DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U petak navečer me kolega iz ‘’Večernjeg lista’’ Darko Pavičić zamolio da pristanem na intervju kojeg će objaviti u svom blogu u tom listu a koji se zove ‘’Dopisništvo Kaptol’’. Nevoljko sam pristao. Dosta mi je već te priče oko zgode kada sam kao šesnaestogodišnjak pripit bacio kamen na jednu sinagogu blizu moje kuće u Buenos Airesu. Ali Darko mi je stao objašnjavati kako bi bilo važno da se na jednome mjestu sumira cijeli događaj i kontekstualizira. Ujedno, da se pokuša vidjeti zašto mi se to izvlači iz naftalina. Iako je taj napad, u stvari, napad na Predsjednika, pristao sam jer je jasno da napadači ne bi me dirali da sam ostao među ustašama i da i danas vježbam neku vrstu antižidovstva. Oni bi najrađe da im se vratim. Možda bi mi oprostili staž u antifašističkim redovima, i rad u HHO-u devedesetima (kada su napadali moju majku u Buenos Airesu da ima heroja u Domovinskome ratu, moj brat Branko je, naime, nestao 23. listopada 1991., u moru, nedaleko otoka Šipana, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem JRM 178 ali i sina ljubitelja Srba koji napadaju Hrvatsku i koji su ubili njena mlađega sina), prešli bi preko svih svinjarija koje su napisali i govorili o mom radu na području obrane ljudskih prava, sve bi se izgladilo kada bih se ‘’pokajao’’ i vratio u ustaške redove. I onda sam želio ostaviti pisani trag o svemu tome oko sinagoge.
Darko Pavičić je objavio post i tada je nastala gungula. Najprije su ga iz redakcije počeli napadati zato što je u uvodnom djelu intervjua napisao da me se gađa drekom i da imam pravo na to da me se ne gađa drekom, pa je, kako to već biva u ‘’Bezgrešnjaku’’, uvodni dio razgovora izbrisan. Onda su ga maltretirali cijeli dan majlovima i telefonskim pozivima. Tada se nastavila lavina uvredljivih komentara i novih izmišljotina ispod mojega iskaza i, na koncu, Darko upravo dok ovo pišem odlučuje hoće li to trpjeti ili će ugasiti svoj blog ‘’Dopisništvo Kaptol’’ u ‘’Večernjaku’’. Odlučio sam, stoga, prenijeti ovdje naš razgovor, ne samo u slučaju da Darko ukine blog, već i zbog toga što, kada je već kolega Damir Strugar napisao kako je izgladio manji spor između mene i Damira Kajina, pa u tom komentaru istaknuo neke stvari vezane uz moju biografiju, smatram da je važno da se i u Istri čuje istina o tome jesam li ili nisam bio furiozni antisemit i neprijatelj Židova. Važno mi je to i zbog toga što iduće subote nastupam na jednoj tribini u Umagu, pa da ne bude prostora za nesporazuma oko cijele ove epizode. Evo dakle, intervju Darka Pavičića sa mnom koji ima naslov: ‘’I danas me boli ruka od kamena bačena na sinagogu, premda sam taj grijeh mladosti odavna ispovijedio’’.
Poznajem vas već 20 godina, ali nikad nisam čuo za tu vašu epizodu sa sinagogom. Što se točno dogodilo?
- Čudi me da to ne znate. O tome sam javno pisao i govorio. Pa, od nekud je vaš kolega Mazzocco to izvukao. Elem, ponovit ću što sam izjavio kolegici Jasmini Popović i malo ću pojasniti kontekst. Dogodilo se to 1978. Imao sam nepunih 16 godina, što nije alibi, ali valja spomenuti. Naime, jedno je baciti kamen na sinagodu i pri tome biti pijan, kao tinejdžer, a drugo je, recimo, biti novinar i gledati po strani kada se u našoj zemlji ubijaju srspki civili u Lici ili u Slavoniji, ignorirajući zločin i vlastito poimanje digniteta profesije u kojoj jesmo. Zar ne?
