DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Obilježavamo petnaestu godišnjicu smrti Vlade Gotovca (Imotski, 18.09.1930. - Rim, 7.12.2015.). Oprostite, ovo moram naglasiti odmah na početku jer se ponosim što sam sljedbenik političkih ideja i moralnog profila ovoga velikana. Ja ne vjerujem u stranku i u ljude koji ne rade za druge. I odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, svako klanjanje snazi, svaku zavist, svaku neiskrenost, svaku nevjeru, svako nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, svako pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, svako izrabljivanje tuđe dobrote, svako manipuliranje, svako obmanjivanje.
Ja od vas, mojih sugrađana, i od sebe tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost…
Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti, jer je ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, prije svega odgovornost prema drugima i prema svijetu.
Veoma se radujem ovim kolumnama, jer bez obzira na to što ih ispisujem već duže imam razloga za optimizam. Zato kažem: koliko god da su neki od vas ljuti i loše raspoloženi, obeshrabreni i nemotivirani, odnosno, ako odluke vladajućih budu utjecale na naše sudbine kako baš i ne bismo željeli, neka ne bude izgubljen mir naših zajednički provedenih dana. Ja želim raditi, mene vlast ne zanima, mene zanima služenje, zato sam i boravio pet godina u franjevačkom samostanu i još godinu dana na bogosloviji i zato želim sačuvati inspiraciju koju dobivam od Franje Asiškog.
Nama trebaju nježnost i snaga. Nježnost da se prihvatimo takvima kakvi jesmo. Snaga da odlučimo biti boljima. Puno boljima. Nemamo pravo varati ni sebe ni druge.
Svi smo mi skloni preziranju ljudi. Kritika ne znači uvijek i prezir. I mnogo je lakše trošiti vrijeme na načelnu nego na konkretnu odgovornost. Ja sam ovime što sam rekao sigurno bio previše načelan. Pokušajmo biti plodni, ali i konkretni ljudi. Ja sam i danas ovim tekstom izašao pred vas jer želim preuzeti svoj dio odgovornosti.
Puno sam toga već proživio, naročito u ovih 36 godina novinarenja (iako isključivo od novinarstva živim od ožujka 1992., dakle 23 godine), ali ni na koji način za hrvatsku stvar i za našu slobodu nisam umoran! Jer sam spreman mijenjati stvari, jer u tom i jest mladost - da si hrabar i sposoban raditi i misliti drukčije od ostalih.
U politici, ali i u novinarstvu, doista je potrebno učiniti sve da, poštujući se uzajamno, izbjegavajući bilo kakve materijalne, brojčane i druge mjere, pokušamo naći najbolja rješenja.
Zato ću i dalje biti kritičan i otvoreno formulirati svoje ideje tako da se o njima može raspravljati, ali da ih se ne može ignorirati ili na bilo koji drugi način skidati s dnevnog reda bez obzira na to koliko vrijede. Jer se nažalost događa da povijest stvori priliku za divove, a pojave se patuljci. Povijest stvori priliku za velike misli, a pojave se ljudi kojima je najdraža velika laž, igranje ispod stola, pogodovanje mediokritetima, u sebi i oko sebe.
Ja svim srcem želim da se to Hrvatskoj ne dogodi, nego da uspije naći prave ljude za ove naše velike, doista velike teme koje obrađujem u ovim kolumnama.
Otvorenost, jasnoća i ono što se često naziva transparentnost jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve.
Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti.
Nasuprot tome, na našu veliku žalost, politički život se u Hrvatskoj još uvijek dijeli s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike. Jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava naše najzagonetnije pitanje, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.
Moderni svijet je u svom filozofskom sadržaju ispunjen gotovo isključivo pitanjem odnosa ja-ti, ja-mi. Mi taj odnos trebamo rješavati tako da nikada više u Hrvatskoj nitko, ni zajednica ni drugi pojedinac, ne dođe u priliku da nekome uskrati slobodu i pravo da u toj slobodi ostvari svoje ideje, naravno uz onu ogradu koju cijeli suvremeni svijet već dva stoljeća napominje, a to je Kantova napomena da pritom moja sloboda ne smije umanjivati slobodu drugih
Moja je dužnost da kritički i slobodno, u skladu sa svojim političkim uvjerenjima, razmatram sve činjenice o kojima ovisi sreća našega društva. To je ultimativno poslanje svakog kolumniste. Ma koliko ponekad bili sami u našim stavovima. Ja se ni danas, kao ni kada sam bio posve mlad, ne bojim samoće; ne bojim je se zato jer sam duboko uvjeren da u toj samoći doista prebiva sa mnom stalno moja Domovina i da sam ja njoj vjeran. Hoću biti kao Vlado Gotovac: pošten i autentični domoljub, sav predan mojim sugrađanima.
Posuđujem, vidite, razmišljanja mnogih o tom velikanu. Vlado Gotovac je bio čovjek kojega su nositelji totalitarnog mišljenja i ponašanja progonili i hapsili zato što je mislio, govorio i pisao o ljudskoj slobodi: o slobodi čovjeka pojedinca. Zastupnici kolektivističkih ideologija (komunizma i nacionalizma) i totalitarnih političkih sustava vidjeli su u Gotovcu glavnog krivca za neuspjeh svoga idolatrijskog projekta. Obje te ideologije htjele su zamijeniti Boga, zauzeti Božje mjesto. Gotovac je dokazivao da takvi pokušaji vode čovjekovu samoobožavanju, vode u proizvodnju idola, tj. lažnih božanstava, i da takvo idolopoklonstvo vodi u razaranje svega i u samorazaranje.
Spomenute kolektivističke ideologije bitno su protiv raznolikosti, vječnosti (Boga) i pojedinca. Te ideologije su svaku raznolikost proglašavale zločinom. Htjeti biti različit bilo je jednostavno zločin protiv njihova uniformiranog mišljenja i djelovanja. Sve što se ne da podvrgnuti njihovim navodno nepogrešivim zahtjevima smatrano je glavnim neprijateljem. Čovjek pojedinac koji se nije mogao odreći svoje temeljne slobode, slobode savjesti i ostalih sloboda bio je krivac za sve jer je remetio taj kolektivistički sustav.
Taj kolektivistički sustav mogao je funkcionirati samo ako se čovjek odrekne svega što ga čini individualnim bićem, svoje slobode i posebnosti, svoje pojedinačnosti, ako prestane biti pojedinac i postane puki član kolektiva (komunističkog, nacionalnog, religijskog...). To je sve Gotovac sažeto izrazio ovim riječima: ''Postoji samo jedan zločin – raznolikost. Postoji samo jedan neprijatelj – vječnost. Postoji samo jedan krivac – pojedinac''.
Znao je Gotovac da će ga ta vjernost trima temeljima njegove filozofije slobode: raznolikosti, vječnosti i pojedincu odvesti u stradanje. Kao ilustraciju njegova mukotrpnog života treba naglasiti da je izdržao dva sudska procesa, šest godina robije, 17 godina nezaposlenosti, 16 godina prisilne šutnje, 17 godina bez putnih isprava. Preživio je, dakle, brisanje svoje osobe, svoje duše. Iako je Gotovac prošao kroz sva spomenuta stradanja, on je svoju dušu sačuvao od bilo kakve mržnje. Nije mrzio svoje neprijatelje. Uvijek je bio spreman pomoći bratu čovjeku. To se posebno vidjelo, kako nas je podsjetila jedna emisija ''Latinice'', u pružanju pomoći građanskoj heroini Ankici Lepej. To je vrhunac njegove
osobne veličine. Otpor mržnji.
Bio je, dakle, čovjek od formata, bio je osoba, i to osoba do kraja. Borio se za priznanje drugoga i drugih. On je govorio da priznati raznolikost znači priznati drugoga. Jedino se tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.
Gotovac je utemeljio filozofiju slobode pojedinca. Promovirao je politički liberalizam. Taj politički liberalizam je, kažu, originalno njegov. Gotovčev liberalizam možemo nazvati i religioznim ili kršćanskim liberalizmom, jer je u njemu Bog (vječnost) pretpostavka slobode čovjeka pojedinca.
Gotovac je naglašavao sljedeće: ''Nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan, ako svi narodi nisu slobodni''. Poistovjećivao se sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada. Njegovo poimanje slobode uključuje slobodu svih ljudi.
Mnogi smatraju da je Gotovac ustvari učinio veliku pogrešku kada je ušao u praktičnu, realnu, svakodnevnu politiku. Gotovac to ne priznaje: ''Intelektualac nije u nikakvom neprirodnom položaju kada se bavi politikom. Politika je proizašla iz naroda, iz činjenice da se moglo za njega nešto učiniti''.
Bio je i predsjednički kandidat devet oporbenih stranaka na izborima 1997. godine. Tada sam mu bio najbliže, neko vrijeme ga i savjetovao. Osobito nakon što je fizički napadnut u Puli. Rekao sam mu: odustanite, Vlado, nek' diktator sam trči, jer će sigurno stići posljednji. Nije me poslušao. Tuđman ga je ''do nogu potukao''. Nakon početnoga razočaranja osjetio je olakšanje. Opet se napokon mogao vratiti u više navrata iskazanoj želji za pisanjem.
Jednom prilikom pročitao sam ili čuo jednu misao pokojnog Zvonimira Berkovića o Vladi Gotovcu. Osobno je smatram najboljom (pr)ocjenom kada je u pitanju politički angažman Vlade Gotovca devedesetih.
''On spada u politiku, naravno. Ali u one političare koji u Europi ne postoje dvije tisuće godina. On ne spada u ove svakodnevne stranačke ili strančarske političare, predsjednike stranaka, diplomate, saborske zastupnike ili slično. On spada u starozavjetni niz. On spada u klasu Proroka. Koji sude politici, koji joj presuđuju. A ne da je on u njoj''. Naravno da se Vlado ne bi složio.
Jer domovina ne smanjuje svijet. Ona je toliko vrijedna koliko je svijetu potrebna.
Teška bolest napada njegovo ispaćeno tijelo. Zaigrani imotski dječak zauvijek odlazi, u jedanaest sati i dvadeset minuta, sedmoga prosinca, prije petnaest godina.
''Htio sam nešto učiniti za Domovinu. Ali, probudio sam se. Izgovarajući slučajne riječi: Bolje je sanjati nego biti budan za Hrvatsku. A najbolje je to ne otkriti. Onda, skinuti zastavu, potpaliti vatru nad glavom, bezbrižan prema plamenu, otići tamo gdje tragovi ne ostaju....''
Završimo kolumnu još ljepšim riječima Vlade Gotovca: ''Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet - to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla'' (Iz završne riječi obrane Vlade Gotovca sa suđenja u Zagrebu, 1981.).
Govoreći za Švedsku televiziju 1977., što će ga koštati slobode, kaže: ''Dilema Zapada i čitavog suvremenog svijeta jest kako zajedno biti pravedni i slobodni. To je centralno pitanje. Naime, suvremenom svijetu se nameće misao, da je bitno da je on pravedan, o slobodi se malo misli i još se manje na njoj inzistira (...) Ja sam duboko uvjeren, da svijet u kojemu nema pravde, ne može biti slobodan; niti svijet u kome nema slobode, ne može biti pravedan. Ne vjerujem da se u suvremenom svijetu može realizirati bilo kakva socijalna pravda, ako u njoj ljudi ne budu slobodni, i ako do te socijalne pravde ne bude došlo u jednoj slobodnoj, istinski slobodnoj, pluralističkoj razmjeni mišljenja''.
O tome kako i na koji način doći ne samo do socijalne pravde nego i do toga da čovjek u njoj ispuni sve svoje ljudske zadaće, da bude maksimalno, moralno, intelektualno i u svakom drugom pogledu slobodno biće i da živi doista u skladu sa svojim ljudskim potrebama i mogućnostima, eh, o tome želim pisati i zato sam, uostalom, pokrenuo ovu kolumnu.
Prije svakog početka pisanja, baš svaki tjedan, pogledam u malu sliku s lijeve strane mojega radnog stola. Na njoj je Gotovac. I kažem ono što bi svaki iole moralan političar ili javni djelatnik trebao reći ako pamti velikana: Vlado, pomozi mi.
(REX)
