.jpg)
LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Proklet bio onaj tko me je nagovorio na satelitsku antenu. Svake večeri, poslije domovinskih TV vijesti, tlak mi je u opasnoj crvenoj zoni. Srećom dani travnja su u Nizozemskoj sve ljepši, topliji pa lijek uspijevam pronaći u cvjetnoj terapiji. Lijepo izađem, nakon mračnih informacija na HRT ili Novi, u obližnja polja puna najljepšeg proljetnog kolorita i punim plućima udišem slobodarski zrak istinske zapadne demokracije. Jebe mi se onda što “genijalci” u “Otvorenom” misle što je predsjednik Josipović trebao reći za posjeta BiH. Ali, vrag mi ne da mira. Počnem da razmišljam koliko bi godina ljudi u klompama morali da liferuju tulipane, ruže,narcise i druge sorte latica da otplate, recimo, sveukupni hrvatski inozemni dug. Kontam, kontam, glava mi puca od brojki i pobjednosno zaključim - samo tri. Što tri? Pa, samo tri godine. Lani su majstori za umaranje zemlje i razvlačenje pameti vodi imali cvjetni biznis od oko 15 milijardi eura. Što bi tek bilo da imaju more kao što je naše? Kao od šale ostavili bi za sobom Austrijance koji svake zime ubiru od turizma više nego mi ljeti ili, pak, cijele godine…
Jedino prokleti ”južnjak”, Balkanac kao što sam i sam može biti toliko otkačen, pa u neopisivom uzbudljivom kaleidoskopu boja, što dovode do savršenog opuštanja, zadavati si svojom ludom glavom nove stresove ratom načetom organizmu. Zato pokušavam pobjeći od svega i biti na tren pacijent cvjetnih polja. Ipak, kako samom sebi objasniti tajnu života tulipana koji niču na sto odsto pjeskovitom tlu. Kako taj nježni cvjetak uspijeva da dođe do kapljica života vrijednih , postrojen kao ruski vojnik u nepreglednim redovima što nestaju na horizontu.
Ali ovih dana i ta perspektiva, taj nedogled mi je nekako čudan, traži još jedno ” znanstveno” objašnjenje mene ”stručnjaka” za razne tulipane i zumbule. Zlokobno je tiho i onda skužih u čemu je fol. Nigdje, ama baš nigdje na cijelom obzorju nijednog zrakoplova. Stanujemo dvadesetak kilometara udaljeni od Shipola, jedne od najprometnijih svjetskih zračnih luka. Navikli smo na teške letjelice, motore, pikiranja iznad glava. Uzanpredovala tehnika čini da i četvoromotorci, ogromni jumbo jetovi šire zvuk nesto jači od zujanja rojeva pčela. Velike metalne ptice postanu ti tako godinama navika bez koje ne znaš živjeti. Uh, kako su mi nedostajali proteklih dana. Svijet se činio sablasno pust, a ja uboga jedinka u nepreglednom cvjetnom tepihu kao najjadniji usamljenik na cijelom planetu .
Još strašnije je bilo kada je iznenadni tamni oblak zaklonio kuglu sunca u smiraj dana. Činilo se da crveni plameni jezičci obuhvataju izvor naših života i polagano ga sklanjaju u duboku tminu noći. Uživanje u moru tulipana polagano se pretvaralo u noćnu moru, horror film u kojem nema trikova. Sve je bilo sablasno stvarno. Što mi je preostalo drugo nego trk prema domu i zaštiti od misli koje te donose više panike nego nikada zaboravljeno fijukanje granata u sarajevskom paklu.
- Jesi li čuo? - dočeka me ona.
- Što?
- Pa, vulkan…
- Kakav vulkan?
- Probudio se, tamo na Islandu, nakon dvije stotine godina spavanja.
- Daleko je Island - zbunjeno odgovaram na bujicu novih informacija. Pravi sam peh. Ako me ne proganja “Otvoreno” : onda će nekakva prirodna pojava što bljuje iz utrobe zemlje… Malo, pomalo sakupih kockice. Znate već to, vulkančić, imena kojeg ne mogu izgovoriti ni stanovnici ledenog i ne baš toliko udaljenog otoka, postao je najveći terorist svijeta, najveća opasnost za zračni promet. Sitne gotovo nevidljive čestice vulkanskog pepela, sto meteorskom brzinom pucaju u više dijelove atmosfere, opasnije su nego sve rakete za turbine mlaznih motora. U trenu je zaustavljeno više od 6.000 letjelica i na stotine tisuća putnika koji spas traže u prenatrpanim hotelima ili na nimalo ugodnim podovima zrakoplovnih luka. Stao je cijeli sjeverni, najrazvijeniji dio Zapadne Europe. Čak je i Njeno veličanstvo nizozemska kraljica morala prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća, vlakom na feštu 70- obljetnice života njene danske koleginice.
I po tko zna koji put zakključujem koji sam ja idiot. Palim se na te političke genijalce što ih lovim satelitskim signalima sa bivših nam prostora, a u divnom koloritu boja raznih tulipana ne primjećujem koliko je čovjek mali, beznačajni dio prirode. Zanosimo se da je sudbina u našim rukama, a svaki vulkančić, potresčić kazuje koliko smo slični mravima, tučkovima , laticama cvjetova što napajaju oči. Ne shvaćamo da se i pored najrazvijenije tehnologije lako može dogoditi da ovaj dio Starog kontineta pogodi slična katestrofa kao i prije dvije stotina godina kada je isti islandski vulkan svojim pepelom uništio svu poljoprivredu u desetak zemalja sjevera Europe.. Za sada je za samo nekoliko sati izazvao najveći zračni kaos u svijetu nakon 11. rujna 2001.
Moji susjedi, ljudi u klompama , ovih dana su na mrtvoj strazi kod šarenog tepiha. Sa strahom zagledaju u svaku laticu tulipana uzdrhtalo iščekujući pronalazak tragova vulkanskog pepela što tutnja na nizozemskom nebu brzinom od 40 kilometara na sat. Mnogo veći “znanstvenici” za cvjetne glavice od mene prognoziraju da nevolja neće biti. Tako su nekada govorili i za Černobil,a sami znate kako je bilo. (REX)
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak