MOJE PJESME, MOJI SNOVI
Piše: Nevena Trgovčić i Goran Šaponja
Film nedavno preminulog američkog redatelja Roberta Wisea The Sound of Music, u nas preveden indikativnim naslovom Moje pjesme, moji snovi, desetljećima je dovodio do suza široku, posebice žensku, filmsku publiku. Ova je holywoodska uspješnica iz 1965. godine svojom popularnošću nadmašila i dotad najveći kino-hit Zameo ih vjetar, a osvojila je i pet nagrada Oscar, uključivši i one za najbolji film i, naravno, za najbolju adaptiranu glazbu. Usprkos sveopćoj upućenosti u ovaj melodramatični filmski klasik, malotko poznaje zbiljsku priču obitelji Von Trapp, čiji je život navedenim filmom komformistički prenesen na velike ekrane. Povod ovom zanimanju za američki mjuzikl upravo je glava ove obitelji, Georg Ritter von Trapp, najpoznatiji austrougarski podmorničar. Ovaj je vojni velikan Prvog svjetskog rata rođen 1880. godine u Zadru, a umro 1947. godine u Vermontu (SAD). Iako se obitelj Von Trapp nemali broj puta selila, posebice nakon pada austrougarskog Carstva, Georg je više od polovice svog života bio Puljanin.
PORINUĆE STRASTVENOG VERUDEŽA
Slijedeći stope svoga oca Augusta Rittera von Trappa, kapetana u austrijskoj mornarici, Georg von Trapp odlazi 1894. godine na riječku Pomorsku akademiju, koju završava četiri godine kasnije. Svoje prvo odličje zaslužuje na oklopnom krstašu Maria Teresia u Kini, sudjelujući pri gušenju Bokserskog ustanka. Časnikom postaje 1902. godine, nakon čega polaže mnogobrojne ispite za zrakoplovnu, minsku, torpednu i ronilačku specijalizaciju. Georg je međutim oduševljen podmornicama. Ta je strast obilježila njegov život; Von Trappu je suđeno da postane jedan od vodećih stručnjaka u problematici podmornica i torpeda. Nakon promaknuća u poručnika bojnog broda 1908. godine, dobiva priliku služiti u novoosnovanim podmorničarskim snagama Carske i kraljevske mornarice. Dvije godine kasnije postaje zapovjednikom podmornice U-6. U Rijeci Georg upoznaje krsnu kumu navedene podmornice, Agathu Whitehead. U unuku glasovitog izumitelja modernog torpeda i graditelja podmornica zaljubljuje se na prvi pogled. Par svoje prvorođenče, Ruperta von Trappa, dobiva 1911. godine, a svoju vezu ozakonjuje 1912. godine. Do kraja Prvog svjetskog rata, a time i njihovog boravka u Puli, rođeno je još četvero njihove djece: Agathe, Maria, Werner i Hedwig. Obitelj Von Trapp useljava 1912. godine u za njih izgrađenu velebnu vilu Casa Trapp koju je, kao i još desetak austrijskih vila u Puli, projektirao Ferdinand Geyer. Vila Trapp se nalazi na Verudi, ondašnjoj pulskoj rezidencijalnoj četvrti za visoke časnike. Na adresi Pina Budicina 11 i danas ondje stoji postojana, a u njezinu je prizemlju smješten dječji vrtić.
PODMORNIČARSKI AS
Obiteljsku idilu Von Trappovih prekida Svjetski rat, kada slijedom svojeg životnog poziva Georg odlazi služiti caru Franji Josipu na pomorske bojišnice Jadrana i Mediterana. Zapovijeda podmornicom čija je međunarodna posada sastavljena od Slovaka, Poljaka, Mađara, Austrijanaca, Čeha, Hrvata i Talijana. Od 1915. godine zapovijeda podmornicom U-5 s kojom sudjeluje pri probijanju blokade sila Antante kod Otranskih vrata. U travnju iste godine potapa francuski oklopni krstaš Léon Gambetta nosivosti 12.600 tona, a u kolovozu kod Palagruže, u izravnom dvoboju, talijansku podmornicu Nereide .
U listopadu 1916. godine preuzima novu podmornicu U-14, tj. bivšu francusku podmornicu Curie. Ova podmornica bila je potopljena pred pulskom lukom te obnovljena u pulskom arsenalu. Na obnovljenoj i dorađenoj podmornici, koja tako postaje najveća i najsnažnija u Carskoj i kraljevskoj mornarici, Von Trapp ostaje do kraja rata. Upravo njome ostvaruje svoje mnogobrojne ratne podvige te postaje podmorničarski as. U naredne dvije ratne godine potapa dvanaest trgovačkih brodova sa ukupno 45.669 bruto registarskih tona. Von Trapp je u svibnju 1918. godine promaknut u kapetana korvete, a kasnije i u zapovjednika podmorničke postaje u Boki Kotorskoj. Svršetkom rata završava i njegova pomorska karijera, tokom koje prima mnogobrojna odličja, uključujući i viteški križ Reda Marije Terezije, najviše odličje koje mornarički časnik može primiti u vrijeme rata. Valja spomenuti da zbog navedenih zasluga stječe i naslov baruna. Georg von Trapp cijeli svoj mornarički vijek slovi za odlučnog, hrabrog, visokomoralnog i požrtvovnog časnika, koji nerijetko u bitkama, oglušujući se na zapovijedi, preuzima i vlastitu inicijativu.
