Vožnja po zakonu

KAMO IDEŠ HOMO SAPIENS AUTOMOBILIKUS LEGALIS?
Bezmalo svi znamo za one oznake tipa nedopušteno za/do 18, osjetljiv sadržaj, XXX sadržaj a većina nas punoljetnih i za one tipa nedopušteno za preko 50, 60, 80, 130. U prvom je slučaju riječ o godinama a u drugom o kilometrima na sat. U oba slučaja u te svjetove ulazimo na vlastitu odgovornost, istovremeno ulazimo u područje odgovornosti i prema drugima. Predstoje nam izmjene Zakona kojime se definiraju pravila „igre“ na prometnicama. Prema viđenim prijedlozima čini se kako idemo u smjeru „rikverca“, ostavljajući realnu, životnu situaciju daleko od slova na papiru. Deklarativno je riječ o brizi za sudionike u prometu i sigurno odvijanje prometa, antideklarativno se čini kako ćemo samo produbiti jaz između života, stvarnosti i zakona odnosno represije.

Nikad, javno, ne iznosim mišljenja i ne pišem članke koji nisu potpuno ili bar većim dijelom dio mojeg područja rada i djelovanja. Naizgled mi se i samome učinilo kako sigurnost u prometu i prateća legislativa nikako nije moje područje. Ipak, nije tako. Poput drugih vozača motornih vozila posjedujem vozačku dozvolu za upravljanje istima. Dokument koji mi je dala država na osnovu valjda jedinog (jako jako rijetkog) ispita iz teorije i prakse kojeg moramo riješiti za ocjenu odličan, pet (5) i to ne za onaj nekadašnji 4++ ili -5 nego baš za punu, čistu peticu. Vrlodobar u autoškoli nije prolazn za dobivanje tog dokumenta koji nas čini mobilnima. I treba biti tako! Isti taj dokument daje mi pravo a i obvezu da na temelju njega (baš kao što to može i bilo koji drugi vozač sa valjanom vozačkom dozvolom) iznosim stručno, osobno, mišljenje sa „težinom“ stručnjaka u tom području.

Intencija izmjena zakona ide prema slijepoj represiji. Pogrešno i promašeno, potpuno. Nedvosmisleno, jasno i glasno, represije treba biti. Represija za one bez mozga u prometu mora biti drakonska, bez izuzetaka prema vjeri, boji kože, novčaniku, poziciji... a ma ako je netko od nas kreten ili kretenka koji se pokraj škole provozi sa 170km/h a takav i sličan ruski rulet (sa pištoljem, ne revolverom!) još i ponovi, ponavlja, taj ili ta doživotno treba ostati bez vozačke dozvole i cijelog života plaćati dio mjesečne zarade u državni proračun ili nekakav fond za potrebite ili edukaciju. Eventualno ako taj/ta živi u Jašićima a radi u Potpićnu dati mu/joj ograničenu dozvolu za onaj autić kao u Austriji kojime može otići na posao i s posla (da nije na teret društvu) brzinom od max 50km/h uz ciljane kontrole pridržava li se takva osoba takvog načina prometovanja. U suprotnom mi imamo jako lijep otok koji se može revitalizirati populacijom takvog tipa ljudi, raditi sa kamenom poštujući ekološke standarde i graditi suhozide, ili što već. Opet, bez izuzetaka! 

Kome se od nas nije dogodilo da nije pogriješio u prometu? Policajac ili civil, svi smo pogriješili, svi. Puna crta je zid (bar su mene tako učili u prometu) pa ipak ju svi nagazimo, ponekad i zato jer zavoj nije moguće napraviti bez toga, posebice u gradu. Ponekad pogriješimo i u složenim situacijama, e tu nas obično izvuče onaj drugi sudionik prometa koji je možda desnim kotačima izašao van ceste ili prislino stao kada mu to nije bilo obvezatno prometnom signalizacijom. Uostalom kulturni vozač, savjestan vozač (muškarac ili žena, da svugdje ne pišem u oba roda) ČITA i ŽIVI realnu situaciju u prometu, pa će ako može zastati, prepustiti svoju prednost nepoznatom sudioniku, pokazati rukom, svjetlom ili kako već; „Izvoli, prođi slobodno, pazim na tebe, siguran si...“ U onom prvom slučaju često je povratna situacija nerazgovjetan govor, trubljenje i psmtr a u ovom potonjem, prijateljski osmjeh, pozdrav rukom, očima ili kako već. Svi smo na dobitku i lijepo se osjećamo uvažavani smo i uvažavamo, osim onog kretena tri auta iza koji luđački trubi uz spominjanje „matere i oca i cijele familije po spisku“ jer mu se žuri i nije mu jasno kako i zašto smo nekome olakšali ulaz na ili iz prometnice (iako će taj na prvom semaforu bauljati po mobitelu i ne vidjeti zeleno, ili još gore – proći, nekažnjeno, na crveno).

