno desetljeće! Bila je luč slobodne riječi i demokracije. Otvarala je teme i dileme u Puli, Istri, pa i Hrvatskoj. Bila je rado čitano i omiljeno štivo, čak i onima koji je nisu voljeli. Izazivala je brojne komentare na društvenim mrežama, u kafićima, u društvenim i političkim krugovima.
Ja, kao njezin dugogodišnji autor, moram priznati da sam je proteklu deceniju uvijek sa guštom i užitkom pisao. Pokušao sam biti zanimljiv, radoznao, dobro informiran. Trudio sam se pisati i o onome o čemu drugi kolege i novinari nisu pisali. Nastojao sam biti originalan ili barem poseban i specifičan.
Istina, nije uvijek bilo lako svake nedjelje ujutro, čak pet stotina puta zaredom, ispisati prazni papir malim ili velikim mislima. Nekad je inspiracije i događaja bilo napretek, a nekad se zaista u prethodnih sedam dana ništa posebno bitno ili interesantno nije desilo. No, to moje brojne čitatelje nije zanimalo. Oni su bili navikli da u svako nedjeljno jutro uz nezaobilaznu kavicu, negdje oko 10 sati, upale kompjuter i pročitaju što će im toga novoga „Strugalica“ razotkriti, donijeti, objaviti.
Mnogi su me prijatelji znali pitati kako odabirem ili pronalazim teme, nisam li se ipak kao „kolumnist desetljeća u Istri“ zamorio? Pokušavao sam im objasniti da je zaraza novinarstvom doživotna i da je zaista točno ono staro pravilo da se novinarom rađa i postaje, ali nikad ne prestaje! A teme su se nekad nametale same od sebe...Valjalo je samo šetati Pulom, Istrom, osluškivati, upijati, sređivati dojmove...
Naravno, mnogo puta su me ljudi i osobno nazivali jer su željeli da „Strugalica“ piše o njihovim problemima, događajima, životnim pričama. Nekad sretnim, a nekad i tužnim. Nisam odbijao nikog. Uvijek sam smatrao da treba saslušati ljude, jer se iz svakog razgovora može doznati kakvo zanimljivo zrnce istine, kakva tipična ljudska sudbina, kakva tipična naša nepravda.
Dakako, nekad sam se bavio i „visokom lokalnom i regionalnom politikom“, kako to mi u medijima znamo često reći. Političarima o kojima sam kritički pisao nije se to dopadalo. Nikako se nisu mogli pomiriti sa mojim promišljanjima, smatrajući ih kao negativistički prikaz njihovog rada i djelovanja. Teško im je bilo dokučiti moje prijedloge za poboljšanje i ispravljanje krivih poteza, za opće dobro svih nas. Stoga među njima zaista nisam mogao steći osobne prijatelje...
Posebno su ljuti bili na mene obični prijatelji koji su spletom okolnosti ili igrom sudbine ili odlukom političkih moćnika postali nekakvi malo jači faktori. Direktori, ravnatelji, pročelnici, upravitelji. Oni su stalno njurgali kada bi opisivao njihov lik i djela u svojim kolumnama. Nikako nisu mogli shvatiti suštinu mojih napisa, dvostruke misli, pohvalu ili kritiku. Nisu mogli dokučiti osnovnu poantu, a to je da su postali javni djelatnici i da su samim time izloženi kritičkim ocjenjivanju. I kao pojedinci i kao osobe na funkcijama, zadužene da poslovi za koje su oni odgovorni, funkcioniraju dobro i kvalitetno. Mnogi od njih su se na mene naljutili i zahladili odnose. Ali šta da se radi, ne može se baš sa svima biti dobar.
Naravno, samo su rijetki genijalci i ljudi širokih pogleda znali da sam ja tek profesionalni novinar koji o svemu treba pisati i koji samo dobro radi svoj posao. No, to je sudbina novinara. On nikad nije privatna osoba, on je uvijek na zadatku. Da pamti, bilježi, piše i objavljuje. Ma koliko se to nekima ne sviđalo...
I na kraju, što još napisati, osim pozdraviti sve one koji su me uređivali, objavljivali, prepisivali, dopisivali, lajkali, čitali i komentirali. Do nekog novog susreta, u nekoj novoj formi, na nekom novom mjestu...
(Foto ilustracija: Kemal Huseinćehajić)
