Zagreb: Ove godine ništa nije kao inače

KORONAVIRUS, POTRES, BANDIĆ…
Piše: Nikola Biliškov 

Inače je ovo doba godine kad Zagreb ulazi u svoje najuzbudljivije razdoblje. Dani postaju ljepši, što izmamljuje ljude na ulice, stabla u parkovima listaju, Medvednica postepeno zeleni, a cijeli grad kao da počinje disati punim plućima. Ljudi dokono sjede po kafićima, a pogledi muškaraca prate lijepe žene u prolazu, konačno malo laganije obučene. Posvuda po gradu se održavaju različite konferencije, predavanja, izložbe, diskutira se, ulazimo u festivalsku sezonu. Sve se budi, sve bruji od života, sve je zaodjeveno u novo šareno ruho. 

Ove godine ništa nije kao inače. Proljetno vrijeme je prevladavalo kroz cijelu zimu, a onda je konačno došla i zima s prvim danima proljeća. Ali to zapravo nikome nije toliko bitno. U siječnju je prvi put do nas doprla vijest o nekom novom virusu, koji je u kineskom gradu Wuhanu inficirao mnogo ljudi. S rastom broja zaraženih i širenjem na druge gradove rasla je i svijest da bi taj virus mogao doći i do nas, što je u veljači postalo izvjesno. Na ulicama se sve češće mogao čuti termin „korona virus“, a počele su se pojavljivati i maske na licima. U zraku se osjećala sve jača odbojnost prema turistima iz Azije, naročito kad bi neki od njih kihnuo. Bilo je jasno da je samo pitanje dana kad će opasni virus ući u našu zemlju. 

U kantini Instituta Ruđer Bošković, na kojem sam zaposlen, dvojica brbljavih i glasnih mikrobiologa su iz dana u dan sve gorljivije raspravljali o mehanizmima prenošenja novog virusa, mogućnostima našeg obrambenog sustava i drugim vezanim stvarima. Zvučalo je kao da ih na neki perverzni način sve to zabavljalo: 
„Pa blokadom dilmodulina lijepo blokiraš cijeli receptor!“ na što obojica prasnu u gromki smijeh, a tema razgovora se preseli na nekakav sekundarni tumor, a mi zaključimo da nam se više ne pije kava. I tako iz dana u dan. 

U međuvremenu, epidemija je zahvatila mnoge zemlje, pa onda i Italiju, gdje je broj zaraženih brzo eksplodirao. Svi smo se pripremali za prekid rada, polako smo završavali ono što treba raditi u laboratoriju, prebacivali smo se na pisanje radova. Slično se događalo svuda oko nas, maskirani ljudi više nisu bili nikakva rijetkost, svi smo počeli strepiti od tramvaja i autobusa, a svi nužni poslovi, naročito građevinski, su radnicima postali jako hitni. U toj atmosferi bilo je jako lako dogovoriti radove u našem novom stanu, tako da nam je situacija u tom kratkom intervalu čak i odgovarala, kao i mnogim drugima. 

A onda je objavljena prva pozitivna dijagnoza COVID-19 u Zagrebu. Već nekoliko dana se nitko nije rukovao, ali i dalje su kafići i ostala okolupljališta bila dosta popunjena, iako se neugoda u u većim skupinama ljudi mogla rezati nožem. Na društvenim mrežama su se javljali ljudi koji su u samoizolaciji, a bilo ih je sve više. Grad je postao sumoran, a bilo je jasno da to još nije ništa prema onome što nas čeka. Neizvjesnost razvoja epidemije je stvorila masovnu tjeskobu i ustvari smo svi željeli da se konačno propiše mjera fizičkog distanciranja. Jedni drugima smo govorili kako je bolje raditi u stanu ako ikako možemo. U tom smislu su stigle i preporuke. Tih dana je zavladala i opća pomama za stvaranjem zaliha, zbog čega su ljudi pustošili prodavaonice.

Antiseptičke tekućine se već neko vrijeme nisu mogle naći nigdje, a onda su nestajali i drugi, inače uobičajeni proizvodi. 
Iako je vladala velika napetost, iako smo svi prestrašeno očekivali brojke, tada još jednoznamenkaste, iako smo raspravljali o eksponencijalnom rastu, kako je dobro da nije eksponencijalni, život se odvijao. Ljudi su radili, družili se. Mi ćemo biti druga Italija ako se ovako nastavi! uzbuđeno smo jedni drugima prognozirali, dijelili ozbiljnije članke o ublažavanju rasta, različitim epidemiološkim modelima i tako dalje. Virus SARS-CoV-2 je ušao u naš svakodnevni život i potpuno ga inficirao. Kako će sve to izgledati kad sve stane? pitali smo se. 
A onda je doista i stalo. 

Stigla je odluka da se više ne preporuča rad, da se rizičnim skupinama rad zabranjuje i naložena je mjera fizičkog distanciranja. Tog četvrtka 19. ožujka smo se još jednom našli na Ruđeru, proveli zadnji eksperiment, pokupili sva mjerenja i literaturu te se razišli. Barem mi imamo što raditi od kuće, sad konačno možemo napisati sve ono što toliko dugo čeka svoj red. Ipak, petak i subota su prošli uglavnom u prilagođavanju na nove uvjete. Škola na televiziji je već krenula i to je nekako profunkcioniralo, ali bilo je nekako čudno biti kući i znati da će to potrajati. U subotu smo si počeli dijeliti poslove, u ponedjeljak krećemo punom parom! 
Na sve strane su se pojavljivale internetske inicijative, različiti webinari, online-radionice, tečajevi, sve i svašta. Činilo se da će sve to biti jako zanimljivo, zapravo možda i dobro. Mirno smo otišli spavati, razmišljajući o onome što nam predstoji. 
A onda – šok!

U nedjeljnu zoru me prenula glasna tutnjava sa svih strana. Još iz sna sam zaurlao „Potres!!!“, iskočio iz kreveta i odmah se našao pred krevetima djece. Pokupili smo što nam je prvo palo pod ruke – nekakve kao bitne stvari – i istrčali vani, gdje je već bilo ljudi, a na stubištu smo sretali ljude koje nikad do tada nismo vidjeli u našoj zgradi. Držali smo se distance, dok su neki već punili aute i bježali iz Zagreba. Matko (moj sin) je rekao da mu se spava pa smo se vratili u stan. Brzo sam pretraživao portale, ali vijesti su bile vrlo oskudne, a onda je udario još jedan potres, otprilike isti kao i prvi. Počeo je padati i snijeg. Tad smo potrpali stvari u ruksake, ja sam vezao uže na ogradu balkona i odlučili smo čekati što će se dogoditi. Osim par manjih potresa, nije se događalo ništa. Počele su pristizati vijesti i tad smo vidili da je centar Zagreba jako nastradao. 

„Ej Niks, da te pitam... Možeš meni i Francescu donijeti nešto hrane? Mi se tu vrtimo po centru i nigdje nema ničega. Ne možemo u naš dormitorij, jer je jako oštećen.“ Bio je to Igor, moj suradnik iz Beograda, koji je kod mene na Ruđeru boravio tri mjeseca. Uzeo sam neke kekse, sjeo na bicikl, usput svratio u par pekara i tek u petoj našao nešto konkretno. Da bi došao do Instituta za istraživanje mozga na Šalati, gdje su premješteni Igor i Francesco, prošao sam kroz jedan dio centra, obilazio gomile cigala i otpalog materijala. Njih dvojica su me dočekali pred Institutom za mozak, a susjedna zgrada je bila vidno jako oštećena. Cigle su ležale svuda okolo, a mi smo izvršili primopredaju hrane, nakon čega sam otišao do Ruđera, pogledati je li sve u redu s laboratorijem. Na sreću, tamo nema nikakvih bitnijih oštećenja, ali dijelovi Instituta su ipak dosta nastradali. 

Spustio sam se u grad i nisam mogao odoliti znatiželji. Jednostavno sam morao pogledati na šta sad liči Zagreb. I bila je to doista tužna slika. Trg bana Jelačića potpuno zatvoren, kao i mnoge ulice. Posvuda cigle i otpali blokovi betona, posvuda uništeni automobili. Vojska na ulicama, policija megafonima rastjeruje ljude. Na Zrinjevac dolazi kolona vojske naoružana lopatama i kolicima, a pridružuju im se i ljudi. Jedna starija žena gotovo filigranskom pažnjom otpale cigle slaže u uredan zidić. Prolazeći Gajevom ulicom nailazim na prijatelja Vinka. Njemu je stan teško oštećen, a on mi priča kako se srami svoje reakcije na potres. Kaže „vikao sam nešto skroz neartikulirano i onda se bacio preko žene.“ Danas je grad prepun takvih priča, pomislio sam i otpedalirao kući kroz sablasni grad, a od te smjese strašnih, dirljivih i barem djelomično komičnih prizora nisam mogao zaustaviti suze.

Mi smo u svemu tome prošli jako dobro. Raspravljamo kako je dobra ta gradnja, kako je super i što smo blizu Save pa taj riječni talog amortizira potres. Onda se opet malo zatrese. Sad već znalački procijenjujemo njegovu snagu: „ovo je oko 2,5“, „Ne nije, vidit ćeš da je barem 3“, odgovara mi Dolores (moja žena), koja je, naravno, u pravu. 
Statusi koji su dominirali društvenim mrežama su odražavali strah od novih potresa tokom noći: „Moram oprati veš, ali mislim da ne bih podnijela centrifugu“ i slično. Ipak, mirno smo prospavali tu noć i onda masovno pohitali na društvene mreže kako bismo si međusobno poželjeli „mirno i sasvim nespektakularno jutro“. Gledao sam kroz prozor i razmišljao o tome kako je malo trebalo da se ljudi potrpaju u aute i pobjegnu iz grada. Razmišljao sam o tome kako je tek svim onim ljudima kojima je svako jutro odvratno i prestrašno, bez ikakve perspektive poboljšanja, a samo jedan potres, zapravo osrednje snage, ljude pretvara u izbjeglice i kako su među tima i mnogi koji do jučer nisu imali ni najmanje razumijevanja za izbjeglice iz Sirije. Razmišljao sam o tome, gledao kroz prozor, čitao poruke podrške iz drugih zemalja... onda sam poslao poruku i Igoru, koji je također u nevolji. Njemu i Francescu su rekli da ne mogu ostati u Institutu za mozak. Francesco traži način da se vrati u Njemačku, gdje je na doktoratu, ali to nije problem, jer ima let u srijedu.