Vraćali smo se, dakle, moj pokojni brat i ja, zajedno s grupicom prijatelja iz jedne fešte u klubu Ukrajinaca. Bili smo pripiti. Sinagoga se nalazila pet-šest blokova od naše kuće. Bila je manja i moderna, opasana visokim zidovima. Zapravo, intencija je bila dignuti stražara na noge i zbrisati. To je bila uhodana zajebancija među tadašnjim mladim Argentincima. Učiniti neku manju štetu i pobjeći. Kao kada današnji omladinci i tinejdžeri šaraju grafitima po tuđim fasadama i zdime. Mi smo poznavali toga čuvara i nije nam se sviđao. Nije bio Židov. Nego neki čovjek iz susjedstva. Tako se netko dosjetio iz gomilu kamenja, jer se u nekoj susjednoj kući gradilo pa ga je na pločniku bilo, mislim, kao i nešto razbijenih cigala i šute, ugrabiti i baciti preko plota sinagoge. Taj je opalio jedan prozor. Ništa se nije dogodilo. Ponovljena je radnja, tu sam i ja bacio svoje kamenje, i tada se je upalilo svjetlo. Stražar je izašao prema glavnim vratima i povikao je na nas, nešto smo mu dobacili i potrčali. To je bilo to. Ali, sutradan, kada sam se otrijeznio, shvatio sam što sam napravio. Bilo me je jako sram. Taj sam grijeh ispovjedio. Nisam ga nikada više ponovio i, kako sam rekao, nije metafora, i danas me “boli ruka” zbog toga bačenoga kamenja na tu bogomolju.
Zašto je baš na meti bila sinagoga, a ne neka druga zgrada?
- Rekao sam već da je fora bila izazvati stražara. Da nismo bili našpanani na njega, možda nikada, ili gotovo sigurno, nikada mi ne bi palo na pamet baciti to kamenje. Jesam bio živ momak, ali sam imao, općenito govoreći, strahopoštovanje. Tada još nisam bio “otrovan” protužidovskom elementu ustaške emigracije u kojoj sam se kretao, a koji je, inače, bio vrlo mali. Mi smo više dizali graju prema Srbima i prema Jugoslavenima i njihovoj državi. Kada bi se mlađarija napila i kada su se pjevale ustaške stvari, najglasnije bi se urlalo na ono “bjež’te Srbi preko Drine, u tri pičke materine….!”. Tko danas čita, trideset godina kasnije, moje tekstove o židovstvu i pravoslavlju i poznaje moj angažman u podupiranju židovste kulture i dobrih srspko-hrvatskih odnosa ili onaj tko pamti sve što sam učinio i napisao za ljudska prava mojih sugrađana srpke nacionalnosti, sasvim sigurno teško može vjerovati da sam, eto, do svoje 16-17 godine spavao pod Pavelićevom slikom (i raspelom).
Znači li to da ste u ranoj mladosti imali drukčiji stav o Židovima i židovstvu nego kasnije?
- Sasvim sigurno. Daleko od toga da sam bio aktivni antisemit, kako mi pripisuju neki poput Mladenke Šarić na portalu Javno.hr, koja ide tako daleko da izmišlja, poput Renata Baretića u Nacionalu, da sam želio zapaliti sinagogu i da sam na nju nasrnuo, pazite budalaštinu - molotovljevim koktelima! Niti sam se divio nekim koljačima kako mi dobacuje Ivica Šola u Glasu Slavonije. Nama je tada, jer za drugo nismo znali, ustaška borba djelovala plemenito. Govorili su nam stariji da su klanja činili četnici. Nikada se u mojoj mladosti nije povela rasprava o Jasenovcu i drugim ustaškim logorima smrti. Smatrali smo da je to srbijanska propaganda. A Židovi su nam smetali samo utoliko što nam se govorilo da su se protiv Hrvatske, odnosno NDH, bili urotili Židovi, Srbi i komunisti. Dakle, apsolutno demantiram svake tvrdnje da sam bio nacionalsocijalist, nacist, fašist, antisemit, da sam veličao Hitlerovo nedjelo i Holokaust, itd. Ispast ću budala, nema veze: za istinu o stradanjima Židova, Srba i Roma, sam čuo po prvi puta tek dolaskom u Jugoslaviju u svibnju 1989. A cjelovitu sliku događaja iz vremena Drugog svjetskog rata sam stekao prijateljevajući s Mikom Tripalom i drugim važnim ljudima nakon što sam ih imao prilike iz bliza susretati pošto što smo utemeljili HHO. Što god, by the way, Čičak i Banac, ili Puhovski, govorili o meni, ja mislim da je razdoblje članstva u HHO-u možda najvažnije formacijsko razdoblje u mojem životu, moguće čak i više nego, u političkom smislu govoreći, šest godina života kao franjevac.
Kako bi, zapravo, definirali svoja razmišljanja, osjećaje i stav prema Židovima?