Da se odmah posipam pepelom. Prije preko-više od nekoliko godina u Vodnjanu me zaustavila policijska patrola, koristio sam mobitel na uhu. Dobio upozorenje, zbog nekažnjavanja. Isti dan u auto sam stavio slušalice i otad kad sjednem u auto ide postupak; pojas, slušalice, provjera kontrolnih lampica i kazaljki, pali motor i vozi. Uostalom kako bih bez toga, a svjestan koliko mobitel odvlači pažnju (jedna sekunda pri 80km/h je prijeđeni put od 20m, DVADESET METARA!) mojoj kćerki mogao reći; Ne koristi mobitel u vožnji ako nije nužno a i tada samo sa uređajima koji osiguravaju slobodne ruke i pažnju ako to i sam ne primjenjujem?! Ljudi, stavite slušalice, bluetooth, šta god.. jedan dan navikavanja i vožnja je sigurna ili najmanje višestruko sigurnija. Tipkate u vožnji – ma gonite se u rodnu vaginu triput, činite to kad je vaše dijete ili kad su vaši roditelji, djedovi i bake na cesti kojom prometujete. Što reći…

Intencija zakona u smjeru nepotrebne, neučinkovite represije je debilna, mislim bar tako. Može biti legalna ali samo u onom slučaju kada su pravo i pravda različiti pojmovi. Uostalom ništa nas osim dizanja ruku ne sprječava da na državnoj razini donesemo zakon kojime ćemo ograničiti brzinu na autoputu primjerice na 15km/h, pri toj brzini novi automobili moraju sudar izdržati čak i bez minornog oštećenja mehanike a usput budemo ekološki, ne moramo ih ni upaliti već gurati te time osigurati i prijeko potrebnu fizičku aktivnost. Istovremeno propišemo odredbu po kojoj će se prekoračenje od 1km/h kažnjavati sa 10.000kn. Možemo da, ali ima li smisla.

Nekoliko osobnih situacija i iskustava sa naših prometnica pri normalnom radnom danu vozača osobnog motornog vozila. Pula, prošli tjedan, prilazim kružnom toku, smanjujem brzinu, stiskam lagano nožnu komandu kočnice... Iza mene policijsko vozilo. Sve u najboljem redu kad se pri zadnjem kočenju na kontrolnoj ploči upali lampica „greška signalizacije stop svjetla“. WTF, sad će me oderat, prozuji mi u mislima. Nisu ni reagirali. Prošao sam kružni tok, stao na parkingu trgovačkog centra, zamijenio pregorjelu lampicu, provjerio ispravnost i krenuo dalje. Pravno, prerepresivno gledano mogli su me zaustaviti i kazniti. Bi li to imalo ikakva smisla?! Činjenica je da bi službena osoba svojim neposrednim zapažanjem imala dovoljno argumenata za „poklon-uplatnicu“ sa primateljem; Državni proračun RH. Jesam li trebao stati u kružnom toku, zaustaviti vozilo, otežati promet i učiniti ga u cijelosti kompliciranijim (nesigurnijim), pozvati vučnu službu i otići tako do servisa? Platiti 400kn za zadovoljstvo vožnje na „pauku“. A što da se isto dogodilo na prednjem svjetlu kojeg jedino u servisu mogu zamijeniti? Kako to regulirati, ta auto se neće pokvariti doma u dvorištu već u vožnji.

Sjećam se kao dijete vožnje u fići, bez pojasa, bez naslona za glavu, sa mojim prerano preminulim ocem i muke njegove generacije kada ta vozila realno nisu bila za današnje pojmove ispravna niti prilikom silaska sa proizvodne trake. Gotovo nikad fiće nisu kočile kako treba, uvijek je jedan od kotača blokirao ili doslovce nije ni kočio ma koliko se vremena potrošilo na „špurgivanje“ kočnica. Sjećam se i kazaljke brzinomjera, kada smo vozili 80km/h činilo se da fićo leti, ograničenje od 80km/h nismo uspjeli prijeći jer fićo sve i da je tata htio nije mogao brže ubrzati na toj dionici. A ja sam učio brojeve, usput. Danas na tom istom mjestu stoji ograničenje brzine 60km/h. Asfalt je bolji, nagib ceste je kako treba biti, vozilo kojim se vozim ima 150ks više od fiće, ABS, EDS, pojaseve s eksplozivnim punjenjem, zračne jastuke, naslone za glavu, konstrukcija kabine je sigurnosni kavez, vrata se neće otvoriti sama od sebe prilikom vožnje po rupama. Cesta je sigurnija, vozilo je sigurnije, ja imam više vozačkog iskustva nego moj tata tada.. Razlika je samo što me odmah nakon znaka ograničenja brzine 60km/h čeka zasjeda. Ima li to ikakvog smisla?! NE, NEMA!  

