Vila u Budicinovoj 17: Prvi vlasnik je bio Alfred Pruckmüeller

Vila u Budicinovoj 17: Prvi vlasnik je bio Alfred Pruckmüeller-73349

IZ KNJIGE BRANKA PEROVIĆA „AUSTROUGARSKE VILE I KUĆE U PULI“
Projektant ovog zdanja bio je pulski arhitekt Eredi Jashi, a nakon što što su civilne i vojne vlasti odobrile gradnju, radovi na njoj obavljeni su od su 2. svibnja 1899. do 24. veljače 1900. godine.

Prvi vlasnik ove lijepe, atraktivne i masivne zgrade, koja plijeni jednostavnošću gradnje, a nalazi se u bivšoj ulici Via Milizia 7, sada Budicinova 17, bio je K. u. K. časnik Alfred Pruckmüeller. Njegova obitelj austrijskog je podrijetla, a rođen je u Bjelovaru 1865., gdje mu se otac nalazio na službi. Nakon završene škole, , prijavio se na pomorsku akademiju u Rijeci i diplomirao 1883. godine. Nakon toga ukrco se kao pomorski kadet na školske brodove “Tegetthoff”, “Minerva” i Hum, na kojima je stjecao pomorsku i časničku praksu. Bilo je to polovicom drugog prijelaznog razdoblja brodova sa jedra na paru, kada su brodovi imali i jedra i parni stroj. Po K. u. K. Almanachu 1878. Pruckmüeller napreduje u činu sve do poručnika linijskog broda, Linienschiffsleutnant, najviši u klasi Oberofiziere, u IX. rangklasi.

Pored ostalih brodova na kojima je provodio svoju službu, Pruckmüeller je na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće bio ukrcan na krstarici “Zenta”. Na njenoj međunarodnoj plovidbi razbolio se od hepatitisa i izljeva krvi i preminuo 4. siječnja 1900. i dan kasnije, uz sve počasti pokopan u gradu Colombu, na Šri Lanki u Indijskom oceanu.

S obzirom da je mladi časnik najviše vremena provodio u Puli, koja je tada bila mornarička metropola Carstva, on je 1899. zatražio dozvolu za gradnju svoje obiteljske kuće na Verudi, tada vrlo atraktivnom i rezidencijalnom prostoru, na katastarskoj čestici broj 175. Projektant ovog zdanja bio je pulski arhitekt Eredi Jashi, a nakon što su civilne i vojne vlasti odobrile gradnju, radovi na njoj izvodili su se od 2. svibnja 1899. do 24. veljače 1900. godine. Nažalost, vlasnik nije uspio vidjeti gotovu kuću i u njoj živjeti, jer je naglo umro u trideset četvrtoj godini života.

Iste godine mlada udovica Hedwiga Pruckmüeller potpisuje ugovor o iznajmljivanju vile, a kasnije objavljuje i njenu prodaju. Na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog u Puli i Beču 1902., vilu je kupio K. u. K. časnik, Tršćanin, barun Carl de Wüellerstorf-Urbair, potomak slavnog komodora Bernarda, koji je 1857. fregatom na jedra i paru “Novara” oplovio svijet. Povratkom u Pulu 1859., ekipa koja je bila na brodu donijela je neprocjenjivo znanstveno bogatstvo i brojna saznanja o nepoznatom svijetu, morima i oceanima, biljkama, životinjama, a i o različitim ljudima, njihovim običajima i tradicijama čime su upisali put “Novare” oko svijeta u povijest svjetskog pomorstva.

Carl Patrick Leopold Freiherr von Wüellestorf-Urbair bio je K. u. K. mornarički časnik koji je jedno vrijeme radio u pulskom Pomorskom arsenalu. Rodio se 1848. u Trstu, a nakon završetka Pomorske akademije, Marineakademie 1866. u Rijeci, postigao je visoki čin počasnog kapetana linijskog broda, Linienschiffskapitän.

Nakon smrti baruna Carla 1906., koji je pokopan na pulskom Mornaričkom groblju, vilu je naslijedila njegova supruga barunica Maria, a 1929. njeni nasljednici su Bernard Wüellestorf, Luigia Paten, Thum Hohenstain Carla i Enrico i Fernando. Za talijanske vladavine Pulom, 1932. vlasnik vile postaje Giuseppe Pergolis, a 1935. vila opet mijenja vlasnika, sada su to Maria i Giovanni Pernetti, koji je bio direktor banke. Po završetku II. svjetskog rata vlasnici su, u velikom egzodusu Puljana u Italiju 1947. napustili vilu i ona je postala državno vlasništvo. Pulske vlasti odlučile su 1954. u ovom zdanju, poslije preuređenja koje je vodila kao glavni projektant dipl. arhitektica Ljubica Dugandžić, smjestiti Centar za skrb i odgoj nezbrinute djece, danas Dom za djecu Pula.

Vila s prostranim dvorištem sagrađena je na katastarskoj čestici 2586/ 1, pomoćni objekti su na 2586/ 2 a vrt na 241. Dužina zgrade je 20 m., širina 19 m, najveća visina je 15 m, a površina po katu iznosi 380 m2. Zgrada je dvokatnica, s ukopanim podrumom od 3 m., visokim prizemljem od 3, 80 m., potkrovljem s najmanjom visinom od 1 m. do najveće od 4 m, visina katova 3. 90 m, a za izradu zidova korišteni su oblikovani blokovi istarskog kamena. Karakteristike konstrukcije nepravilan tlocrt, s izbočenom kulom na uglu dviju terasa, stupovi u sredini dvorišnog pročelja koji nose terasu na prvom katu, u povišenom prizemlju i prvom katu 6 prostranih prostorija, široki ulaz i pomoćne prostorije, katovi povezani kamenim stubama širine 3 m., a vanjsko stubište povezuje dvorište s terasom povišenog prizemlja.

Iznimna ljepota plemenitog drveta prisutna je na rezbarenim vratima, dovratnicima, prozorima, obloženim stupovima i sl. Bijeli kamen je u glavnoj ulozi inetrijera na rubnicima, parapelima, ertama, stupovima, stepenicama, rukohvatima, a još su očuvane i keramičke pločice. Kovano željezo ukrašavalo je ulazna vrata i stubišta, krov krase ciglasti dimnjaci, a jak kostur krova s drvenim gredama pridonosio je posebnom osjećaju sigurnosti i stabilnosti. (REX)