- O tome, između ostalog, pišem u kolumni koja se zove “Pismo starijoj i voljenoj braći” u glasilu židovske vjerske zajednice Bet Israel “Ruah Hadaša”. Navest ću jedan fragment iz jedne kolumne pa će, pametnima, valjda, biti jasan i odgovor na vaše pitanje: “Svejedno gdje se održala ta manifestacija, i zahvaljujući doktoru i prijatelju Vladimiru Šalamonu, direktoru židovske kulturne scene »Bejahad«, već osam godina za redom razmišljam o još jednom mom identitetu, odnosno o tome koliko je ono slojevito i bogato. To je tjedan kada postajem Židov, bolje rečeno, kada odlučujem ostati Židovom. Jer treba se vratiti egzistencijalnoj, osobnoj odluci pripadanja, a ja postajem tada svjestan, jače nego inače kroz godinu, da sam, kao kršćanin i teolog, baštinik židovske kulture i duhovnosti. Mi imamo više identiteta. To što sam rođen u obitelji koja me najprije naučila govoriti hrvatski i što sam 1989. u 27. godini života odlučio napustiti rodnu Argentinu i doći živjeti ovdje, a, više od toga, to što sam obdaren sviješću da mogu slobodno sebe definirati, daje mi mogućnost da svojim mnogobrojnim identitetima dodam i ovaj s kojim se vraćam sa svakog »Bejahada«, pa i ovog, opatijskog – identitet koji je obogaćen mnogostrukim elementima i slojevima židovstva i židovske tradicije. I to ne samo zbog toga što bi se odmah par generacija iznad moje u precima lako našao i pokoji Židov, već zbog toga što je jedna od najvažnijih sastavnica mojeg identiteta ta da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji je život oblikovala patnja i žalost. To bi bilo dovoljno da, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, što me svaka pomisao na holokaust dovodi do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta koji je i sam bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, sebi dadnem pravo reći da sam i više od jednog tjedna u godini, i to važnog, sadržajnog i bogatog tjedna u godini – Židov. Promatrajući Židove tijekom »Bejahada«, postajem svjestan da, recimo, rabinu Kotelu Da-Donu, mogu pristupiti kao bratu, učitelju vjere i morala, kao iskrenom tražitelju Boga, da bi mu ponudio prijateljsku ruku. Ta svijest je dugo tinjala u meni. A nastala je kao reakcija na činjenicu da sam u mladim godinama bio zatrovan nekim idejama nacizma i antisemitizma, ustaštva i totalitarizma. Shvatio sam, naime, da moram okaljati svoj grijeh, da moram isprati loš odgoj, da se moram osloboditi svakog oblika netolerancije. To me je najprije dovelo da napustim totalitarni način razmišljanja, zatim nagnalo da odem živjeti u franjevačku obitelj, u samostane, onda učvrstilo u odluci da svijetu služim u mojoj izvornoj novinarskoj profesiji, pa, konačno, da skratim ovu neugodnu samohvalu, da se stavim na raspolaganju svima onima koji su postali mete nacionalističkog ludila. Osim toga, dio židovske obitelji želim biti i zbog toga što se mračne strasti ponovno bude i, kako je upozorio Vaclav Havel, što se mapa svijeta mijenja kada opet raste antisemitizam”.
Rabin Da-Don, Ivo i Slavko Goldstein te dr. Šalamon su, kao Židovi, glatko prešli preko svega i stali iza vas?
- Da, hvala im! ”Večernji list” je njihovu izjavu pustio u internet izdanju prošle nedjelje ali u tiskanom izdanju od ponedjeljka se ta vijest, čini mi se, izgubila jer je bila bitno skraćena. Dopustite da ponovim njihovu izjavu: ”Drago Pilsel je tijekom proteklih dvadesetak godina nizom javno izrečenih stavova i djela pokazao svoje poštovanje i ljubav prema Židovima, kao i prema židovskoj zajednici u cjelini. U više je navrata pomagao židovskim institucijama.
Drago Pilsel nikad nije sakrivao svoju prošlost, već je najbolji primjer kako se čovjek može hrabro i uspješno suočiti s ekscesima koje je počinio ili nepriličnim stavovima koje je imao u prethodnim vremenima. Židovi i židovska zajednica sigurni su da će i budućnosti u Dragi Pilselu imati iskrenog prijatelja”.
Ako su oni prešli preko toga, zašto vam u javnosti i politici toliko nabijaju na nos?
- Ima tu svega: zavisti, netrpeljivosti prema mom novinarskome radu, pa me se naziva ”bivšim novinarom” koji će uskoro ”pasti” i biti ”zaboravljen”, zatim, sasvim sigurno, tu ima i šifriranih poruka podzemlja koji zna da idemo do kraja u borbi protiv korupcije i kriminala, a za pravednu i socijalnu državu te, dodao bih i ovo, žučljivosti ekstremnih desnih krugova jer oni misle da sam njihov ”izdajnik”.