NASUKANI MORSKI VUK
Raspadom Austrougarske, Austrija gubi jadransku obalu, a time i mornaricu. Vojno i civilno stanovništvo primorano je napustiti Pulu, sada bivšu glavnu ratnu luku Carstva, i vratiti se u krajeve iz kojih potječe. Odlazak je tako neminovna sudbina kapetana Georga von Trappa i njegove obitelji, koja seli na Agathino naslijeđeno imanje nedaleko Salzburga. Mornaricu, podmornice i pomorske bitke Georg zamjenjuje pravom obiteljskom pastoralom. Njegova djeca godinama kasnije svjedoče o savršenom liku oca koji je svu svoju ljubav prema mornarici postupno pretočio u roditeljstvo. Rođenjem kćeri Johanne i Martine, obiteljska sreća je ubrzo uvećana, no ista prestaje već 1922. godine kada, zaražena šarlahom, majka Agathe umire. Von Trapp se posve posvećuje svojoj djeci, njihovu odgoju i naobrazbi, posebice glazbenoj, koja je obilježje salzburške tradicije. Život Von Trappovih uvelike se mijenja drugom polovicom dvadesetih godina kada se mnogobrojnim zaposlenicima vile pridružuje mlada štićenica obližnjeg samostana, Maria Krutschera. Ona isprva samo skrbi za bolesnu Georgovu kćer, no ubrzo si pripisuje ulogu obiteljskog glazbenog mentora. Ohrabrena kapetanovom glazbenom pratnjom na violini, mandolini i gitari, formira pravi dječji zbor. Česta glazbena druženja ne rezultiraju samo dječjim usavršavanjem u zborskom pjevanju, već i zaljubljivanjem Marije i Georga, pa i njihovom ženidbom, krajem 1927. godine. U naredne četiri godine kapetan postaje otac još dviju kćeri, Rosmarie i Eleonore, što naravno obećava i brojniju posadu obiteljskog zbora.
Pustolovni su se Von Trappovi, potaknuti Georgovom nostalgijom, 1931. godine, u pratnji rođaka Petera i njegove obitelji, biciklama uputili iz Salzburga, preko Alpa skroz do Pule, gdje ih je čekala prtljaga. Znamo da su se tada javili nekim preostalim pulskim znancima, obišli su ruševine samostana na otoku Verudi, a kako neki Lošinjani tvrde, svratili su i do Lošinja. Obiteljski pustolovni duh i ljubav prema brdskim stazama pokazali su se vrlo korisnim pri njihovom najvećem zajedničkom životnom manevru, bijegu iz nacističke Austrije.
"DJECO, STOJIMO NAD OTVORENIM GROBOM AUSTRIJE"
Blagostanje obitelji narušava odjek svjetske ekonomske krize, kojim Austrijska banka propada, kao i većina njihova uloženog novca. Te je 1933. godine novim imovinskim stanjem obitelj primorana sama obavljati sve kućanske poslove. Postaje neizbježno unovčiti jedinu zajedničku sposobnost, dakako, pjevanje. To se ubrzo pokazuje savršenom odlukom, nakon samo nekoliko manjih nastupa na privatnim zabavama, uslijedili su mnogobrojni javni nastupi. No, dok djeci novonastala situacija predstavlja uzbudljivu avanturu, njihov je otac užasnut. Deklasiranje na scenskog izvođača on u početku neprestano izbjegava. Uredno bi najavio zbor te se opet pojavio tek na pljesku publike. Na salzburškom glazbenom festivalu dobivaju prvu nagradu u zborskom pjevanju, što im postaje pozivnicom za nastupe diljem Europe. No 1938. godine, kada Hitler okupira Austriju, obiteljski sklad opet je poljuljan prekidom daljnjih nastupa. Kao i većina austrijskih aristokrata, Von Trapp ne skriva antipatiju prema nacizmu. Štoviše, on tri puta odbija nacistička vabljenja; dva puta odbija postati zapovjednikom podmornice i zapovijedati podmorničkom postajom, na koncu još odbija nastupiti sa obiteljskim zborom na Hitlerovoj rođendanskoj proslavi. Videći da će taj čin preliti nacističku čašu tolerancije prema nekadašnjem ratnom heroju, kapetan odmah kreće sa cijelom obitelji i s nekoliko bližih suradnika preko granice u Italiju, hineći odlazak na planinarski izlet. U ponoć istog dana Nacisti zatvaraju austrijske granice.