Ovo je samo jedan primjer potpunog otuđenja zakonske regulative od životne situacije. Je li danas u ovom slučaju vožnja sada sigurnija od one koju je odvozio moj tata? Deklarativno i po propisu je, u stvarnosti nije. Takvih primjera gdje postavljeno ograničenje brzine nema veze sa normalnim i sigurnim odvijanjem prometa svakodnevno susrećemo. Čemu ona onda služe? Nastojim voziti po ograničenjima koja su postavljena ili ispod njih. Ipak, nerijetko je to zaista van svake pameti. A zašto ne bismo u skladu s vremenom postavili ograničenja brzine koja bi bila normalna, sigurna za sve u prometu. Nedavno sam na jednoj dionici sa postavljenom nadzornom kamerom na možda par stotina metara ceste umjesto postavljenih 60km/h odvozio cca 70-72km/h, „zaboravio blejati u brzinomjer“, hoće li me to koštati uplatnice? Dakle 364 dana u godini sam bio čak i po takvom prometnom znaku OK, jednom minimalno prekoračio (ili ne). Kako to zakonski regulirati, zaslužim li tada kaznu, a svjestan sam pogreške i pazim na to svakodnevno. U to isto vrijeme svaki dan, svaki mili dan gledam mlade vozače, nimalo rijetko u strojevima koji do 200km/h stižu za desetak sekundi, kako nemilice krše znakovne odredbe ali i normalnu, ljudsku, životnu, sigurnu vožnju. U medijskom prostoru frajeri (i mladi i stari) sa više desetaka prijava i dalje objavljuju video-uratke o ludovanju na cesti, ne može im nitko ništa!?!
Onaj egzotičan otok što sam prije spomenuo je preblaga kazna za takve. U Sibiru postoji zatvor sa ne baš  previše ograda, oni koji požele pobjeći pa to i urade sretni su ako se uspiju vratiti u toplu ćeliju.

Kažnjavanje na dijelu prometnice gdje je postavljen prometni znak ograničenja brzine 30km/h ukoliko se prometuje brzinom od 33km/h,  a kao osoba koja ima državno uvjerenje o sposobnosti razumijevanja prometa i vožnje, a vozač, vozilo, cesta i promet omogućavaju sigurnu i fluidnu vožnju i pri 50km/h zaista sam mišljena da je isto deplasirano i ne služi ama baš ničemu. Doslovce; Ničemu. 

Umjesto represije koja će većini nas onemogućiti hranu ili odjeću i obuću za ukućane da probamo postaviti realnu prometnu signalizaciju. Omogućiti legalan, fluidan, normalan, siguran promet a ne da se slijepo držimo zakona i propisa iz vremena fiće i svakih par stotina metara drugačija ograničenja brzine koja više odvlače pažnju od sadržaja (pažnje u vožnji) a zadržavaju slijepu formu? Hrvatskim cestama se vozi prebrzo, mantra je koja proizlazi iz legalističkog pokrića bez stvarnog pokrića. 

Normalan, savjestan vozač možda samo vozi normalno, onako kako uvjeti i stanje na cestama i u prometu nalažu. Izuzeci su druga priča, oni će uvijek biti preko granice (..ima onaj otok...). A legalistička mantra kako se vozač morao prilagoditi stanju i uvjetima na cesti može se u normalnim uvjetima objesiti mačku o rep, ukoliko mu taj isti rep nije pregazio neki idiot u prometu. Kako da se prilagodim rupama pri izlasku primjerice iz centra Žminja prema Rovinju gdje je ispod starih zidina toliko rupa u asvaltu da su neke od njih barem 20cm duboke (ili i više). Da ostavimo auto u garaži pa idemo pješke, e neće ići. Osiguratelj na primjerice praksa (građansko pravo) poznaje kako je uzvišenje ili nizvišenje od svega dva, tri centimetra dovoljno da se čovjek spotakne i potencijalno povrijedi! Kome da ispostavim račun za novu vilicu ili amortizer, do toga je došlo jer se u prometu događa situacija vrlo nalik onoj da svaki dan prekršitelj opetovano radi iste stvari.
Kazna je najbolja preventiva, to se čuje i čita u medijima od ponekih stručnjaka prometne struke. Mislim, kakav moraš biti lik da izustiš takvu neku nebulozu. U pandemiji pozivamo na edukaciju i savjest a u prometu KAZNI, ODERI. Da, kazni i oderi svakog tko zaista zariba ali što sa onima koji jednom u godini premaše brzinu za 3km/h ili im se tijekom vožnje dogodi da pregori žarulja (koju će savjesno zamijeniti ispravnom). Njih isto budemo oderali. Kamere (optoelektronika) i informatika omogućavaju sustavno praćenje prometa i vozača. A da primjerice ne kažnjavamo na prvu već da nakon godine dana svaki vozač može preuzeti svoj „godišnji dosje prometovanja“ i uvidjeti gdje griješi (ako griješi) da na to obrati pažnju pa naredne godine vidjeti gdje smo stigli svi zajedno. Istovremeno ako netko u mjesec dana sakupi deset teških prekršaja, taj ide na sudsku instancu po skraćenom, učinkovitom postupku. U tom smjeru nema razmišljanja? Ne bismo li u tome postali primjer za druge države i pravne sustave? Ma jok, oderi moju mamu na Pulskoj obilaznici ako je na 30km/h provozala jednom godišnje svoj auto do pregleda u bolnice na 33km/h. Odlično. Bravo.

