DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
''Nikada nisam ni na koji način bio apologet bilo kojeg zločinačkog režima - ustaškog ili komunističkog. Dapače, u svojem javnom djelovanju i u tekstovima sam isticao da su ustaški zločini opterećeni hipotekom poraza i da predstavljaju najveće posrnuće hrvatskog naroda čiji zloduh i sjena još i danas stoje nad hrvatskim narodom'', kazao je ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović u svojem obraćanju javnosti u Vladi podcrtavši da mu je savjest čista u svakom pogledu – ''ljudskom, političkom i moralnom''.
Ministar smatra da se izjave iz njegova mladenačkog razdoblja, prije 20 godina, koriste ''selektivno'' i da ''predstavljaju političku manipulaciju''. Brani se i tvrdnjom da su mu radovi ''prošli znanstvenu verifikaciju'' i da se njegovo ministarsko djelovanje treba prosuđivati po radu, a ne ''preko selektivne
manipulacije činjenicama iz prošlosti’''.
Znam nešto o tomu, o manipulacijama činjenicama iz prošlosti, pa me tako glavni HDZ-ov operativac Milijan Vaso Brkić optužuje, braneći Hasanbegovićev ustašluk ''iz mladosti'', da sam kao mladić ''bacao molotovljeve
koktele na sinagoge, a sada sam ljevičarska ‘građanska’ ikona'', što su neki portali iskoristili da objave kako sam, eto, ''palio sinagoge''. Iskoristit ću tu Brkićevu izmišljotinu da zaključim zašto je Hasanbegović u realnim problemima.
Moram, dakle, po tko zna koji put, demantirati ovu monstruoznu laž. Kako sam napisao u knjizi “Argentinski roman” (Profil, Zagreb, 2014, str. 109): ''Po povratku sa neke fešte gdje smo se napili (bila je to 1978. i imao sam 16 godina, op. D.P.), pokojni brat i ja bacit ćemo kamenje na prozore sinagoge u blizini naše kuće još dok smo živjeli u kvartu Florida. Ja sam o tome već svjedočio, ali želim da to svjedočanstvo ostane zabilježeno i u ovoj knjizi''.
Kako sam pojasnio u knjizi i drugdje, u više navrata, bili smo zatrovani ustaškom ideologijom, ali i mržnjom prema Židovima, što je bila jedna od temeljnih karakteristika tzv. NDH koju je pak Zlatko Hasanbegović već u zrelim godinama veličao kao član domovinskog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta - HOP, činjenicu koju Brkić ne može izbrisati. Ja sam se, za razliku od ministra Hasanbegovića, odavno jasno distancirao od veličanja ustaštva i od bacanja kamena na prozor sinagoge.
Za to sam javno molio i dobio oprost čelnih ljudi židovske zajednice u Hrvatskoj, o čemu je bilo riječi početkom predsjedničkog mandata Ive Josipovića, 2010., kada je i počela cirkulirati ova neistina o meni.
Moj otac Adolf Pilsel približio se Paveliću u drugoj polovini pedesetih kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika, jer je to bila i posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem u znak zahvalnosti što su djed Jakov i baka Roza spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu.
Odmalena, ja nisam znao ni za što drugo nego za ono što sam upijao u redovima ustaške emigracije odrastajući među ljudima kakvi su bili Ivan Rojnica, Dinko Šakić, Danijel Crljen i drugi. Meni je Poglavnik bio simbol hrvatske države koju ''smo izgubili'' pa sam, nabrijan slično kao Hasanbegović, odlučio čak neko vrijeme ne spavati pod raspelom već pod Pavelićevom fotografijom.
Netko je tada imao Freddieja Mercuryja iz grupe Queen. Netko pak Marija Kempesa, čiji su nam golovi donijeli pobjedu na nogometnom prvenstvu svijeta. Ja sam te 1978. godine imao Pavelića.
Hasanbegovićevo koketiranje s ustaštvom i ustaškim muslimanima iz Handžar divizije mi ne predstavlja odveću muku. Razumijem ga. Zapravo, žao mi je čovjeka koji se pobudalio devedesetih kad je HOP-ovao ili HČSP-ovao, jer, barem što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands).
Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati to da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam si svakim danom kojim sam se budio svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: “Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”
Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da ministru Hasanbegoviću poručim kako je, eto, malo zakasnio s ogradom od ustašovanja.
Naime, nipošto da se pravim važan, moram kazati da je ta tema u mom životu postala opet važna zbog objave “Argentinskog romana” ali, što mislite, da li bih ja mogao funkcionirati početkom devedesetih kao jedan od utemeljitelja HHO-a da se nisam tada već bio dobrano odmaknuo od ustaštva?
Iako se iznuđena naknadna ograđivanja Zlatka Hasanbegovića od sebe samoga ne smije ignorirati, jasno je da nisu dovoljna naknada za ogromnu političku štetu koju je nanio Oreškovićevoj Vladi. Jer nije problem kapa koju je stavio prije 20 godina na sebe već to što je aktivan na stranicama koje zagovaraju Handžar diviziju i rehabilitaciju jeruzalemskog muftije Hadži Emin el-Huseinija, odnosno to što u privatnoj nakladi izdaje najekstremnije knjige koje ne mogu naći uobičajenog nakladnika.
Iako sam bio nedužan, ja sam zaključio da predsjednika Josipovića ne smijem opterećivati našavši se usred neviđene hajke koja je nastala zbog tih izmišljenih famoznih molotovljevih koktela (više od 180 objava u 15-ak dana), pa sam napustio Pantovčak. Ovo je pak nešto sasvim drugo: ministar uopće nije nevin. I mora podnijeti ostavku.
(REX)
