DRAGO EXPRESS
Piše: Drago Pilsel
Malo se zna a trebalo bi se više govoriti i o zločinima koji su partizani počinili odmah nakon kapitulacije NDH nad podunavskim Nijemcima. O tim ljudima koji su stradali danas pišem jer živim u braku s unukom ubijenog Nijemca iz Vojvodine, ali i u povodu Dana protjerivanja podunavskih Nijemaca (Vertreibungstag). Na logoraškom groblju u Krndiji, ispred spomenika podignutom u čast i spomen na podunavske Nijemce, žrtve zloglasnog logora u Krndiji, u utorak 11. svibnja održan je prigodni komemorativni skup u povodu rečenog dana. Molitvu "Vater unser" (Oče naš) na njemačkom jeziku predvodio je vlč. Đurica Pardon, koji je, između ostalog, izrazio nadu da će se češće susretati na tome mjestu, kao i u crkvi Svetog Križa u Krndiji, koja je posvećena ne samo mukom i krvlju onih koji su ovdje stradali, nego znojem i radom svih onih koji su tamo nekada živjeli. Vijenac s natpisom "Unseren unschuldigen Opfer – Našim nedužnim žrtvama", nosila su dvojica bivših zatočenika zloglasnog logora smrti u Krndiji. Zatim je predsjednik đakovačkog ogranka M. Niderle podsjetio okupljene na sve nedužne njemačke žrtve, koje su nakon Drugog svjetskog rata bile protjerane ili strpane u logore, pri čemu su mnogi od njih umrli zbog pothranjenosti, nedostatne ili nikakve higijene te zaraznih bolesti. Prema povijesnim činjenicama partizani su na taj dan prije 65 godina, 11. svibnja 1945., u samo 15 minuta u koncentracijske logore iz svojih domova protjerali 13 tisuća uglavnom žena, djece i staraca, i to u Valpovo, Josipovac i Krndiju te mnoge pustare u Slavoniji, Baranji, Srijemu i Bačkoj. Neki su uspijeli izmaknuti logorima. To je priča obitelji moje supruge Claudije Keller. Djed moje supruge, Jakob Keller, bio je šumar i živio je u selu Erdevik koji se nalazi na području današnje općine Šid, u Vojvodini, selo koje se je u trenutku njegove smrti 1943., a prije toga, rođenja svojega sina Helmuta, oca moje supruge Claudije, nalazilo na području NDH. Da vam to opišem nešto jasnije, selo Erdevik i hrvatski Ilok se ''gledaju preko granice''. Nije jasno, jer nema obiteljske dokumentacije, što su partizani zaračunali Jakobu kao neoprostiv grijeh ali su ga smaknuli sa još nekolicinom Nijemaca iz toga sela. Njegova supruga, Claudijina baka, Ana Keller (86), živa je i dobro se sijeća strahote rata. Glad i neimaštinu s malim Helmutom kojeg se trudila kao udovica podići a, naročito, tih strašnih dana u svibnju 1945. kada je u nekoliko minuta morala pokupiti što je mogla i krenuti u zbijeg. No, da Ana nakon rata nije krenula put rodbine u Njemačkoj, njen sin Helmut ne bi upoznao i oženio suprugu Doris s kojom je imao četvero djece: Štefana, Ruth, moju Claudiju i Andreasa. Dakle, evo pitanje za kršćanina koji ne želi mrziti i koji je antifašist: moram li naknadno zahvaliti ubojicama Jakoba Kellera što su mi ''pomogli'' da upoznam i dobijem u braku predivnu Claudiju koju još jednom predstavljam široj javnosti? Claudia ubojice njena djeda, svakako ne mrzi. To ne čini ni Ana za likvidatore njena supruga jer je i ona pobožna kršćanska žena. Naravno, to – da li zahvaljivati ubojicama, je retoričko, neki će reći možda i da je deplasirano pitanje. Meni nije. Ja u toj sagi prepoznajem Božji rukopis, ma da su redovi toga teksta prilično neuredni i krivudavi. Netko je trebao biti ubijen da bi drugi imao život. I tako to ide. No, kako god bilo, sjećam se danas i onih koji su žrtvovani i nastradali samo zato što su bili sunarodnijaci Hitlera i nacista. Takvih je stradalo, znamo, i drugdje u Europi. Ako znate za nekoga koji je nedužno stradao a ime mu se, ili kolektiv kojeg je bio članom, ne spominje, posebice ako je pripadao ''nepodobnim skupinama'', možda je ovo prilika da ih se, barem na simboličnoj razini, i ovdje sjetimo. (REX)