Znanstvena fantastika nas sve brže sustiže. Automobili sposobni da sami voze nisu daleka egzotika već su doslovce tu među nama. Kako će ovakvi zakoni izaći na kraj s njima. Tko će biti odgovoran (građanski i kazneno) kada takvo vozilo prouzroči prometnu nezgodu ili prođe iznad ograničenja? Cijela revolucija pravnog i prometnog sustava nam se sprema a mi se vozimo slijepi i gluhi te držimo fićinih zakona.

Alkohol, sori ekipa ali alkohol u prometu je OUT (točka). Ne bi bilo u redu da čovjek sa 20 godina iskustva u prometu na alkotestu ostvari rezultat 0.12 i bude kažnjen. Uostalom dva decilitra vina na mene će vjerojatno djelovati tako da ne bih bio sposoban za vožnju (ne pijem alkohol), nekome drugome će tjelesne sposobnosti biti praktično ne narušene. Gdje je granica, svakako ne baš 0.00, ali sve više od toga („Griotte“) je za upozorenje a onda naravno za kaznu. Što se mene osobno tiče 0.00 je potpuno OK ali za znatan dio populacije ipak treba biti tolerancija do 0.1 ili 0.2.

Mobitel je smrt, alkohol je smrt, a što sa funkcijskim ekranima u vozilima. Vozači takvih vozila ih moraju pratiti i dodirivati kako bi prenosili i primali komande za vožnju. Primjerice Tesla ima na središnjoj konzoli cijelu „enciklopediju“ koju vozač mora pratiti pri čemu gubi pažnju sa ceste. A taj i takva vozila slove kao naš cilj i imperativ, pametna ekološka električna vozila na struju (struju iz Termoelektrane na ugljen u Plominu).
Odlukom da sudjelujemo u prometu moramo biti svjesni da smo preuzeli tehnički, sigurnosni i životni rizik. Ma kakvi bili naši postupci, ponašanje, zakoni uvijek će u nekim situacijama stvari otići u neželjenom smjeru. Zakonska regulativa tu je da nam pomogne i da nas zaštiti a ne da nam odmaže i kažnjava kada to zaista nije nužno. 

Izneseno je osobno mišljenje autora teksta, bez neke prevelike nade da će odgovorni o bilo čemu napisanom makar i porazmisliti. Sve dok ne okrenemo novi list u legislativi i načinu razmišljanja, učinimo istu normalnom, predstoji nam pridržavati se propisanih prometnih ograničenja ma kako ona bila van svake pameti i smisla. 

Prometna policija može biti ovakva ili onakva, ovisi o njima kao ljudima, pojedincima ali i nalozima koje dobiju. Svoj posao obavljaju korektno, kad god nas nešto „tišti“ njima se obraćamo.

Nerijetko smo svjedoci upravo njihove (i) neslužbene preventive. Nekada kada ih samo vidimo na cesti, nekada kada se na semaforu nađemo nasuprot njihova vozila pa nas pozovu da spustimo prozor i prijateljski kažu; čini se da vam je zadnja guma skoro prazna ili kada s osmjehom raširenih ruku zavrte glavom a mi poput djeteta koje je maznulo bombon majci shvatimo da smo u nečemu malko pretjerali pa, barem taj dan, nastojimo i budemo bolji sudionici u prometu.
Promet je ozbiljna stvar. Pogreške su preskupe. Prevencija i edukacija neizmjerno važne. Kazne su za okorjele i nepopravljive. Budimo pažljivi, razmišljajmo, čitajmo, gledajmo promet unaprijed. Jedino tako ćemo zaštiti i svojeg i tuđeg kućnog ljubimca koji je istrčao na cestu ali i nas same, naše živote.

(Marino Tumpić)

Facebook komentari