Problem je s Igorom – on se mora vratiti kući, obustavili su sav međugradski promet, a i da nisu, zatvorili su granicu, čak i za građane Srbije. „U kontaktu sam s konzulatom, nema frke“, smiruje me. 
Krećemo s poslom, a nalazim i par odličnih webinara, vidim da će to biti cijele serije i jako se veselim svemu. Pristižu rukopisi na kojima treba raditi. Uopće mi neće biti dosadno, pomišljam. Igoru smo osigurali smještaj, Francesco je na kraju odletio već u utorak. Sve izgleda da je pod kontrolom. 

U srijedu oko podne mi dolazi poruka od Krune, koji je odnio ručak Igoru pa sad piju rakiju. Krunu mi priča i kako su se oni kao alpinisti pridružili vatrogascima i sad ruše dimnjake. Onda još malo ogovaramo Bandića i njegovu ekipu, pa se sjetim da Kruno ima rođendan pa si preko telefona nazdravljamo i pijemo rakiju, a Igor iz pozadine viče da se ništa ne brinem, da je sve OK. Oko 14:30 mi opet zvoni telefon. Igor. Šta sad opet hoće? 
„Ej, Niks... imam jednu situaciju, treba mi usluga. Ne znam kako da ti kažem, ali trebalo bi me hitno prebaciti do granice.“ 
„Do granice?! Pa kako da te prebacim do granice, pa nije dozvoljen promet!“, a onda se sjetim: „Ajde, pitat ću mogu li dobiti propusnicu od Ruđera, ali nije mi jasno da je sad to nešto tako hitno...“
„Ma je, hitno je. Ide neki konvoj iz Ljubljane pa otvaraju granicu na sat-dva. Rekli su mi da mi je prilika da prođem sad ili tko zna kad.“

Sve smo organizirali i krenuli. Autocesta je bila prazna, samo rijetki kamioni na njoj. Kasnije smo nailazili na ogromne praćene konvoje kamiona. Tek 2-3 osobna auta smo sreli putem, a i oni su bili u žurbi. U suprotnom smjeru su promicali auti s rotirajućim svjetlima, nekoliko kola hitne pomoći i kamioni, kamioni, kamioni... Do granice smo stigli u, za mene, rekordnom roku. Na hrvatskom dijelu pokazujem propusnicu, objašnjavam, kažu mi da je prošao konvoj, ali da bi moglo biti još otvoreno pa da probamo. Srpski dio je izgledao kao pod opsadom. Cestu su blokirali policijski auti, ali čim sam izvukao propusnicu zaključili su da smo mi s konvojem pa su nas propustili. Igor je tu izašao, a ja sam se okrenuo nazad. Nakon što sam objasnio da sam samo ostavio kolegu, a policajka detaljno proučila propusnicu i konzultirala se o tome te nakon što sam pričekao da dođe dosta siroviji carinik, ponovo sam bio u Hrvatskoj, i to bez izrečene mjere samoizolacije. Sad sam lagano vozio praznom autocestom kroz noć.

Slušajući ne baš tako lake note legendarnih pulskih glazbenika, prešao sam jedan golemi konvoj kamiona, najduži kojeg sam vidio u životu. U svom stanu sam bio par minuta prije 22, taman da stignem na jedan odličan webinar, a Igor mi je poslao poruku da ih upravo voze u karantenu na Fruškoj gori. Tamo je još uvijek i čeka rezultate testiranja na COVID-19. 

Dani prolaze u radu. Obiteljski život se miješa s poslom, tu i tamo se prošećem ili provozam biciklom, pokušavam održavati kondiciju. Sudjelujem u balkonskim akcijama u 20 h ako su usmjerene protiv aktualne gradske vlasti. Ustvari mi ni u jednom trenutku nije dosadno, a imamo toliko posla da bez problema možemo tim tempom raditi i 6 mjeseci. Promatram različite oblike reorganizacije društva, drago mi je da fizičko distanciranje nije dovelo i do socijalnog distanciranja, čak naprotiv. U tome vidim i veliki pozitivan transformativni potencijal. 

Sanjam o tome da je COVID-19 jedna vrsta restarta, koji može u konačnici imati dugoročno pozitivni ishod. I na mreži se družim s ljudima koji sanjaju slične snove. 

Facebook komentari