SOUND OF AMERICA
Obitelj kratko živi u Trstu pripremajući se za američku turneju. Krajem 1938. godine dolaze u New York, gdje održavaju veliki božićni koncert. Pjevajući na njemačkom jeziku i nastupajući u tradicionalnoj austrijskoj nošnji, priskrbljuju pažnju nacije. Nakon šest mjeseci gostovanja u SAD-u i rođenja Georgovog desetog djeteta, sina Johannesa Georga, obitelj je prisiljena vratiti se u Europu zbog isteka vize. Zahvaljujući daljnjim pozivima na gostovanja, uspijevaju si osigurati vize za zemlje Skandinavije. Izbijanjem Drugog svjetskog rata, njihov američki menadžer šalje im karte za put i vize, kako bi mogli potpisati ugovor za drugu američku turneju. The Trapp Family Singers, ne svlačeći svoju alpsku nošnju, do konca karijere neumorno nastupaju, onemogućeni ostvariti zasebne privatne živote. Prvom većom zaradom obitelj u Stoweu (Vermont) kupuje imanje zbog njegove neodoljive sličnosti s austrijskim domom. Ondje 1947. godine umire Georg von Trapp. Pokopan je na obiteljskom groblju u novoj domovini. Zbor se raspada, a djeca, izmorena i izmučena nastupima, kreću svojim putem.
Rasipanjem obitelji, koja više ne želi biti instrumentom Marijinih ambicija, šarolika povijest Trappovih ne prestaje biti aktualna. Johannes Georg 1956. godine uspjeva nagovoriti majku na prodaju prava na životnu priču Trappovih, zahvaljujući teškoj novčanoj situaciji u kojoj se našla. Prva ekranizacija njihova života, njemački film Die Trapp Family tada je vrlo gledana u Europi i Južnoj Americi. Stoga se snima i nastavak Die Trapp Family in Amerika. Maria tu ne staje, piše autobiografiju i prodaje autorska prava Paramountu. Mjuzikl Sound of Music na Brodwayu igra dugi niz godina, nakon čega je životna priča Trappovih po drugi put, u svojoj planetarno popularnoj verziji, osvanula na velikim ekranima. Navedeni film beskrupuloznim ušminkavanjem baca sjenu na obitelj Von Trapp, posebice na lik i djelo samog Georga von Trappa. Čak ga i Puljani pamte kao raspjevanog Christophera Plummera, a ne kao časnog i odvažnog sugrađanina.
OSVETA NACISTA
Odlazeći iz Austrije, Von Trappovi prepuštaju svoju vilu u Salzburgu muškom katoličkom redu Presvete Krvi.
Već 1939. godine Villa Trapp postaje sjedište Reichsfuhrera i zapovjednika SS postrojbi Heinricha Himmlera. Vjerojatno su Von Trappova uvreda Hitlera i sam bijeg iz Austrije nagnali nacističkog velikodostojnika da okupira i podvrgne njihovo imanje u službu Trećeg Reicha. Ubrzo Himmler nalaže gradnju velikog bijelog zida koji i danas okružuje vilu. O strahotama svjedoči i preživjeli sluga koji navodi da je Himmler, propisavši robovski rad pri izgradnji zida, zbog sigurnosti ili vlastite paranoje, po svršetku radova dao streljati sve radnike.Nakon svršetka rata Villu Trapp nastanjuju američki časnici. Međutim, pravo vlasništva vraćeno je izbjegloj obitelji, koja 1948. godine opet prosljeđuje vilu redu Presvete Krvi, u čijem je vlasništvu i danas.
PULA U MEMOARIMA
Georg von Trapp svoje je memoare ovjekovječio u autobiografiji Do zadnjeg spuštanja zastava. Dok se Georg u svojoj knjizi prisjećao mornaričkog života, Maria dvadesetak godina kasnije u autobiografiji piše o njihovom obiteljskom životu. Na stranicama knjige Pjevači Maria opisuje i Pulu, koju je s obitelji posjetila početkom tridesetih godina:
...Georg je poznavao Verudu još od dječačkih dana. Bio je u Zadru, koji se nalazi na sredini dalmatinske obale, kratko su živjeli u Trstu, a do 1918. u Puli...
...Poznavao je gospodina Paulettu, koji je prije rata držao željezariju u Puli, a sada se u mirovinu povukao na otok Verudu ( danas popularni «Fratarski otok» op.a.). Uredio si je nekoliko prostorija u starom samostanu te ondje sada živi. Dostatni su mu riblji ulov i uzgojeno povrće, ne potrebuje novac i rijetko odlazi u grad. Pozvao nas je na kampiranje na Verudu i sada smo ovdje.
...Stari zidovi obrasli su kozjom krvi, ružama, oleandrima i lovorima. Šetnja kroz taj mali raj za punog je mjeseca bila čudesno lijepa...
Feljtoni Regional Expressa iz serije „Pula – Grad nekad“ i sad realizirani su pod pokroviteljstvom Odjela za kulturu Grada Pule