Zašto su vam to, uopće, sada izvukli?
- Iz svega navedenog. Ali djeluju poprilično neinformirano. Ne znaju da se moji tekstovi prenose i na nekim portalima u Izraelu i širom židovske dijaspore, pa su nagađanja kako će u Bruxellesu ili negdje drugdje neki važan Židov ili neka politički važna osoba to izvući kao veliki problem prvorazredna glupost. Uostalom, to su i uvrede na račun Židova koji su vrlo, rekao bih, egzemplarno informirana skupina i nacija.
Je li taj grijeh iz mladosti relevantan za vaš posao danas?
- Da i ne. Da, jer sam dokazao da se osoba krivih stavova može promijeniti, što meni daje veću širinu i osjetljivost nego mnogim drugim ljudima. Naime, uočavam, i to vrlo spretno, situacije koji drugi ne vide.
I ne, jer nikad nisam bio antisemit, što mi priznaju i vrlo važne osobe židovske zajednice. A ako nekomu trebaju dokazi da to nisam bio ni u Argentini, dobit će ih iz izvora moje bivše franjevačke zajednice.
Pročitao sam u komentaru na jednom portalu da vas se zbog epizode sa sinagogom izjednačava s Mesićem koji je prije pjevao ustaške pjesme, a kasnije bio veliki antifašist…
- Da, učinila je to rečena Mladenka Šarić. Njoj na dušu zloba iz toga komentara. Ne znam je li Stjepan Mesić L, XL, XXL ili XXXL antifašist. No, bit ću zadovoljan ako dosegnem razinu obrane antifašističkih vrijednosti našega bivšega predsjednika.
Je li za vas ta priča sa sinagogom sad završena?
- Za mene je. Ona je završena, zapravo, kada sam prije puno godina o njoj javno progovorio. Da budem precizan, kada sam prvi puta pohodio Jasenovac i tamo se pomolio za žrtve ustaškog i nacističkog terora. Završena je i utoliko da ne kanim se uopće više osvrtati na medijske napise vezane za tu priču. Ipak bih se zahvalio mnogima koji su mi pokazali svoje prijateljstvo i javno mi dali podršku. Na primjer, kolega Boris Pavelić u ”Novome listu”. Htio bih na kraju reći ovo: imamo veliki posao pred nama. Ne samo mi u Uredu, na Pantovčaku, nego cijelo hrvatsko društvo. Valja dočekati spremni i dan kada će svima, ne samo meni ili vama, biti jasno da su Hitlerov nacionalsocijalizam, fašizam, staljinizam, ustaštvo i druge totalitarne ideologije stvar prošlosti. A Hrvatima i drugima, ako im je teško pojmiti bolju budućnost, neka (to nam od srca želim) počnu sa svom ozbiljnošću promatrati sadašnjost.
Komentari na članak
caro volontario vidim da si se uhljebio i pronašao sponzora. Bio si mi neko vrijeme zanimljiv, bez obzira na tvoje pomalo zbrčkane i prolupane stavove, a sad si bogami postao dosadan izblajhan i trubast, odustajem od tebe, približivaš se Strugaru. Sretan i veseo mi bio i tartufe io. Auguri.
Savo, stvarno si glup čovijek.
Pa kako da Komandant Savo nije prolupao,kad se svaki dan kljuka megaminom, ne brije danima,a kažu da se znoji kao Veljko Rogošić dok je plivao Titovom brazdom od Splita do Visa..Ajde fala Bogu,već po treći put obećaje da će nestati s Regionala,a onda se kao pravi ukakani lažljivko iz dječijeg vrtića - vraća..Možda sada bude od riječi?? Bože pomozi!
dežurna sraćkala, cijelo vrijeme ciljate krivo, ne poznam N.M. i ne razmišljam kao on, što se vidi i iz mojih komentara, ali vidim da vam je to pričinjalo zadovoljstvo, pa nek vam je na veselje. Ne odustajem samo od volontaria, nego i od REX-a, pstao je kopija GI ali u web izdanju. Svima skupa pozdrav i ugodnu zabavu.
Savo! Ok, nisi Mogorović i tu nije sporno! No da si lijevo smetalo dešnjaka e pak tu je sporno :-) Bilo kako bilo svoju državu nimaš ma koliko se tome trudil! :-) Mislin na tebe.
Savo moj,megaminko dragi! Ti si to,odlepršaj.Fala bogu da nas pozdravljaš.Suze nam krenule..he,he..Ajd,budi pozdravljen i obrij se,tu i tamo..